MOC APELA I SAVJETA

aim/ban/pubs/bp

Srpska pravoslavna crkva i kriza u RS

Sta srpska crkva, kao neosporno centralna vjersko-nacionalna institucija, cini i da li bi njena otvorena podrska jednoj ili drugoj strani mogla biti odlucna?

Banjaluka, 8. avgust 1997. (AIM)

Predsjednik RS Biljana Plavsic odrzava se u borbi "sama protiv svih" uprkos sto su njene sanse u pocetku sukoba sa - sada je to sasvim bjelodano - bivsim predsjednikom RS Radovanom Karadzicem, izgledale vrlo slabasno. Gospodja Plavsic je, vjerovatno, iznenadila i samu sebe.

Njena podrska i dalje ostaje nezadovoljni narod, kome je svega dosta, ali koji ne vidi ni put, ni organizovanu snagu koja to moze artikulisati i situaciju u RS preokrenuti, odnosno makar usmjeriti ka nesto izdrzljivijim tokovima. Studenti i opozicija, koji se svrstavaju iza predsjednika RS, ipak su slaba "vojska" prema falangama SDS-a, organizovanim sto u partijskim strukturama, sto u drzavnim organima - od Skupstine do Vlade i lokalnih izvrsnih organa, do sudstva, policije, vrha Vojske i drzavnih medija. Nestrpljivi analiticari i novinari na zapadu, koji su se sad dali u rasprave i malodusnost poslije prvotnog odusevljenja, spisku protivnika predsjednice Plavsic dodaju i Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), koja im se pritom cini i kao vrlo vazna "poluga" u ovom obracunu.

Koja je stvarna uloga SPC, sta bi mogla biti njena eventualna akcija i koliko ona zaista moze biti odlucna u finalu obracuna Plavsiceva protiv Karadzica i "tima snova" sa Pala?

Vijesti na radiju i televiziji drzavne SRT (Srpska radio-televizija) su prepune tokom cijele godine svecarsko-politickih informacija (obavjestenja) o slavama opstina, preduzeca, bolnica, skola, vojnih jedinica, biljeze se brojna osvestanja najrazlicitijih objekata - do zatvora. Svestena lica, od vladika do lokalnih svestenika predstavljaju se sa izrazenim kurtoaznim uvazavanjem i daje im se rijec o mnogim drustvenim pitanjima. Vazniji hriscanski praznici su u drzavnom kalendaru kao neradni dani. Visi hriscanski velikodostojnici su na svakom vaznijem zasjedanju parlamenta, uz pocasti, u prvom redu. Do sad su ih vlasti konsultovale pri vaznijim odlukama i slusale - vjerovatno zato sto im se misljenja nisu razilazila. Zakletva poslanika cisto je crkveno-nacionalnog sadrzaja, pomalo arhaicna zato. Molitva je, napadana cesto, sastavni dio javnih politickih poslova i manifestacija.

"Uvodjenje vjeronauke u skole u RS velika je tekovina nase borbe, da nasa djeca ponovo mogu uciti i saznavati kome narodu pripadaju i kojoj vjeri pripadaju, kakva je nasa istorijska proslost i kuda treba da trasiramo svoju buducnost", smatra episkop banjalucki Jefrem. On s ponosom iznosi: "Stvaranjem RS i VRS svesteniku je dozvoljen pristup u sve jedinice. Vec imamo kapele ili hramove u odredjenim garnizonskim jedinicama."

Prodekan Bogoslovskog fakulteta u Beogradu profesor dr Dimitrije Kalezic smatra RS "naprednijom" u rjesavanju crkvenih pitanja, nego magicnu "trecu Jugoslaviju". "U SPC se to objasnjava cinjenicom da tamo pravoslavlje ima punu podrsku drzavnih organa. Zna se kakav je ishod nasih zahtjeva da se recimo, (u SPC) vjeronauka uvede u skole. Pred crkvom se jednostavno spusti zid."

U Republici Srpskoj svestenstvo ima pristup "jednostavno u sve segmente zivota", istice se. A u osiromasenoj zemlji kao sto je RS za vrijeme rata vazilo je je da su najveci investicioni poduhvati bile nove ili obnovljene crkve i benzinske pumpe. Sad je vec stanje takvo da je gradnja pumpi stala, ali podizanje hramova ne jenjava. Jednom duhovitom svesteniku se pripisuje da je nicanje hramova k'o gljiva poslije kise objasnjavao ovako: "Sto cete graditi fabrike i ove postojece se zatvaraju i prave gubitke, a kazite mi gdje je crkva zatvorena i koji se to svestenik danas zali da mu lose ide". (Nema dobre sale bez gorke zbilje, pa tako treba citati i ovu.)

