TRI VOJSKE U GOSTIMA

aim/ban/izbs/bp

Jedna ratna prica

Banjaluka, 11. avgust 1997. (AIM)

Do Crkvenog se iz Kljuca i u sretnijim vremenima stizalo trosnim makadamom. Uglavnom preko Jarica ili Lanista. Danas se ti putevi ne koriste. Rat je izmjenio i istoriju i geografiju. Tako najblizaliza veza sa svijetom iz Crkvenog ne vodi preko Kljuca, nego preko Ribnika. U Kljucu su Muslimani, u Crkvenom i oko Ribnika Srbi, a u susjednom opstinskom mjestu, Drvaru, Hrvati.

Saobracaj je na putu koji vodi ka Crkvenom, selu na padinama Sise, nikada nije bio gusci. Malo-malo, pa "naleti" kamion natovaren oblovinom. Sumokradice rade. Sumsko blago je najvecim dijelom unisteno. Eksploatisali su ovdasnje sume u ovom ratu i Srbi, i Hrvati, i Muslimani.

Ovuda su, prica nam Milan Todorovic, koga usput povezosmo, u ratu prodefilovale sve tri vojske. U onom tamo, ovo je bio partizanski kraj, pa je malo ko vjerovo da ce doci do zla koje nas je zadesilo. Rat je ovdje ispisao puno zanimljivih prica. Zbog jedne idemo u Crkveno.

• Znam idete kod Petra i Jagice Jurisic. Oni su u ratu ugostili srpsku, i hrvatsku, i muslimansku vojsku, i sa svima uspostavili prijateljstvo - otkriva nasu namjeru saputnik i upucuje nas u zaseok Jurisica.

Pred malom bosanskom kucicom zalaja pas. Na prozoru se pojavi starija zena. To je Jagica...

• Koga trebate? - upita.

• Krenuli smo kod Petra Jurisica...

• Ulazite...

• Koje vas dobro meni nosi? - doceka nas Petar sa vrata.

Kad mu rekosmo da smo novinari, starac zaprijeti prstom: "Prvo morate dati besu da cete napisati istinu, ono sto vam ispricam. Bili su prije dva tri mjeseca neki iz Banje Luke, pa su sve slagali. Napisali, zamislite, da se ovdje zivi kao i prije rata, da imamo ono sto smo prije ovog belaja imali - krave, ovce, da smo posijali... A nista od toga, kazem ti ko bratu. Imaju samo oni "pljackarosi", sto ih profiterima zovu. Ovdje su svi osim moje Jagice i mene povratnici, nista nisu zatekli u kucama. Gola bijeda, kao sto smo i mi. Drzava nista ne pomaze, ova vlast obecava samo pred glasanje, a poslije po starom...

-Sve su vojske jednake. Svaka ce sa tobom jesti i piti, pomoce ti kad moze, a hoce, vjeruj mom obrazu, i ukrasti i odnijeti ako ima priliku. U svakoj vojsci ima spasitelja, svetaca ovozemaljskih, ali ima i lopova i krvnika. Ove nase, bosanske, su k'o jaje jajetu - prica 85-godisnji starac Petar Jurisic, Srbin iz Crkvenog kod Kljuca, i nastavlja:

• Vojske su dolazile i prolazile kroz Crkveno, a ja i Jagica smo ostali na svome. I nisam se pokajao, druskane. Oni sto su u oktobru '95. godine otisli u izbjeglistvo, pa se kasnije vratili, danas su puka sirotinja. Ni tamo u izbjeglistvu nisu primljeni srdacno. Nikome danas nije ni do sebe, a kamoli do drugoga. I u bolja vremena je vazila ona narodna "svakog gosta tri dana dosta"... E, da vam pricam. Bio je pocetak oktobra, datuma se ne mogu sjetiti, '95. godine, to znam. U neko doba noci probudi me komsija i rodjak mi Jovo Jurisic: spremaj se da bjezimo! Narod se pakuje, veli mi, navalili sa svih strana. Sta mi je ciniti? Ovako star nisam prispio nigdje. Bolje je da umrem u svojoj kuci, nego u tudjoj, ili negdje usput u traktorskoj prikolici. Imam skrinju, tako zovem ukopni sanduk koji sam jos '71. godine, pred odlazak u penziju, skovao za sebe. Nije mu mane da velikana u njemu sa'ranjuju. Zatrpala bi mene moja Jagoda...", govori kao da se danima pripremao za nastup pred novinarima.

Kaze, navracao je po njega i Drago Vasiljevic. Samo vi idite, ja ostajem, bio je odlucan starina. I svi odose. Ostade Petar sa svojom suprugom, svega cetiri-pet godina mladjom od sebe.

• Vidio sam, 'ljeba mi i soli, da nasi momci ne vjeruju visokoj komandi. Ovdje su desetak dana iznad Crkvenog branili selo. Od koga, junace, kada su nase linije naprijed? Cim sam cuo da je Karadzic htio smijeniti Mladica, znao sam da na dobro ne mirise. Pricali su mi bojovnici kasnije da od mora do Crkvenog na njih metak nije ispaljen. Eto ti vojske i komande - nastavlja Petar... - Najteze je bilo sprva. Tri dana po odlasku Srba sa ovih prostora zivog insana nisam vidio. Osim moje Jagice, nigdje zive duse, ni nase, ni njihove. Tek cetvrti dan nakon bjezanije iz pravca Kljuca stigao je vojni autobus. Boga mi, ni danas ne znam ko je u njemu bio, ako nisu Muslimani. Hrvati nisu. Oni su stigli iz Drvara, preko Vucije poljane. Vrag ih odnio, oni iz autobusa, zapalise sadam-osam kuca i vratise se istim putem...

