VRIJEME LICEMJERJA - HUMANA PRESELJENJA

DOSSIER: SREBRENICA

AIM, SARAJEVO, 03.09.97. Do pocetka rata u Srebrenici je zivjelo oko 5.000 stanovnika, vecinom Bosnjaka. Tokom rata, u samom gradu smjestaj je naslo oko 22.000 ljudi. Jula 1995. godine, akcija deblokade Sarajeva okoncana je padom demilitarizovane zone Srebrenice. Od tada do danas, 10.000 Srebrenicana vode se kao nestali. Njihove zene i djeca humano su preseljeni u sarajevska predgradja. Danas sluze za popravljanje etnicke slike, za napad na Evropsku zajednicu, za popunjavanje nenaseljenih prostora, za dobijanje para iz bijelog svijeta, za... Njihove price bez rijeci najjasniji su i ujedno najtuzniji prilozi historiji genocida. One za sebe i svoju djecu ne traze nista: samo istinu, malo postovanja i koju ljudsku rijec. Izgleda da je i to puno...

Njihov danasnji zivot

Ispred sarajevske Zetre veliki pano sa porukom vladajuce stranke:
"Nas podrzava i istok i zapad" s potpisom predsjednika SDA Izetbegovica. Iznad plakata, tragovi 14. Zimskih olimpijskih igara: ruka - putokaz sa kaziprstom okrenutim ka nekadasnjem pomocnom stadionu, sadasnjem groblju na kojem su izmijesani nadgrobni spomenici cetiri konfesije i ateista... Malo dalje rusevine, potom gradiliste nove veleljepne dzamije i onda - Vogosca.

Ovo sarajevsko predgradje danas je svojevrsna zenska kolonija. Oko 5.200 Srebrenicana, 90 odsto zena i djece, prezivljava u napustenim stanovima reintergisane teritorije. Vecina je u neuslovnom smjestaju, stanovima koji su polunamjesteni i jedva da imaju i ono najosnovnije. Ipak, ne zale se. Boje se da ce, ako se zale, biti vracene u kolektivni smjestaj. A to je, kazu, najgore. Neke od njih priznaju da zive samo jer je grijeh od Boga dici ruku na sebe. One koje imaju djecu postoje zbog njih. "Moj sin nema nikog sem Boga i mene" , govori jedna od njih.

Nekih godinu dana ranije ovdje su ih dovezli autobusima tuzlanske registracije. Jos godinu prije dovedene su u Tuzlu, opet u autobusima, ne znajuci gdje ih vode, sta ih tamo ceka i koliko ce ostati. Sa sobom na put nisu nosile nista. Kada pricaju o padu Srebrenice kazu da je toga dana odjednom nastupio "stampedo" i da su morali bjezati. Za njima je ostala kuca, slike, uspomene, odjeca, obuca, muzevi, ocevi, sinovi iznad deset godina...

Kad su dosli u Vogoscu niko ih nije docekao niti rekao sta da rade. "Posto je bilo predvece, da ne bi spavali na ulici, poceli smo hodati po napustenim kucama i useljavati se. Prethodnici, vecinom Srbi, nisu nista ostavili u stanovima i kucama" , prica jedna od novih stanovnica Vogosce. Kasnije, kazu, nacelnik opcine Muhamed Kozadra im je rekao: "Samo se vi uselite, ne trebaju vam nikakvi papiri. Bolje da ste vi unutra nego da se vrate Srbi". Nemajuci drugi izbor, ostale su.

Ne moze se to ispricati

Stanovi u kojima zive su golih zidova, namjestaj star, tek poneko ima sto, rijetki televizor. Kupatila su improvizovana, o keramici nema ni govora, klozet-solje su i bez daski i bez vodokotlica. No, sve to im i nije bitno: kao najvece blago cuvaju porodicne slike na kojima je i muska glava kako bi djeca znala kako im otac izgleda. Jedna od "bogatih" je Begajeta Ibisevic . Na njenom zidu slike troje djece - dva ziva djecaka i jednog poginulog u Srebrenici, a uz njih nestali muz u uniformi ratne vojne mornarice JNA. Vecina ni slike nema.

