STA JE STARIJE - ENTITET ILI DRZAVA

BiH DRZAVLJANSTVO

AIM, SARAJEVO, 09.08.97. Pitanje drzavljanstva BiH, po svemu sudeci, bice rjeseno arbitriranjem Visokog predstavnika medjunarodne zajednice. Ni prijetnje kaznama, kao ni ubjedjivanja Richarda Holbrookea, nisu bili dovoljni da Ministarsko vijece BiH dodje do zakonskih rjesenja prihvatljivih za predstavnike oba entiteta.

Visednevne rasprave o ovom pitanju predstavljale su konstantno vrcenje u zatvorenom krugu bez ikakvih sustinskih pomaka. Problem koji je "mucio" Ministarsko vijece svodi se na pitanje sta je starije, drzavljanstvo BiH ili pak drzavljanstvo entiteta. Odnosno ko ce odlucivati o prijemu stranaca u drzavljanstvo, drzava BiH ili entiteti.

U normalnim drzavama zakon o drzavljanstvu je manje vise cisto tehnicki zakon jer se radi o materiji koja je nacelno kristalno jasna, a razlike se javljaju tek u finesama zavisno od zemlje do zemlje. Nacelno, drzavljanstvo se stice automatski, samim rodjenjem na teritoriji jedne zemlje, odnosno djeca prakticno nasledjuju drzavljanstvo svojih roditelja. Takodje sve zemlje predvidjaju mogucnost prijema stranaca u vlastito drzavljanstvo, ali to su uvijek tek rijetki izuzeci.

Rovovska bitka oko ovog zakona u Vijecu ministara BiH potvrdjue da se ovdje prije svega radi o politickom pitanju, a tek potom o pravnom. Sporno je gotovo sve. Srpska strana insistira na zahtjevu da pitanje drzavljanstva ureduju entiteti, a da se drzavljanstvo BiH dobija automatski sticanjem entitetskog drzavljanstva.

Bosnjacka strana, pak, pozivajuci se na odredbe dejtonskog Ustava gdje je medju malobrojnim nadleznostima drzave BiH i uredjivanje pitanja drzavljanstva, insistira na tome da prijem u drzavljanstvo BiH bude stvar zajednickih institucija a ne entitetskih vlasti.

Prijem stranaca u drzavljanstvo BiH tako postaje kljucni problem oko kojeg se sve vrti. Razlog je jednostavan. Nakon hrvatske "Oluje" prije dvije godine vise od 150 hiljada Srba iz Hrvatske napustilo je Hrvatsku i utociste naslo na teritoriji RS. Osnovni cilj RS je da se njihov boravak u BiH ucini trajnim kroz dobijanje drzavljanstva BiH cime oni vise ne bi bili stranci nego domaci gradjani. Samim tim oni sticu pravo ucesca na izborima i predstavljaju znacajan dio glasackog tijela na koji racuna aktuelna vlast u RS. Njihovim eventualnim prijemom u drzavljanstvo BiH doslo bi i do znacajnije promjene etnicke strukture u BiH, a povratak protjeranih Bosnjaka i Hrvata svojim domovima u RS postao bi jos neizvjesniji.

Kljucni argumenat kojim barata vlast u RS je upravo pitanje Srba izbjeglih iz Hrvatske. Svoje protivljenje povratku Bosnjaka i Hrvata u RS tamosnja aktuelna vlast redovito veze sa povratkom Srba iz Hrvatske njihovim domovima, jer se oni sada mahom nalaze u bosnjackim i hrvatskim kucama. Dobijanjem drzavljanstva BiH, Srbi iz Hrvatske postaju "cement" koji trenutno stanje cini prakticno konacnim.

Tako je Vlada RS tokom protekle dvije godine svojim aktima maksimalno liberalizovala pravo na sticanje drzavljanstva da je prakticno jedini uslov bio zelja da se postane gradjaninom RS. Medjutim, izgleda da ni to nije bilo dovoljno pa je prodlozenim izmjenama zakona o drzavljanstvu rok za sticanje ovog drzavljanstva od strane drzavljana bivsih jugoslovenskih republika (citaj, Srba iz Hrvatske), trebao biti pomjeren do kraja ove godine.

