NI ETNICKO CISCENJE, NI POKLONI SRBIMA

AIM, ZAGREB, 15.9.1997. Ivica Vrkic, donedavni povjerenik hrvatske Vlade za provedbu mirne reintegracije istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, vjerojatno je radeci u tandemu s (takodjer donedavnim) prijelaznim upraviteljem UNTAES podrucja Jacquesom Paulom Kleinom, mislio kako mu je povjeren najkompliciraniji posao na svijetu. Sada, otkako je na celu Drzavne agencije za promet odredjenim nekretninama, vjerojatno je shvatio da to i nije bilo tako. Jer, prema procjenama do kojih je dosla njegova Agencija tokom prvih mjeseci rada, u Hrvatskoj ima izmedju 60 i 100 tisuca objekata na koje se odnosi Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja nekretninama. Rijec je - u najvecem broju slucajeva - o nekretnima izbjeglih Srba, koji su Hrvatsku napustili prije ili tokom rata, a cija sudbina, u skladu sa sporazumima {to ih je hrvatska Vlada potpisala s UNHCR-om i UNTAE-som, odnosno SR Jugoslavijom, sada dosla na rjesavanje.

Jos dok se nalazio na celu vladina povjerenistva za mirnu reintegraciju, Vrkic je bio jedan od zagovornika ideje da se svim Srbima koji zele napustiti Hrvatsku da pravedno obestecenje njihove imovine, kako bi im se omogucilo da u sredinama u koje su se odlucili uputiti mogu zapoceti normalan zivot. Njegovo zalaganje u pocetku nije nailazilo na razumijevanje odredjenih politickih snaga u Hrvatskoj, a narocito otrovne zaoke na racun te njegove zamisli dolazile su iz radikaliziranog vodstva Zajednice prognanika Hrvatske. Vrkic je stvari sagledavao dugorocno, smatrajuci da je pravicna naknada imovine onima koji se ne mogu pomiriti s cinjenicom da ce u istocnu Slavoniju uskoro hrvatska vlast, najbolja brana mogucem terorizmu koji bi Podunavlje lako mogao pretvoriti u drugu Zapadnu obalu. Bez obzira sto ce Dunav uskoro postati drzavna granica izmedju Hrvatske i SR Jugoslavije, to nije prepreka koja moze sprijeciti podmirivanje starih racuna. Zato je te racune, mislio je Vrkic, bolje poravnati na zakonom uredjeni nacin, nego ptepustiti pojedincima da to rjesevaju individulano.

Ni na drugoj, srpskoj strani, takodjer od radikaliziranih krugova, njegova ideja nije bila mnogo bolje primljena. Njegovu agenciju odmah su nazvali "uredom za etnicko ciscenje", videci njen cilj u sofisticiranijem obliku stare zamisli o humanom preseljenju naroda. Kao sto radikalni dio hrvatskih prognanika, javnosti i dakako politike, nije mogao uvaziti cinjenicu da se privatno vlasnistvo mora postovati bez obzira cije ono bilo, te da svaki "prijeki sud" u tom smisilu moze biti uzrokom dugorocne nestabilnosti na tako osjetljivom podrucju kao sto je granicni pojas izmedju Hrvatske i Jugoslavije, tako se na drugoj strani pokusalo zanijekati cinjenicu da je odluka o tome hoce li netko ostati ili otici iskljucivo na njemu samom.

• Vlasnik koji je donio odluku o napustanju Hrvatske, a ovdje posjeduje nekretninu, obraca se nasoj agenciji, popunjava obrazac na kojem daje osnovne podatke o svojoj imovini, prema adresi prebivalista iz 1991. Mi te podatke obradjujemo, potom stupamo u kontakt s vlasnikom, obavljamo procjenu, utvrdjujemo vlasnistvo i provjeravamo je li sve prema navodima. Tada, na bazi procjene, ali i trzisne vrijednosti koja vlada na tom podrucju, s vlasnikom sklapamo ugovor - kaze Vrkic. - Do sada primili smo vise od 2.000 zahtjeva i jos negdje oko 5.000 izjava obitelji koje su spremne prodati svoje nekretnine. A do tih smo izjava dosli na osnovu anketa obavljenih u Centru za obnovu i razvoj Podunavlja, gdje su anketirana 24 mjesta. Obavili smo oko 200 procjena, stupili u prve razgovore i nalazimo se, nadam se, pred ugovaranjem kupnje prvih 50-ak objekata u Bilju, Iloku, Tovarniku, Lovasu.

Drzavna agencija za promet odredjenim nekretninama ima zakonsku mogucnost skidanja zabrane s prodaje nekretnina kojima se do sada nije moglo slobodno raspolagati. U Agenciji sada rade na katastru takve imovine, stvaranju baze podataka koja ce olaksati i ubrzati rad. Najveci problemi, dakako, nastaju prilikom same procjene imovine, jer svatko misli da, bez obzira kolika procjena bila, njegova imovina vrijedi vise. Agencija se pojavljuje u ime drzave nudeci odredjenu cijenu na bazi procjena koje obavljaju drzavna tijela, ministarstvo financija i porezna uprava. Procjenu obavljaju strucne osobe koje i inace rade taj posao i koje imaju jednak arsin za sve, bez obzira da li netko kupuje ili prodaje imovinu i bez obzira koje je nacionalnosti, jer je njihov zadatak stititi drzavni interes. Vrkic tvrdi da je rijec o strucnim i objektivnim procjenama, a svatko tko nije zadovoljan ponudjenim ima mogucnost svoju imovinu ponuditi nekoj od privatnih agencija. Dakle, nema drzavne prisile kojom bi ga se natjeralo da prihvati ono sto mu Drzavna agencija za promet odredjenih nekretnina nudi. Uloga Agencije je, kaze Vrkic, poticanje osoba koje su odlucile napustiti Hrvatsku da sudjelujuci u rjesavanju svoga problema, omoguce i rjesavanje problema osobe koja se zeli vratiti u kucu u kojoj je taj privremeno nastanjen.

