U pitanju je drzava

Crna Gora uoci predsjednickih izbora

Malo u sali, vise u zbilji, na vanrednom zasijedanju Skupstine Crne Gore aktuelni predsjednik Republike Momir Bulatovic ironicno je upitao predsjednickog kandidata Mila Djukanovica: "Za koga ce to gradjani moci da glasaju na predsjednickim izborima 5. oktobra?" I konstatovao: "Moci ce da biraju izmedju Mila Djukanovica i Mila Djukanovica!"

Aluzija je bila jasna: dio nekada monolitne, a sada beznadezno pocijepane vladajuce crnogorske partije (DPS) koji je zadrzao legalitet, osporio je pravo Momiru Bulatovicu da u ime stranke sa istim nazivom bude protivkandidat njihovom favoritu Djukanovicu. Nakon sto je crnogorska Republicka izborna komisija pod misterioznim okolnostima najprije prihvatila kandidaturu Momira Bulatovica u ime DPS, Ustavni sud Crne Gore pozvao se na clan 5. Zakona o izboru predsjednika Crne Gore i ponistio rjesenje Komisije. Naime, u pomenutom clanu Zakona stoji da jedna politicka grupacija moze kandidovati za predsjednika samo jednog predstavnika.

I bas kada su cak i povrsni poznavaoci prava konstatovali da se radi o opsteobaveznoj i izvrsnoj presudi, jer u ustavnoj materiji koja regulise republicko izborno zakonodavstvo ne postoji dvostepenost, Momir Bulatovic je odlucio da ide dalje. U zalbi Saveznom ustavnom sudu, Bulatovic se jada da su mu uskracena prava na jednakost koja po saveznom ustavu pripadaju svim gradjanima. Ubrzo potom Savezni ustavni sud pokrece postupak za ocjenu ustavnosti clana 5 crnogorskog Zakona o izboru predsjednika i konacno, juce, pet dana prije predvidjenog roka za prijavljivanje predsjednickih kandidata (15. septembar)

• proglasava ga neustavnim. Istovremeno, Sud odbija ustavnu zalbu Momira Bulatovica, istovremeno mu dajuci pravo da se na izborima pojavi bas onako kako je zelio - kao kandidat DPS.

Iako je po uvjerenju politicke i strucne javnosti ta, ocito politicki motivisana odluka ozbiljno uzdrmala temelje federacije, tesko da ce izmijeniti ono sto cini sadrzinu crnogorske predizborne zbilje. Glavni konkurenti na predstojecim predsjednickim izborima, ma ko da ih kandiduje, bice predvodnici dviju suprotstavljenih koncepcija izniklih iz nekada monolitnog DPS: Momir Bulatovic i Milo Djukanovic. Istina, Bulatovicu ce biti draze da i pored njegovog imena stoji "zastitni znak" pobjednicke partije u svim crnogorskim glasanjima u posljednjoj deceniji. To ce, svakako, biti i znacajan psiholoski dobitak u sudaru sa protivkandidatom, narocito kada bude valjalo objasniti ko je zapravo iznevjerio izvorna nacela partije. No, sporenja oko kandidature nisu bila prepreka da se crnogorska javnost vec uveliko polarizuje i prikloni politici jednog od dvojice kandidata.

U simplifikovanim predstavama, Bulatovic tako slovi kao garant ocuvanja zajednicke drzave ("bez alternative") i covjek namjeran da stane na put drzavnom i svakom drugom kriminalu i njegovim nosiocima koji su, po pravilu i "separatisti". Djukanovic je, pak, zagovornik savezne drzave sa ravnopravnom i dostojanstvenom Crnom Gorom, koja ce se brzo integrisati u medjunarodnu zajednicu i biti lokomotiva razvoja trece Jugoslavije, koja dakako ne smije biti unitarna.

Drugacije piomanje crnogorske stvarnosti i buducnosti moglo je, ali nije doslo iz redova crnogorske opozicije. Parlamentarne stranke koje ne pretenduju na ime DPS valjda nikada nisu bile demokratskije, ali ni bespomocnije nego danas. Konstituenti Narodne sloge - Liberalni savez i Narodna stranka, nacionalne partije Albanaca i Muslimana, te SDP, shodno zbirnom rezultatu sa posljednjih izbora (novembar 1996.g.- 110 hiljada) mogle su igrati znacajnu ulogu u predsjednickoj trci da su se zajednickim kandidatom suprotstavili podijeljenom birackom tijelu DPS (150 hiljada). Ipak, cinjenica da su javno obznanili kako ne postoje regularni uslovi za izbore i da oni nece imati svog kandidata, zapravo je priznanje vlastite nemoci.