S njom u kuci zivi svekrva. Begajeta ne radi, jer "ko ce kucu cuvat?" . Kada govori o Srebrenici i svemu sto je prosla za tri dana izlaska iz obruca, prica je zbrkana, nema kraja niti pocetka, nemoguce ju je smjestiti u prostor i vrijeme. Ona sve vrijeme drzi spustenu glavu i nervozno rukama skuplja nevidljive mrvice oko sebe. U jednom trenutku duboko uzdahne i kaze: "Ne moze se to ispricat. Bilo je svega i svasta. Al' eto, covjek svasta predevera" . Kada prica o ostalim stvarima, razgovor tece sasvim normalno, smirena je, cak povremeno i nasmijana.

Na mnogim ulaznim vratima je natpis: "Essellamu allejkum" . Na nekim jos pise: "sehidska porodica" . Takvi su rijetki i opet povlasteni: znaju sta je sa njihovim. Vecina zivi od nade. Njome se hrane, nju udisu, od nje zive. "Mi smo ti, sine, kao pauk - visis na onoj mrezi, ne znas hoces li past na zemlju ili ostat da visis. A nijedno ti nije dobro" , kaze zena koja se nada da su joj sin i muz jos uvijek zivi. Ime i prezime ne zeli reci: "Mozda su negdje u Republici Srpskoj ili Srbiji, pa ako oni vide nasa imena u novinama mogu ih ubiti" .

One nisu sehidske porodice, nisu ni raseljena lica, odnedavno su izgubile i pravo na humanitarnu pomoc. Kazu da im pomaze samo Visoki saudijski komitet koji im daje oko 250 njemackih maraka mjesecno, djeci skolski pribor, nesto odjece. Sve poslove obavljaju same. Naucile su raditi i one tradicionalno muske - cijepaju drva, nose teske vrece, cak i struju popravljaju. Kada im se ponudi pomoc, odbijaju: "Mozemo same. Navikle smo" . Pitate li ih o dogadjajima u Srebrenici iz jula 95. dobit cete odgovor: "Ja bi imala istoriju pricat, ali ne mogu ni rijec reci" . Tako kaze zena od pedesetak godina, majka tri pogunula sina i udovica. Kada smo joj pokucali na vrata, trgla se: ugledala je musko i s mjesavinom nade i straha cekala sta cemo reci. Pozurili smo da kazemo razlog posjete, a ona je onda, placuci bez suza, mahinalno pokrenula maramu da obrise lice i samo odmahnula glavom: "Ne mogu, sine" .

Esma je 72. godiste. Iz Srebrenice je izasla sa svekrvom i sedmodnevnom muskom bebom. Danas dvogodisnji djecak, krije se kada ulazimo u stan. Majka se izvinjava: "Boji se muska. Nije naviko". "Ljute smo na vlasti. Nikada nista ne kazu za nase ljude. Nista ne znamo. Nisu ni dvogodisnjicu oni obiljezili nego mi same. I to kako. Hodale smo po Sarajevu, a muzika je svuda trestala. Cini mi se taj dan glasnija nego ikad. Svi imaju dan zalosti, i za Markale, i za Tuzlu... I neka. Ali 10.000 ljudi nije malo, a za njih ni dan zalosti nije proglasen", kaze Esma.

Neko nas je prodao!

Ove zene su prestale tragati za pravdom. One zele samo znati sta je bilo sa njihovim ljudima: "Da nam barem kazu mrtvi su, pa i to bi bilo nesto. A ne moze valjda biti 10.000 ljudi da je mrtvo. Nikad ne vjerujemo da su svi pobijeni. Mora biti bar neko ziv" . Prepricavaju price o logorima po Bajinoj Basti, o tome kako se neko javio... Sve visi u zraku. "Mi smo niko i nista. Niko nas ne vidi. Ne postojimo" , govore. I nastavljaju: "Ja kad bi znala da mi je rodjeni otac kriv za ono sto se tamo desilo, ja bi mu sudila. Neko nas je prodo, a nikom se nista ne desava zbog toga" .