Bilo je u seoskim stalama i kucama, objasnjava Petar, municije da se jedna vojska mogla braniti dva mjeseca. Detonacije su, veli, bile jace i od topovske jeke.

• Kad sam cuo taj strasni sud, opet ce Petar, nisam smio zanociti u kuci. Zavukao sam se u sumu iznad sela. Izjutra sam, kad se sunce pomoli, izvlacio glavu da se malo zagrijem. A moja Jagica stalno opominje "vidjece te vojska, sakrij se..."

• E, ja to bolje znam, umijesa se Jagica. - Taman sam krenula u kucu po dorucak, kada me odmah ispod sume zaustavise vojnici. Znam da srpski nisu... Odakle ides, pitaju. Iz sume, rekoh. S kim si u sumi? Precutah. Ko je s tobom u sumi, opet me zapitase. Sa djedom, odgovorih. A gdje su vam djeca? Nemamo ih ... Ima li djed pusku? Nema, sunca mi. Prepao se jadnik, pa pobjegao. Zovi djeda, naredise mi. O, Petre, Petre... Zvali smo ga zajedno. On je "potvrd na usima", stariji covjek, rekla sam.

• Cuo sam ja tebe - Petar ce Jagodi - ali se nisam smio javiti. Misija rupa sto dukata! Najednom iz blizine zacuh prozivku: "Petre izlazi! Sta radis u sumi? - zapita jedan, onako naocit. Nista, strah me je, pa sam se sklonio na sigurnije... Cega se plasis? Cuo sam na radiju da muslimanska i hrvatska vojska kolje, da sijece usi, vadi oci... Ali, nisam ja vjerov'o Srpskom radiju, zato sam i ostao u Crkvenom. Vidim mu na rukama sahovnicu, pa mu se, misa mu njegovog, malo dodvoravam... Ja sam, bolan, rodjen za vrijeme Franje Josipa, jedan'esto godiste. U Hrvatskoj sam se rodio, a mozda cu u Hrvatskoj i umrijeti. Boga mi omeksase.

• Sta si ti Jurisicu po nacionalnosti, zapita jedan. Pravoslavac, rakoh. A nisi Srbin? Nisam, Srbi su u Srbiji... Nasmijase se i odose.

Sutra dan, onaj sto me je pismeno zastitio - prisjeca se Petar - Nikola mu je ime, donese litar nafte i veliku svijecu, da ne budem u mraku kad nestane struje. Za njim stigose cetvorica, donesose pune puncijate vrece - narezaka, pesteta, kave, cigara, cokolade... U najbolja vremena nisam imao vise namirnica u kuci. Mog'o sam ducan otvoriti, da se selo nije iselilo...

Prvih je dana Crkveno opljackano - kamionima su odvozena telad, svinje, ovce, televizori, ves-masine. Sve je po kucama isprevrtano. Najvise je vojske bilo iz Splita, iz Sinja, onda iz Livna, iz Duvna, od Travnika... Bilo je, Boga mi, i poznatih iz Kljuca.

Bilo mi je, s prva, za cudo sto Hrvati nikada nisu dolazili sa Muslimanima zajedno. Crkveno je, znate, bilo pod hrvatskom kontrolom, a Muslimani su bili tu iznad sela. Muslimani su u to doba i Kljuc kontrolisali, kao sto ga i danas kontrolisu. Dosao jednom jedan muslimanski vojnik, po imenu me zove, trazi kantar. Kako cu ti dati, kad nemam drugog. Volio bih da ga ponesem kuci, rece mladic i rece da je unuk Redze Hasica, a Redzo moj jaran. E, kad si Redzin, nosi...

Stize jednom konjska zaprega, dva psa za njom. Velim, nasi se vracaju, cuo sam da je nesto potpisano. Ali, nisam upucen, vojska mi je ukrala tranzistor, ne slusam vijesti. Kad se pojavise na vratima uocih da su nepoznati. Sa ljiljanom su. Domacine, imas li sta popiti? Imam vojsko, iznese baba rakiju, nasu tri-cetiri. Pusis li, djede? Nema se sto, rekoh. Ostavise mi kutiju duvana i odose.

Kada je odlazila vojska iz Crkvenog, navratili, sto jest jest, i Hrvati i Muslimani da se pozdrave. Opet odvojeno. Onaj sto mi je dozvolu potpis'o odnio svojoj gospodji u Zagreb zaklano jagnje odavde. Onome sto je svako jutro sa mnom i sa babom pio kavu i rakiju darov'o sam rucni sat. Imam ku'inski, babi i meni drugi ne treba. Navratili i muslimani. Djede, hvala ti. U to dodjose i nasi. Morala se i za nji'ovu dobrodoslicu naci casica razgovora. Tako ti je to, moj druskane, vojska k'o vojska. Sa njom treba znati.

Radmilo Sipovac