U situaciji kada nece imati ozbiljnu konkurenciju s boka, i Djukanovic i Bulatovic nesumnjivo ce znati da prisvoje ponesto od onoga sto cini prepoznatljivim politicke organizacije koje ce ovoga puta apstinirati. Premijer ce tako ulazak u prostor pristalica crnogorske drzavne samostalnosti kompilirati sa zdusnim zalaganjem za ocuvanje zajednicke drzave. Aktuelni predsjednik poradice na pridobijanju birackog tijela stranaka "srpske prepoznatljivosti" kojima ce svakako goditi obecanje o opstanku zajednicke drzave sa Srbijom "po svaku cijenu".

U citavoj stvari, mnogo vise sluha za politicki marketing nesumnjivo pokazuje premijer Djukanovic. Njegov propagandni slogan "Takav nam treba" pogurala su imena koja se u Crnoj Gori izgovaraju sa respektom: reditelj Emir Kusturica, glumac Ljuba Tadic, fudbaler Predrag Mijatovic, rukometasica Maja Bulatovic... Njegov program, u atraktivnom marketinskom pakovanju, odlikuje modernost, otvorenost ka svijetu, okrenutost mladoj populaciji. Nije beznacajna ni podrska Univerziteta, omladinskih organizacija, policije i brojnih drzavnih institucija.

Momir Bulatovic, s druge strane, otvoreno pokazuje da su mu ciljna grupa ljudi rodjeni do polovine ovog vijeka. Njegovih predizbornih plakata i poruka jos nema u javnosti, a i zasto bi kada olicava politiku toliko poznatu svim gradjanima Crne Gore i sire. Njegova socijalna demagogija i bezrezervna upucenost na Jugoslaviju, nece ostaviti ravnodusnim prenzionere, borce i ljude nizih socijalnih i obrazovnih struktura kojima je dugo usadjivana ksenofobija ogranicila zelje i potrebe za boljim zivotom.

Prica o dvojici predsjednickih kandidata i njihovim ambicijama, nesumnjivo ukazuje na beznadeznost onih koji ce izborima podariti legitimitet svojim nezavisnim kandidaturama. Dr Novica Stanic iz Pljevalja, clan rukovodstva odcijepljene Narodne stranke, svojim "tvrdim" srpstvom vjerovatno ce uspjeti da "otkine" par hiljada glasova Momiru Bulatovicu, iako njegovi politicki istomisljenici racunaju na citavih 30 hiljada. Slicno ili nesto slabije proci ce i dr Slobodan Vujacic, profesor iz Niksica, koji se vec oprobao sa nezavisnom kandidaturom 1990. godine. Naime, on je tada dobio zavidan broj glasova koji su mu omogucili mjesto clana Predsjednistva Crne Gore, organa koji je funkciionisao do izmjene ustava 1992. godine. Sanse Bora Miranovica, glumca, bodi bildera, pjesnika i samozvanog kralja Crne Gore mjere se u promilima, sto nikako ne znaci da on nece dati posve novi ton izbornoj trci.

Mnogi u Crnoj Gori situaciju uoci oktobraskih izbora porede sa onom iz 1992.godine. Naime, i tada su dvojica konkurenata - Momir Bulatovic i dr Branko Kostic - pretendovali da budu kandidati DPS, sto je na kraju uspjelo jedino aktuelnom crnogorskom predsjedniku. Uloge su, medjutim, bile drugacije rasporedjene: tada je Bulatovic vazio za garanta odbrane crnogorskih interesa u federaciji, a Kostic za tvrdokornog Srbina, odlucnog da poradi na ujedinjenju "srpskih zemalja". Presudili su, po opstoj ocjeni, biraci koji ne ljube DPS - Albanci, Muslimani i Crnogorci, pristalice liberala i socijaldemokrata.

To sto je danas Bulatovic u nekadasnjoj Kosticevoj ulozi, a Djukanovic u njegovoj, nikako ne znaci da se istorija nece ponoviti. Uostalom, gradjani Crne Gore navikli na trpljenje, logikom biranja "manjeg zla" vjerovatno ce glasati za kandidata spremnog da odbrusi zvanicnom Beogradu dok god se ne odredi donja granica trpljenja. Mnogi su skloni da povjeruju kako je taj covjek - upravo Milo Djukanovic.

Nebojsa REDZIC (AIM)