NITKO NE BRINE ZA DJECU

Izbori i izborna obecanja

AIM, SARAJEVO, 13.09.97. Da kojim slucajem djeca-invalidi, pocnu stakama mahati ispred zgrade Predsjednistva, prijetiti neglasanjem, traziti ostavke, nabrajati sve neuspjehe aktuelne vlasti i na kraju pitati "cemu sve ovo", mozda bi se i njima "skuckalo" nesto para za socijalni dodatak.

Ovako, djeca nemaju pravo glasa, ne zaokruzuju na izbornim listicima nijednu partiju i ne odlucuju o izbornoj pobjedi. Ili porazu. Njihove invalidnine stoga kasne ili se nikako ne isplacuju.

Dijete, civilna zrtva rata, koje zivot u miru nastavlja bez jedne ili obje noge, bez ruku, oka ili potpuno nepokretno od drzave moze, za potrebe njege, dobiti najvise 89,5 njemackih maraka mjesecno. Sarajevski kanton tu sumu isplacuje neredovno, a ostali kantoni to ne cine nikako od juna 1996. godine.

Prema podacima, dvije hiljade i stotinu djecaka i djevojcica na podrucju Federacije danas su, zbog granata, snajpera i mina, tezi ili laksi invalidi. Jos se ni na jednom skupstinskom zasjedanju nije culo da bi bosanskoj djeci u kolicima trebalo asfaltirati prilaz do skola i tako ih postedjeti stepenica pred kojim su nemocni. Jos se nijednom politicari, u predizbornim optuzbama, nisu okomili jedan na drugog prebacujuci zaostajanje djecijeg dodatka. I jos se nijednom stranacki lideri nisu otimali oko toga - ko je vise ucinio za izmoreno bosansko dijete.

U cetvorogodisnjem ratu u Bosni i Hercegovinu ubijeno je sesnaest hiljada osamsto pedeset i cetvoro djece u dobi od nekoliko dana do osamnaest godina. Ovaj broj, istina , cesto se rabi u susretu sa zvanicnim i nezavnicnim gostima iz inozemstva kad se zeli prikazati koliko je krvav bio rat u Bosni. Ali se nikad ne posjecuju njihove unesrecene majke i ocevi. Za ove roditelje rat je zavrsio onog trenutka kad je grumen zemlje udario o mali kovceg sto se spusta u raku. Za neke jos nije zavrsen.

Posljednji podaci medjunarodnog Crvenog kriza kazu da se na teritoriji Bosne i Hercegovine vodi kao nestalo nesto vise od hiljadu i tristo trideset i pet djecaka i djevojcica. Ovaj broj nije konacan. U drzavi, koja vec drugu godinu zivi u miru, nekoliko metara ispod ratnih linija razgranicenja, u sumarcima oko logora, uz dolinu Drine i drugih rijeka nalaze se djeciji lesevi na koje se zaboravlja. U masovnim grobnicama dosad je pronadjeno pedesetak posmrtnih ostataka djece, medju njima i cetiri mjeseca stara beba. Amina Dzaferovic. Majke uporno zahtijevaju, mole i preklinju da se pronadju nestala djeca ( bar njihovi lesevi), ali se ni u jednom od predizbornih govora, malih i velikih partija nije culo da ce oni, ako i kad pobjede, to i pokusati.

Niko od politicara nije otisao ni u Vozucu, malo mjesto na sjeveru zemlje u kojem danas zivi, nacickana jedna pored druge, osam stotina srebrenickih udovica i hiljadu njihove djece. Sirocadi. U Vozucu niko nije otisao da obeca hljeba i vode. Ni toga nemaju. Izborni kandidati nisu primijetili da je jedna nezavisna dnevna novina nekoliko dana pisala o gladnim i zaboravljenim vozuckim sirotanima. O njihovim majkama koje zive od nafake koja ce mozda doci sutra. A mozda i nece. Nisu procitali da tamo zive djeca crvenog lica upaljenog od svraba. Da stanuju u ogoljelim srpskim kucama. Neki u srpskim supama. I da im krce crijeva. Nisu bili u Vozuci.

Sirocad iz ovog kraja nisu jedina. Trideset i dvije hiljade malodobnih djecaka i djevojcica zive u Federaciji bez jednog roditelja. Uglavnom oca. Oni su, u protekle cetiri godine, ginuli kao jurisnici, ratnici, vatrogasci, policajci...a za njima su ostajale supruge i po nekoliko djece. Majke su obicno poluobrazovane ili nepismene bez mogucnosti da se ikad i igdje zaposle. Tako je trideset i dvije hiljade djece primorano da nabrzinu zavrsava skolu, ili da je nikako na zavrsava, jer mora da brine kako ce pregurati dan od dorucka do vecere. Od 12,8 maraka koje im je drzava daje (ponekad) djeca mogu da kupe dvanaest hljebova, ili dvanaest litara mlijeka ili dvadeset kilograma brasna. A sta ce kad pozele cokoladu?

Sa plakata polijepljenih po gradu smijese se kandidati. "Sad mi treba tvoj glas", cita se iz svakog namjestenog osmjeha. Djeca, nazalost, ne glasaju. Izborni kandidati zato nemaju u svojim biljeznicama ni podatak koliko ima hendikepirane djece i kako oni zive. Tri hiljade i petsto trideset djece je ometeno u fizickom ili psihickom razvoju ili imaju kombinovane smetnje. To su malisani kod kojih je sasvim slucajno doslo do greske u genima ili se iskomlicirao porod pa su tako, danas, nemocni da zive bez pomoci. Oni primaju jedva desetak maraka mjesecno, naravno, ako se poslanici sloze da se iz kantonalnih budzeta odvoji suma za njih. Tu, pored nas, zivi i dvije hiljade i sedamsto djece ciji je razvoj ometen porodicnim prilikama, a dodatnih hiljadu i devetsto su vaspitno zanemareni i zapusteni. Ovi podaci nalaze se u racunarima i arhivama razlicitih ministarstava i zavoda, ali ih nikada necete cuti u pripremljenim ili spontanim govorima lidera.

Za jednu zemlju nakon rata nije strasno ako ima djecu ugrozenog imovinskog stanja, ali ako je dvije stotine hiljada djecaka i djevojcica u situaciji da joj se odobrava pravo na djeciji dodatak (i on im se, naravno, ne isplacuje) zbog tog sto zive u siromasnim porodicama - onda je sramotno tajiti donacije, trositi novce na grandiozne izborne kampanje, siriti vozne parkove, graditi nove biste, zidati nove spomenike istorije.

U kucama, rastrkanim po bosanskim selima, televizori su rijetki, pa se tako djeci posrecilo da ne moraju slusati kako im se nudi ljepse i bolje, i sladje i ... Oni ionako nemaju pravo glasa.

Sandra KASALO (AIM, Sarajevo)