Dobar tretman Crkva je uzvracala otvorenom ljubavlju. Radovan Karadzic je za episkopa banjaluckog Jefrema "jedini lider srpskog naroda koji je poslednjih sto godina ispovijedao svoju vjeru u Boga pred cijelim svijetom. Na pitanje nekog novinara: "Vjerujete li da ce vas NATO bombardovati?" odgovorio je, parafraziram: Ja vjerujem u Boga, a za ostalo vidjecemo kako ce se dogoditi... Zaista mislim da je ta vjera u Boga iskrena jer je pomogla i njemu i ostalim njegovim saradnicima da iznesu nasu borbu. Episkop je ovo cista srca mogao reci prije godinu dana kad se jos Karadzic nije razilazio sa svojim saradnicom Biljanom Plavsic koja je i sama svakako ukljucena u "iskrene vjernike u Boga".

Dileme i principi

Putevi propovjedi, hriscanskog morala, te jevandjeljskih nacela i dnevne politike obavezno se razilaze u onoj tacki kad se "spoljni neprijatelj" povuce bar do rezervnih polozaja i kad pravovjernici ostaju sami sa sobom. Vlast i upraznjavanje iste imaju svoju logiku u kojoj i pored najvecih zakletvi - i u vrijeme kad je uticaj hriscanstva u drustvima bio neuporedivo direktniji - nije bilo mjesta za visok moral i dosljedno praktikovanje hriscanskih poruka. I dvoje "iskrenih vjernika" Plavsic i Karadzic, odnosno njegov javni zastupnik (bar u pocetku sukoba) Momcilo Krajisnik, su usli u tipican politicki obracun kakvih vazda ima s obe strane ekvatora pa i u drustvima koja s hriscanstvom nemaju nikakve veze. "Princip je isti, sve su ostalo nijanse."

Sta tu moze i cini SPC? Nedavno je u misiji u RS bio i sam patrijarh srpski Pavle. Koliko se moze razaznati iz neobjavljivanja zvanicnog saopstenja, a i iz nezvanicnih tumacenja i obavijesti, znacajnijeg uspjeha nije bilo. Savjeti poglavara nacionalno-vjerske institucije o potrebi prevazilazenja "opasnih dioba" koje se pojavluju u "vaznim trenucima" i koje "postaju srpski usud", mogao je na tako opstem nivou biti prihvacen od obe strane. Ali se nevolje pojavljuju na prakticno-politickom nivou kad se mora utvrditi ko vodi narod pravim putem.

Crkva ce se naci u jednom delikatnijem polozaju ako Krajisnik i masinerija sa Pala, ni pored potpune vlasti nad SRT, ne mogu (a ne mogu!) unezvijerenom narodu da uvjerljivo opovrgnu rijeci predsjednice Plavsic: "Zao mi je sto se ovo desava, ali kriminal mora stati. Sedamnaest hiljada zivota nije polozeno da bi se ustrojila drzava lopova."

SPC se tako nasla u procjepu "nacionalne odgovornosti i stvarnog uticaja na sistem odlucivanja". Protodjakon dr Radovan Bigovic, profesor na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, koga svrstavaju u "modernisticku liniju", objasnjava da u odnosu crkva

• politika "Crkva, ne moze da se poistovijeti ni sa jednom ovozemaljskom politikom". Crkva, u svakom slucaju, "zivi u nekom konkretnom politickom sistemu" i "ne moze biti nezainteresovana za ljudske probleme", ali "po mom uvjerenju, niti bi trebalo niti moze da se svrstava na jednu stranu, a jos manje da bude arbitar". A o stvarnom uticaju crkve u okviru (savremenih) drzava "koje imaju zastrasujuci obim moci" dr Bigovic kaze: "Zbog toga je danasnja uloga Crkve u politici neuporedivo manja nego nekad, i pitanje je ima li Crkva nekog stvarnog uticaja".

U RS crkva uticaja na drustvo svakako ima, ali "stvarnog", odnosno onog koji bi se mogao oznaciti kao jak uticaj na politicko odlucivanje (posebno u kontroverznim prilikama) ona zasigurno nema u iole znacajnijoj mjeri.

Petar Reljic