Rijec buducnost im je potpuno strana. O izborima i ostalim ovozemaljskim politickim problemima ne beru brigu: "Registrovale smo se, ali vjerovatno necemo glasati. Oni su svi od nas okrenuli glavu, pa cemo i mi od njih. Ljuti smo i na Aliju. Sto nije rekao - hocemo zamjenu. Svak na svoje, a ne ovako da nas pusta da zivimo. Ali on je mozda i nemocan" .

Rijetki muskarci u naselju jos teze pricaju. Kazu da ih policija privodi na informativne razgovore i pravi im probleme na svakom koraku. Posao tesko pronalaze. Vecina onih koji su ovdje, bili su Srebrenici za vrijeme rata i izasli iz nje kroz sume. Ni oni o padu grada ne mogu pricati. Niko nece reci da ne zeli, jednostavno - ne mogu. Ne pronalaze rijeci. O Naseru Oricu izreci ce samo kratki komentar: "Sramno je u Srebrenici i Srebrenicanima traziti krivca za bilo sta sto se tamo dogodilo" . Jedna od njih podsjeca da su dvogodisnjicu pada Srebrenice vlasti obiljezile u Domu Armije. Poslali su pozivnice i Srebrenicanima: "Ja sam svoju poderao. Meni da neko salje papir, pozivnicu, da obiljezim dvije godine onog sto mi se desilo. To je sramota". Ali, ni on ne zeli reci ime. Boji se, kaze.

Hatidza Hren , ciji je muz nestao, u okviru obiljezavanja dvogodisnjice pada Srebrenice trebala je otici na sjednicu Savjeta Evrope i govoriti u ime Srebrenicanki. Na aerodromu su je zaustavili i vratili. Telefonirala je Adibu Djozicu , ministru za izbjeglice u tuzlansko-podrinjskom kantonu, koji joj je rekao da je Stranka (SDA, opaska aut.) nalozila da ona ne ide?! Kasnije joj je, usput pomenuto, da ima stan i dijete koji, ako ona ode, ostaju u Tuzli napusteni.

Kada smo posli, pitali smo kojih pet zahtjeva bi zeljele uputiti Vladi BiH, svijetu, bilo kome ko bi mogao uticati da se njihov zivot promijeni na bolje. Odgovorile su: "Nema ih pet. Samo jedan: da znamo sta je sa nasim ljudima" .

Hronologija manipulacije

GENERALE, GENERALE: Pogibija trojice americkih diplomata na Igmanu u augustu '95. izazvala je sok. Efekat skoro ravan tome stvorila je i vijest da je armijski general Rasim Delic otkrio spomen plocu Cruselu, Fresureu i Drewu na dvogodisnjicu njihove smrti. Uz duzno postovanje ljudima koji su u ime Billa Clintona ovdje pokusavali pomoci pravdu, za domacu upotrebu naprosto je nesvarljiv postupak armijskog komandanta: to je onaj isti general koji je svojedobno na skupstinskom zasjedanju optuzio medjunarodnu zajednicu za pad sigurnosnee zone Srebrenica, rezolutno odbacujuci svaku armijsku odgovornost. Poginulim Srebrenicanima nije otkrio spomen-plocu vec ih je na istom zasjedanju optuzio za saucestvovanje u dijelu krivice zbog gubitka ovihprostora. U vrijeme kada su se u Srebrenici vodile borbe, bio je u Zenici i u svom polucasovnom govoru Srebrenici posvetio cijelih pet minuta. A ono sto je tada rekao je, blago govoreci, najveca omaska u istoriji vojne analitike: "U ovom trenutku Armija potvrdjuje svoju zrelost i opremljenost, vrseci tako komplikovanu operaciju kao sto je probijanje". Rezultati zrelosti koji su uslijedili i danas odjekuju krajnje porazavajuce: komplikovana akcija probijanja ne samo sto nije uspjela vec je Srebrenica pala, a 10.000 njenih zitelja i danas se vode kao nestali. Od 12.000 ljudi koji su krenuli iz Srebrenice i zabiljezili vojno cudo: probili se iz obruca iznutra dok je njihov komandant i dalje tvrdio da je nemoguce otvoriti im koridor izvana, general je nekoliko dana kasnije svecano postrojio njih 3.500.