Rijec je o prilicno zapetljanoj proceduri cije rjesavanje uz veliko strpljenje trazi i prilicno vremena. Jer, nerijetko se dogadja da neka srpska obitelj koja sada zivi u Iloku ili Tovarniku, na primjer, a tamo je dosla iz Okucana gdje je posjedovala kucu i zemljiste, vise nema namjeru vratiti se u zapadnu Slavoniju. Agencija sada mora procijeniti vrijednost kuce i imanja te osobe, ponuditi joj zadovoljavajucu naknadu i potom je isplatiti, kako bi oslobodila kucu koja je vlasnistvo nekog prognanog Hrvata i koji sada mozda zivi u kuci nekog Srbina u Osijeku. Vrkic smatra da je sve to moguce rijesiti dobrim gospodarenjem, na nacin da se onima koji su odlucili napustiti Hrvatsku isplati pravicna naknada, te da se potom krene u ciklus, krug u kojem bi se od sredstava zaradjenih prodajom, kupnjom i provizijom, stvorila solidna osnova za kreditiranje kupnje nekretnina onim osobama koje su zbog razlicitih okolnosti napustale Vojvodinu ili Bosnu i Hercegovinu, ili su se spremne vratiti iz svijeta i trajno nastaniti u Hrvatskoj.

Razmjerno je lako procjenjivati imovinu koja postoji, no posve je drugo procjeniti neciju imovinu koja je posve unistena ratnim razaranjima ili razaranjima koja su nastala u ratnim uvjetima. Sto recimo s kucom u srpskom vlasnistvu koja je vrijedila vise od 100.000 DEM , a koja je minirana, primjerice u zapadnoj Slavoniji ili s kucom Hrvata koja je dozivjela istu sudbinu u Vukovaru ili Iloku?

• U ovom trenutku - kaze Vrkic - prednost imaju objekti koji su useljivi ili se daju lako popraviti. To ponajprije stoga da bismo omogucili sto brzi povratak i popunili useljive objekte. Medjutim, daleko su veci problem poruseni objekti, jer tu se ne moze govoriti ni o kakvim trzisnim uvjetima, buduci da se zapravo nema sto prodati odnosno kupiti. U bilateralnim odnosima s Jugoslavijom, u okviru Komisije koja ima obvezu da na osnovu clanka 7. sporazuma o normalizaciji odnosa izmedju Hrvatske i Jugoslavije, raspraviti ta pitanja, hrvatska je strana predlagala da se stete namiruju svim vlasnicima objekata, na nacin da ono sto je bilo pod vlascu Hrvatske
• a poruseno je - namiri Hrvatska, a da se ono sto je bilo pod okupacijom, odnosno pod vlascu i kontrolom Srbije odnosno JNA, namiri iz njihovih sredstava. Ili,u krajnjoj liniji moze se razgovarati o tome da se masa koja je sada "zarobljena", a u fazi je rasprave o sukcesiji, oslobodi ili da se pronadju druge mogucnosti i to pretvori u odredjeni investicijski fond, koji bi se namjenski koristio upravo za naknadu stete iz oruzanih sukoba i iz cega bi se obestetilo ljude i na jednoj i na drugoj strani.

U medjuvremenu hrvatska se strana o tehnici prodaje nekretnina dogovorila s predstavnicima lokalne srpske vlasti, UNHCR-om, UNTAES-om, a sada je i pred
potpisivanjem sporazuma s jugoslavenskom stranom, pa i sa BiH, jer je rijec o trokutu povezanih stranica, unutar kojega su se ljudi u te tri zemlje zahvacene ratom kretali u razlicitim pravcima. Sada je vrijeme da njihove drzave stanu iza pojedinacne sudbine svakog covjeka, i omoguce im da ostvare svoje pravo i donesu odluku gdje ce zivjeti, te da se u skladu s tim pravicno rijesi i pitanje njihove imovine. Hrvatska je to, kaze Vrkic, ucinila tako sto se obvezala svima koji to zele omoguciti povratak na njihove adrese na kojima su zivjeli do 1991., a onima koji su odlucili otici pravedno isplati naknadu imovine.

Vrkic odlucno pobija svaku primisao da je Drzavna agencija za promet odredjenih nekretnina samo suptilniji nacin daljenjeg etnickog ciscenja. Potkrepljuje to jos jednom od ideja nastalih u njegovoj agenciji: "Agencija se ne bavi samo golom kupovinom ciji je cilj rjesiti se ljudi i baciti ih iz njihovih kuca. U prilog tome ide i projekt kojeg radimo zajedno s Minstarstvom rada i socijalne skrbi, kojim bismo zbrinuli starije i nemocne ljude koji vise ne mogu odrzavati svoje objekte, a trenutno su izvan svojih kuca. Radimo na modelu uz pomoc kojega bi oni svoju imovinu predali drzavi, a drzava bi sagradila staracke domove i smjestila ih, skrbeci o njima do kraja zivota".

DRAGO HEDL