U isto vrijeme, kada se radi o ratnom periodu, ni vlasti Federacije nisu bile imune od "instant prijema drzavljanstvo", prije svega Bosnjaka-muslimana iz Sandzaka. Uslovi za prijem u drzavljanstvo vremenom su se doduse poostravali, da bi od pocetnog "licnog osjecaja" kao jedinog uslova, danas bilo potrebno ispuniti citav niz zahtjeva po uzoru na zapadne standarde. No, nesporna je cinjenica da je prvobitna "zelja za BH drzavljanstvom" brojnim Sandzaklijama na vrijeme ispunjena.

Jedna od rijetkih stvari oko koje je postignuta bar nacelna saglasnost, jeste formiranje parlamentarne komisije (opet neka komisija!) koja bi trebala, kada jednom novi zakon bude donesen, preispitati svaki slucaj prijema u drzavljanstvo na podrucju BiH u periodu od 6. aprila 1992. pa do stupanja na snagu ovog zakona, kako bi se utvrdilo da li se ispunjavaju odredbe novog zakona.

Iako sam prijedlog izgleda kao sasvim opravdan i razuman postavlja se pitanje njegove prakticne realizacije. Iako tacnih podataka nema, procjenjuje se da je tokom rata broj naturalizovanih drzavljana na podrucju oba BH entiteta veci od 200 hiljada, sto prakticno znaci da bi ovakvoj komisiji trebalo nekoliko decenija da okonca svoj posao.

U svakom slucaju i vlasti u RS imaju razloga da pitanje drzavljanstva bude rijeseno, jer se to direktno povezuje sa zakonom o pasosu. U ovom trenutku gradjani RS u svijet putuju sa jugoslovenskim pasosima koje im SRJ "ljubazno omogucuje". Medjutim, kada se radi o drzavljanstvu SRJ nije bas siroke ruke. Najnovijim zakonom o drzavljanstvu u SRJ (od 1. januara ove godine) SRJ naravno predvidja mogucnost naturalizacije, ali bez ikakvog automatizma nego zavisno od svakog slucaja ponaosob, pri cemu je prijem ili odbijanje zahtjeva diskreciono pravo vlasti u Beogradu.

Vlasti u Hrvatskoj su opet I "sakom kapom" dijelile hrvatsko drzavljanstvo i pasose svim Hrvatima, ili onima koji se tako osjecaju, bez obzira gdje zive i gdje su rodjeni. Aktuelnoj hrvatskoj politici povratak Srba nikako ne izgleda kao dobra ideja i oni bi bili presretni da ih udome u nekoj drugoj drzavi, svejedno bila to BiH ili SRJ.

U citavoj prici Srbi iz Hrvatske i protjerani Bosnjaci i Hrvati iz RS su ti preko cijih se ledja prelama "visoka politika". Vlast u RS pravo na drzavljanstvo osporava protjeranim Hrvatima i Bosnjacima trazeci da se taj problem rjesava kada, i ako se vrate, svojim kucama na podrucju RS.

Od rjesenja pitanja drzavljanstva u mnogome ce zavisiti i to da li ce pravo na povratak svih protjeranih njihovim kucama ostati tek mrtvo slovo na papiru i time trajni faktor nestabilnosti i moguca iskra novog rata, ili ce temeljno ljudsko pravo na izbor mjesta zivljenja i obecanje svijeta o anuliranju posledica etnickog ciscenja biti ispostovano.

BiH tako, nakon masovnog etnickog ciscenja tokom rata, ulazi u novu fazu postratnog etnickog inzinjeringa. Cilj je isti samo su sredstva drugacija. Dok se etnicko ciscenje realizovalo pod prijetnjom oruzja etnicki inzinjering izvodi se softisiciranijim metodama, zakonima i drugim aktima kako bi sve bilo pokriveno plastom prava i zakonitosti. Koliko je zaista medjunarodnoj zajednici stalo do vlastitih principa vidjet ce se nakon arbitriranja Visokog predstavnika i rjesenja koje on odabere kao izlaz iz sadasnje pat pozicije.

Drazen SIMIC (AIM Sarajevo)