NAROD I POLICIJA: Malo poslije podne prvog augusta tekuce godine pred zgradom opcine Vogosca zaustavilo se devet UNHCR-ovih dzipova. Iz auta je izaslo 14 vogoscanskih Srba, koji sada borave na prinudnom odmoru u "srpskom Visegradu". Kako je vec ugovoreno, docekali su ih vogoscanski opcinski sefovi da razgovaraju s njima o eventualnom povratku. Sastanak je, u tajnovitoj atmosferi, vec dobra dva sata bio u toku kada su se pred zgradom pocele okupljati uzbunjene zene i zaprijetile da ce uci u zgradu. Masa koja je jako brzo rasla trazila je da pet njih razgovara sa Srbima i njihov odlazak uslovila pustanjem trojice Srebrenicana iz zatvora iz Zvornika.

U medjuvremenu, malobrojna policija je pozvala u pomoc italijanske trupe SFOR-a trazeci da Srbe izvuku na neko sigurnije mjesto. U tom je casu jedna od zena u nekom od italijanskih vojnika "poznala" Holandjanina kojeg je vidjela u Potocarima. Brzo kao sto su i dosli, Italijani su otisli iz Vogosce. Onda su na scenu stupili Egipcani: njihov nastup granici sa tragikomedijom. Vojnik koji je sjedio na transporteru je neprestano ponavljao "Ja musliman!" i ucio Fatihu. Posto ni to nije zaustavilo kamenice, usao je u vozilo i izvadio Kur'an. Kamenje vise nije letjelo, ali i egipatski vojnici su otisli neobavljena posla. Glasine su se kroz masu sirile brzinom svjetlosti: "Unutra su dvojica vojvoda medju onim Srbima. Oni su dosli da nas izbace, a za njima dolaze dva puna autobusa Srba..." (!?)

Da sprijeci najgore, zastiti pravnu drzavu i "sprijeci linc", nastupa ministar kantonalnog MUP-a Iamet Dahic (i za sobom vodi pojacanja iz cijelog kantona). Kada je pao mrak, zene su vec bile "odbacene" od zgrade, a ulicna rasvjeta ugasena. Kasno navece, policija je izvela jos jednu akciju i konacno oslobodila zatocene Srbe. U operaciji nije bilo zarobljenih. Neki od policajaca su se u borbenom zanosu oslobadjali svojih dugogodisnjih frustracija. Kako to izgleda, prica tridesetsestogodisnja Kadira Dzananovic: "Udarali su nas pendrecima, rukama i cim god su stigli. U jednom trenutku, ja sam ponovo pocela prozivljavati ono sto mi se dogodilo u Potocarima."

Dan poslije, zene su ponovo izasle na ulicu. Ovaj put su odlucile zaustaviti saobracaj zbog policijskog nasilja prethodnog dana. Njih nekoliko stotina se uputilo prema blagajskoj raskrsnici, ali policija je vec cekala. Koristeci ono sto se u udzbenicima zove prevencija, oni su tako namlatili i izvrijedjali zene da je sve zavrseno prije nego je pocelo. Gospodja Dzananovic kaze: "Mi nismo ni bile na putu. Sjedile smo ispod drveta pored puta, jer je bilo jako toplo. Onda su oni dosli i poceli nas tjerati odatle". Fatima Aljkanovic prica: "Mene je poceo udarati policajac Safet Sabovic. Kad sam rekla: 'Zar su moja tri sina za ovo sehidi', on je uzvratio: 'Jebem ti sva tri tvoja sina' . Kadira nastavlja: "Kad sam to cula ja sam prisla da vidim kako se on zove. On je gledao u mene i govorio: 'Gledaj, gledaj.. S njim je bio jos jedan u civilu i njih dvojica su nas najvise udarali" .

