LIBERALI U RASULU

AIM, ZAGREB, 9.9.1997. Ogorcene svadje lidera Hrvatske socijalno-liberalne stranke dovele su tu, nekad najjacu opozicijsku stranku u Hrvatskoj, na najnize grane u osmogodisnjoj povijesti. Posljednju buru donijelo je odredjivanje datuma za izvanrednu skupstinu, od koje se ocekuje rasplet frakcijskih borbi koje nisu jenjavale ni za vrijeme ljetnih odmora.

U petak, 5. rujna, delegacija struje koju predvodi bivsi predsjednik Drazen Budisa, donijela je u centralu potpise 1.420 clanova stranke, sa zahtjevom da se sabor odrzi najkasnije do 1. novembra. No, samo nekoliko sati ranije preduhitrio ih je Vlado Gotovac, aktualni predsjednik, sazivajuci sabor stranke za 29. studeni. Nepovjerljivim i napetim "liberalima" cak je i taj, "avnojski" datum, posluzio kao povod za prigovore: Gotovca, covjeka koji je robijao zbog hrvatskog nacionalizma, suparnici su smjesta proglasili zamalo obnavljacem SFRJ.

No, Gotovcevi saveznici zele dobiti na vremenu, pa ce inicijatore izvanrednog sabora provozati kroz labirinte statuta. Treba, kazu, prvo provjeriti te potpise. Pa onda, statut predvidja da peticija moze biti tek inicijativa, na osnovu koje odluku o izvanrednom saboru oblikuje glavni tajnik stranke. A on je - umirovljeni general Karl Gorinsek

• snazno odan predsjedniku Gotovcu.

Budisina frakcija zasad utjehu nalazi u likovanju da brzo prikupljanje potpisa (trebalo im je tisucu, skupili su 1.420, za samo deset dana), pokazuje da njihova koncepcija stranke ima veliku podrsku u bazi. Drazen Budisa, Jozo Rados, Goran Granic, Ivo Skrabalo, sva cetvorica nesudjeni zagrebacki gradonacelnici (Tudjman ih je tokom zagrebacke krize odbio potvrditi), predstavnici su struje koja zeli
preuzeti kormilo HSLS-a. Budisa je vec objavio da ce se na novom kongresu - izvanrednom ili redovnom - kandidirati za predsjednika stranke.

Iako su vec izgovorene rijeci kao "ovo je raskol" ili "osnovat ce se nove stranke" i premda su sukobljene strane pozvale jedna drugu da napuste HSLS, borba jos ostaje unutar jedinstvene organizacije. Nitko se ne usudjuje izaci prvi: kratka povijest visestranacke Hrvatske pokazuje da otpadnicke, "razbijacke" frakcije - bez obzira na motive izlazaka - uvijek na sljedecim izborima neslavno propadaju. Osnovni rascjep u HSLS-u nastao je oko odnosa prema HDZ-u: dok je Gotovac, kaze, strogo protiv bilo kakve koalicije, Budisa podupire meksi pristup: ne protivi se suradnji s ograncima vladajuce stranke, u pojedinim lokalnim jedinicama.

Proljetos, poslije neuspjeha HSLS-a na lokalnim izborima, u nekoliko su gradova ogranci liberala sklopili savez s lokalnim hadezeovcima. Negdje su to cinili da bi pomogli mjestu, koje bi uz centralizaciju koju provodi HDZ, ostalo bez ikakvih drzavnih dotacija. Takva opravdanja, primjerice, cula su se u dalmatinskim gradovima poput Sibenika, gdje je sva industrija propala i zivot staje bez pomoci iz drzavne kase. Drugdje su posrijedi bili osobni, materijalni motivi - korupciji skloni politicari nisu hrvatski izum. Gotovac je pokusao doskociti internom uputom, s prijetnjom partijskih kazni, o zabrani koaliranja s HDZ-om. Na par mjesta morao je posegnuti za suspenzijama "posrnulih" clanova.

Vrh stranke se oko toga podijelio, a nesuglasice koje su buknule na pitanjima politicke strategije i taktike, rasplamsale su se u brojnim osobnim obracunima. Drzavni mediji su tome s ocekivanom zluradoscu posvetili poseban publicitet, a zajapureni liberali iskazali su neobjasnjiv autodestruktivni nagon. Ranije su bjesnili sto televizija presucuje njihove izjave, sad ih je ponijelo tv-vrijeme koje im se velikodusno ustupa kad iznose optuzbe na racun svojih kolega. Onda slijede reakcije i kontraoptuzbe, a spirala se penje u neslucene visine: nikad liberali nisu toliko energije upotrijebili u politickoj borbi protiv vladajucih, koliko u frakcionaskom vojevanju.

Iz stranke koja je neodmjerenost prebacivala HDZ-u, isplivali su tipovi koji su jedni druge udarali nisko i sitnicavo optuzivali za prevrtljivost, lakomost, pronevjere stranackog novca, kupovinu mjesta na izbornim listama, kukavicluk, nazivali se "sotonama", politickim hermafroditima...

Gotovac i njegovi ljudi, tajnik Gorinsek, osjecki gradonacelnik Zlatko Kramaric ili povjesnicar Ivo Banac, Budisu opisuju kao politickog trgovca koji zudi za vlascu po svaku cijenu, sniva prelazak u HDZ, i cak uspon na njegov vrh u posttudjmanovskom razdoblju. Budisa sve porice, tvrdi da je lojalan HSLS-u, uzvraca da je Gotovac krivim vodjenjem upropastio stranku, da se okruzio ambicioznim, a nesposobnim spletkarosima...

Poneki nesvrstani pojedinac, svjestan da ugled stranci svakodnevno pada, zazove s vremena na vrijeme o nekakvog "treceg covjeka" koji bi preuzeo stranku i poveo je u stabilnije vode. Tako se spominjao zastupnik Vladimir Primorac, pa Osjecanin Vilim Herman, no posvadjani nisu slusali. Pokazalo se i da HSLS, jedna od jacih opozicijskih politickih organizacija, ustvari ima prilicno siromasnu kadrovsku rezervu.

Posljednjih dana cuju se opet stidljive najave nekakve "mirovne operacije". Inicijativa navodno okuplja ljude i izvan stranke, i neke funkcionare koji su se povukli iz izravnog politickog zivota (npr. Slavko Goldstein, osnivac i prvi predsjednik HSLS-a), rijetke koji imaju zivaca za dodatni napor da bi zatrpali ponor izmedju vodja.

Pokazalo se da grupe u stranci malo toga veze u politickom ili svjetonazorskom pogledu. Uz one sklonije liberalnim idejama "u uzem smislu", u stranci postoje i nacionalni konzervativci i populisti, pa karijeristi dospjeli u vrijeme kad se cinilo da bi se s HSLS-om mogla zaraditi kakva unosna javna funkcija. Puno je onih sto su se zeljeli "baviti politikom" u vrijeme opcih nacionalno-demokratskih gibanja potkraj devedesetih, pa im je liberalizam zvucao, bas onako, elitno. Mnogi su "suputnici" vec napustali HSLS, udomljujuci se u drugim strankama - od HSP-a do HDZ-a. Ako svi akteri i ostanu u stranci, temelji njezine vjerodostojnosti jako su napukli. Obnavljati ugled HSLS-a ili graditi novu stranku, gotovo da ce biti podjednak napor.

IGOR VUKIC