SANDZAK U NESTAJANJU

Izbjeglicki mozaik

AIM, BEOGRAD, 7. 9. 1997.

Poslednji veliki talas iseljavanja bosnjackog stanovnistva iz Sandzaka pokrenut je u aprilu 1992. godine, s pocetkom rata u Bosni. Bilo je to vrijeme kada je Sandzak zivio u strahu od sirenja ratnog pozara i atmosferi opste nesigurnosti. Po i, inace, dotrajalim sandzackim drumovima vukle su se tenkovske kolone bivse JNA a ulicama patrolirale grupe bradatih i raspojasanih vojnika ciji je izgled utjerivao stah u kosti. Gradovi su se nasli pod topovskom opsadom a kako su Karadziceve tobdzije bas u to vrijeme dozivljavale svoje "vrhunce", vecinu je citav scenario neodoljivo podsjecao na Sarajevo. Mnogi navodno misteriozni slucajevi, otmice, pljacke i ubistva, narocito u pljevaljskoj i pribojskoj opstini, ostali su nerazjasnjeni. Drzavni organi, osim verbalnih osuda ili praznih obecanja, nisu preduzimali nista. Autobusi puni izbjeglica kretali su put sabirnih centara sirom Evrope. Racuna se da je Sandzak napustilo blizu 70.000 stanovnika, pretezno Bosnjaka.

Iseljavanje Srba iz Sandzaka se uglavnom vezuje za razvijene centre Srbije i objasnjava se cinjenicom da je Sandzak bio i ostao najnerazvijeniji region, kako u ondasnjoj tako i sadasnjoj Jugoslaviji, bez ikakvih izgleda da se po tom pitanju, bar u skorijoj buducnosti, nesto ozbiljnije popravi. O tome govori i podatak da u regionu Sandzaka, i u crnogorskom i u srpskom dijelu, gdje zivi preko pola miliona stanovnika, nema ni jedne medicinske skole a kamoli nekog viseg skolstva. Teza o fizickoj ugrozenosti Srba i iseljavanju pod pritiskom plasirana je jos za vrijeme ranog Milosevicevog naciona-romantizma, u kompletu sa pricom o "ugrozenosti Srba" u bilo kojem dijelu ondasnje SFRJ. U suptilnijim analizama pominje se i strah Srba od majorizacije u mjestima gdje su oni u manjini.

Medjutim, statistika ne govori u prilog ovim razmisljanjima: kljucna mjesta i u ovim opstinama drze Srbi ili Muslimani bliski politickim krugovima stranke na vlasti. Ovdje se decenijama kadrovska politika vodi iz Beograda i u takvom odnosu snaga tesko je naci argumente za potkrepu navodne politicke ili neke druge nesigurnosti Srba. A u kakvom stanju zapusenosti se nalazi Sandzak danas dovoljno govori i pojava zutice u Novom Pazaru. Tokom juna i jula ove godine zabiljezeno je preko 150 slucajeva zutice.

Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma i prestankom rata u BiH otvorilo se pitanje povratka izbjeglica iz Sandzaka. Prve analize ukazuju da vecina njih svoj povratak vise ne vezuje za Sandzak vec za Bosnu. Na lokalnim radio i TV stanicama ucestali su oglasi o prodaji ili zamjenama stanova i kuca izmedju bosanskih Srba i Bosnjaka iz Sandzaka. Prema podacima koje smo dobili od Safeta Bandzovica, predsjednika Sandzackog odbora za zastitu ljudskih prava, zamjena stanova i kuca je karakteristicna za opstine Pljevlja, Nova Varos, Priboj, u kojima Bosnjaci cine manjinu. Na tom poslu su angazovani i advokati iz Priboja koji vrse transakcije. Zabrinjava cinjenica da se sve ove transakcije vrse prakticno u tisini i da se tim povodom ne oglasavaju ni vlasti u Beogradu ni u Sarajevu. Iz Sandzackog odbora za zastitu ljudskih prava je na adresu vise relevantnih medjunarodnih faktora postavljeno pitanje: da li medjunarodna zajednica podrzava stvaranje etnicki cistih drzava na Balkanu, jer je ocito da jos uvijek nema masovnog povratka izbjeglica u Hrvatsku i Bosnu a i ovo sto se desava u Sandzaku ide u tom pravcu.

Zbog jos uvijek nejasne situacije u Bosni, ne moze se govoriti o masovnom karakteru iseljavanja, ali ni precutati razloge zbog kojih se u mnogim sandzackim kucama razmislja o odlasku za Bosnu. U razgovorima na tu temu najcesce se moze cuti da "nama ovdje nema zivota" i da ce se u Srbiji uvijek javljati poneki "novi Rankovic". Naime, ovdje su jos uvijek svjeza sjecanja na vrijeme s pocetka 60-tih, kada je Sandzak zahvatio jos jedan talas iseljajvanja i kada se, po nezvanicnim podacinma, za Tursku iselilo blizu 30.000 Bosnjaka. Vlasti su i tada cutale odnosno pospjesivale ovaj proces.

Tako je bilo 60-tih. Otada, trebalo je da prodje jedva nekih 30 godina pa da se ponovo otvori teza o Muslimanima kao "genetski kvarnom materijalu". U svakom slucaju, oni koji razmisljaju o odlasku iz Sandzaka razloga imaju i na pretek. Prema izjavi Izudina Susevica, predsjednika Reformske demokratske stranke Sandzaka, od 1992. godine ubijeno je 200 Bosnjaka, gradjana SR Jugoslavije, a ni danas se ne zna ko je pocinio ta ubistva. Pod raznim optuzbama (skrivanje oruzja, ugrozavanje teritorijalnog integriteta SRJ...) kroz policijsku torturu proslo je oko 17.000 Bosnjaka. Blizu 50 sandzackih sela je etnicki ocisceno a imovina opljackana. I sto je najgore, nema nikakvih naznaka u smislu promjene kursa zvanicne politike prema Sandzaku. Najsvjeziji primjer je nedavno bojevo gadjanje koje su vrsili pripadnici jugoslovenske vojske u selu Razdaginja (opstina Sjenica) kada je u blizini kuce Arifa Brulica palo 11 minobacackih granata. Kuca je ostecena a u njoj se, prilikom ove nenajavljene "vojne vjezbe" nalazilo i troje maloljetne djece.

Kakav ocekivati rasplet? Interesovanje medjunarodne zajednice je i definitivno u sjenci Bosne i Kosova. Internacionalizacija sandzackog pitanja koju forsira "Lista za Sandzak - dr Sulejman Ugljanin" za sada ne daje konkretne rezultate. Srbijanska Vlada Sandzak ocito vidi kao jednu deponiju, radikalsku lider Vojislav Seselj bi to rjesio po "kratkom postupku", a Vuk Vuk Draskovic ovdje vidi sve same "Srbe muslimanske vere". Samo je mali dio srpske opozicije spremana na demokratski dijalog. Ona je, s druge strane, sputana "cuvenim izjavama" i politickim variranjem Sulejmana Ugljanina i kao partnera vidi Rasima Ljajica koji, opet, nema jaceg uporista u homogenizovanom birackom tijelu. (Treba li uopste govoriti o kakvom je stepenu homegenizacije rijec sada, nakon uvodjenja prinudne uprave u Novom Pazaru).

Pa, gdje bi tu bio kraj. Nadamo se samo ne u nekom romanu o narodu koji je nestao.

Enes Dazdarevic (AIM)