STROGO POVJERLJIVO: Srebrenicani u Vogosci nevoljko razgovaraju sa strancima. Jedan od njih je cak rekao: "Nama je zabranjeno da pricamo o tome" . Na pitanje: "Ko je to zabranio?", nas sugovornik je slegao ramenima i odgovorio: "Zna se ko". Oni koji su pristali govoriti su jednodusni u tome da je vijest o "srpskoj invaziji" dosla sa radija Vogosce, a tu informaciju su prenijele i Vecernje novine. Direktor vogoscanskog radija Amir Misirlic je ogorcen: "To je apsolutni nonsens. Mi nismo znali nista o tome i poceli smo izvjestavati kad i ostali mediji". Nacelnik Kozadra tvrdi da je on posjetu Srba dogovorio sa sluzbenicom sarajevskog ureda UNHCR-a Monicom Gustafson: "Ona je ovdje dosla tri dana prije i obavjestila nas o njihovom dolasku". Nacelnik ne zna ili presucuje nesto drugo: njegov sekretar Ferid Ibisevic je dan prije otkrio "tajnu" u razgovoru sa Adilom Muhicem i Hamidom Osmanovicem. Prvi je sekretar Udruzenja Srebrenicana, a drugi opcinski povjerenik za izbjeglice. Muhic zavrsava: "Ja sam bio na dzumi kad mi je prisao poznanik i rekao mi da su dosli neki Srbi. Ja sam mu tek tada rekao da sam znao za to". Neki drugi izvori tvrde da je posredi unutaropcinski frakcijski sukob. Po tom scenariju jedna od frakcija nije bila narocito sretna s ovim etnicki mjesovitim porodicnim okupljanjem i otkucala je Srbe Srebrenicankama.

OSMI PUT S OCEM NA STRELJANJE: Almir S. ima 22 godine. Rodjen je u selu Voljavica kraj Bratunca. Kada je poceo rat i kada je Voljavica pala imao je sedamnaest godina. Pricu o sebi pocinje majem 1992. Sjeca se spiskova koje je pravio B.N., zamjenik direktora duhanske stanice u Bratuncu i clan SDS-a. Na spiskovima su bila imena muskaraca iz Almirovog sela. Sjeca se skrivanja po kucama, G. G. koji je pred njim repetirao pistolj i cijev prislonio na celo kcerke Almirovog komsije trazeci zlato i pare, arkanovaca koji su patrolirali kroz selo, sutljivih komsija Srba...

"Trinaestog maja ujutro veci dio stanovnistva napusta selo. Neki odlaze u sume i pokusavaju se probiti ka Srebrenici. Drugi odlucuju povjerovati obecanjima cetnika koji su rekli da ce ih prebaciti na slobodnu teritoriju, do Kladnja. Zajedno sa majkom i dvjema sestrama ostao sam u selu. Ni sam ne znam zasto. Valjda je sudbina tako htjela. Nakon dva dana pridruzio nam se i otac. Bili smo po kucama do 18. maja, dana koji cu pamtiti cijeli zivot.

Negdje oko 10 sati dolazi B.N. i govori nam da se spakujemo jer trebamo i moramo ici za Kladanj. Oko jedanaest sjedamo u autobuse, nas oko sezdesetak. Istovareni smo, da tako kazem, na prostor izmedju zgrada Lamela i igralista u Bratuncu gdje smo trebali cekati prevoz koji, kako nam rekose, samo sto nije stigao. Nakon dvosatnog cekanja dolazi jos jedan autobus u koji napokon ulazimo mi iz Voljavice, a pridruzuju nam se jos dva autobusa sa ljudima, zenama i djecom, pretezno iz
Krasanopolja i Mostanica. Dobijamo neku, toboze, pratnju. Predvodio ih je komandir srpske milicije Bratunca, Jokic, ne znam mu imena. S njim su bila jos trojica, od kojih je jedan Pero, covjek kojem su nekad moj otac i ocev amidzic spasili zivot. Sa njima je bio i Lukic G., nas prvi komsija koji je toboze bio spreman da ucini sve da nas spase, a ustvari je imao skroz drugacije namjere.

Cijelo vrijeme sam bio pesimista i kao da sam znao sta ce biti. Prvi put su zaustavili autobus kod Vlasenice i pretrazivali. Nakon nekoliko kilometara posto smo krenuli, opet nas zaustavljaju ali sada specijalci, dvadesetak njih koji su se ponasali kao ludi ili drogirani. Usli su u autobuse i naredili da svi muskarci izadju. Ni u snu nisam mogao zamisiliti sta me ceka. Postrojili su nas na plato izmedju hotela 'Panorama' i boksitovog igralista u Vlasenici. Kasnije su vratili starije ljude u autobuse u kojima su cekale zene i djeca. Oni su otisli put Kladnja. Nas su smjestili u neki zatvor, tj. neke podrume i tada pocinju dozivljaji koje nikada necu zaboraviti. Puno straha, patnje, a najvise bola. Tek sto smo usli u sobe velicine otprilike tri sa cetiri, za nama ulazi pet do set ljudi, specijalaca, i pocinju nas bukvalno sutati. Zahvaljujuci ocu i amidzi ja sam bio zasticen."

Ovdje se prica prekida. "Ne mogu to pricati. Svaki put kada pokusam kao da se sve ponovo desi. Nisam ni majci i sestri pricao, a molile su me. Ne mogu!" Proveo je 22 dana u logoru. Sedam puta je izvodjen pred streljacki vod i vracen ziv. Osmi put isli su do kraja. Ipak, on i jos trojica djecaka su izvedeni iz stroja i odvedeni. Almirov otac je ostao. Nakon sto je presao nekoliko stotina metara, cuo se dug rafal iz PAM-a. Njih cetvoricu su doveli do linije razdvajanja i pustili. Kako je dosao do Srebrenice i sta se desavalo u logoru, zna samo on i oni koji su krivi za to. Almir je nakon svega otisao u Srebrenicu i prijavio se u Armiju BiH. Kada se sjeca dana unutar obruca, prica kako su jeli hljeb od dvije vrste brasna: samljevenog od klipova kukuruza ili napravljenog od suhih oljupina jabuka prethodno mljevenih u vodenicama u gradicu.

"Na dan kada je pala Srebrenica bio sam pripadnik pristabske diverzantske jedinice koja je cuvala liniju na pravcu glavnog udara srpskih trupa. Kada je krenuo napad, mi smo bili naoruzani, ali nas je ukupno bilo oko 200. Mladicevi su napadali ko mahniti. Bez obzira sto smo mi pucali i sto smo ih i ubijali, oni su se uvijek vracali. Dolazili su u valovima. Nakon sto smo ih konacno odbili, naredjeno nam je da taj dio linije napustimo ne cekajuci smjenu koja je trebala doci. Kada smo dosli u Srebrenicu, tamo je vladao haos. Civili su isli prema UNPROFOR-u, dok su Mladicevi pucali sa juznih obronaka. Dobili smo naredjenje da krenemo prema Tuzli. Uradili smo to: bilo nas je 12 000. Do slobodne teritorije doslo je oko tri i po hiljade". O onom sto se desavalo u sumi, na putu ka Tuzli, ne moze ni rijeci izustiti. Danas ne voli izlaziti nakon devet sati jer dolaze izbjeglice sa Kobilje glave i napadaju ih...

Nidzara AHMETASEVIC

Emir SULJAGIC

(AIM Sarajevo)