KRAJISNIKOV DOM LORDOVA

aim/ban/pubs/bp

Senat RS ili krah srpske inteligencije

Senatori se slazu da je rana u Republici Srpskoj ljuta, ali trava koju je kao lijek ponudila Plavsiceva, za njihov ukus krhkog nacionalnog establismenta, bila je ipak previse ljuta.

Banjaluka, 4. avgust 1997. (AIM)

Kada je prije nepunu godinu dana povjerovala da zaista sjedi u predsjednickoj stolici Radovana Karadzica, Biljana Plavsic je od svog prethodnika naslijedila i mnogo i malo: predsjednicki sistem i vlasti koliko osrednji sef protokola, zatim cin generalisimusa u Vojsci, koja je postojala koliko da se postroji o Vidovdanu - i Senat, prepun Radovanovih prijatelja, zamisljen kao najveci srpski skup pameti i casti, koji ce joj biti na usluzi kad god zatreba.

Planiran jos za Karadziceve vladavine, Senat je trebalo da bude nesto slicno gornjem domu Parlamenta RS. Clanove bira predsjednik, koji saziva zasjedanje. To ce reci da je Senat zamisljen kao savjetodavni skup ljudi od najveceg ugleda, cije odluke bi obavezivale svojim intelektualnim argumentima i moralnom snagom. Drugim rijecima, Senat je, bar tako se mislilo, trebalo da bude nesto izmedju britanskog Doma lordova i trusta mozgova. Iako je najveci broj senatora godinama zivio u Beogradu, ubrzo se pokazalo da je to tijelo patilo od svih nedostataka od kojih je hronicno patilo i vodjstvo RS: sve manje je bilo trust mozgova, a vise dom lordova.

Kako se postaje senator?

Da tako bude, vec na pocetku pobrinuo se Karadzic, birajuci clanove Senata. Kriterij je bio trojak: u najvecem broju senatori su bili iz redova humanisticke inteligencije, a medju njima opet, pisci su imali pocasno mjesto. Osim toga, tadasnji predsjednik birao je ljude iz intelektualnog kruga u kome se sam formirao. Rijec je, uglavnom o intelektualcima kojima je najveci istorijski prtljag bio nekoliko dana iz ljeta '68. i ono sto je poslije toga islo. Treci kriterij izbora ukljucivao je ljude koji su s kraja osamdesetih i s pocetka devedesetih godina bili bliski Slobodanu Milosevicu, ili pokusavali to da budu. Kada ih se ovaj '94. rijesio, ostali su odani "nacionalnoj stvari", te im je, kad vec nisu mogli Milosevica, ostalo da savjetuju Karadzica. Kako su ga savjetovali, on njabolje zna.

Pisci u srpskoj politici od '45. tema su za sebe: obilje vizija, siromastvo ideja i bijeda izvedbi. Srpskim piscima koji su se uoci i u toku rata predali otadzbini kao da niko nije rekao da to sto Dositej Obradovic nije zavrsio svoj posao ne znaci da prosvetiteljstvo kod Srba jos traje. Vizionari i prosvetitelji su iz svijetske politike bili protjerani jos negdje sa De Golom i za srpski ustanak, onako kako su oni sve to zamisljali, zakasnilo se za dobrih 100 godina. Pa ipak, uticaj pisaca u srpskoj politici ne treba precjenjivati. Oni su, brkati i mamurni, na njenom vrhu bili tek nesto kao rijetka sumska jagoda i ni za jednim od njih u netom zavrsenom ratu nisu vodili kravu kao za Nazorom u proslom. Pa ipak, srpska politika sve vise je licila na daseterac, a njeni podanici - zgurani u rovove, zbjegove i kancelarije Crvenog krsta

• na knjizevne likove. Bio je to trijumf literature nad zivotom.

Generacija srpskih "sesetosmasa", opet, toliko je potrosila subverzivne literature, destruktivnog avangardizma, skorojevicevskog antitradicionalizma, jeftinog alkohola, jakog mirisa i slabih ideja da ju je na kraju bozanstvo istorije - jedino u koga su vjerovali - moralo nagraditi jednim ratom. Jer, oni koji su formirani u tom krugu dobrih dvadeset godina naklapali su o neskladu izmedju teorije i (socijalisticke) prakse, da bi im osamdesetih to pitanje, bez da su osjetili, doslo u formi izbora izmedju drzave i demokratije. Oni koji su se opredjelili za prvo zavrsili su (cast izuzecima koji staju na prst jedne ruke) u Senatu RS, oni koji su bili za drugo mogu se naci u Gradjanskom savezu , a oni opet, kojima je to pitanje bilo glupavo morali su se zadovoljiti depresivnim cutanjem ili kartom u jednom pravcu.

Kako su ljevicari postali nacionalisti?

A onada je dosao Milosevic i oni su svoje beskrajno ljevicarenje i borbu za socijalnu pravdu zamijenili brigom za nacionalnu stvar. Ideoloski diskurs, po definiciji uzak i tijesan, prosto su zamijenili nacionalnim, drasticno ga suzavajuci na ideolosku matricu. Tako je srpsko pitanje svedeno na poluslozenice Veselina Djuretica o vatikansko-kominternovsko-arapskoj zavjeri, ili sentimentalizam Mome Kapora, koji u "Hronici izgubljenog grada" svetogorskog monaha dozivljava kao brucoskinja iz provincije razbarusenog apsolventa slikarstva. Bilo je to lazno predstavljanje srpskih intelektualaca, koji su za sebe vjerovali da su nacionalisti, ali nisu mogli da budu cak ni to. Ali bilo je to i lazno predstavljanje problema. Kada Milosevicu vise nisu bili potrebni, prorijedili su se pozivi za gostovanja na RTS i nasi ljudi od knjige presli su Drinu i nasli se na usluzi Radovanu Karadzicu, koji je sve vise tonuo u samocu. Njemu je u sopstvenoj nesreci to drustvo zgrozenih nad moralnim krahom cijelog svijeta moralo izgledati kao dozivotnom osudjeniku posjeta nekoga sa punim dzepovima cigareta.

Tako je nastao srpski Senat uvjeravajuci svijet u RS preko uvijek budnih medija da u Beogradu zivi svega desetak intelektualaca (Kapora, Djuretica, Djoga, Kalajica, Jeftica...), koji mu porucuju kako je ne samo u svojoj sirotinji u pravu vec i da samo jos treba malo da izdrzi jer ce se svijet kad-tad umoriti od toga sto mu stoji za vratom. Problem Senata nije, dakle, kako pragmaticno tvrdi Milos Prica, sef kabineta Biljane Plavsic, u tome sto vecina senatora ne zivi na lijevoj obali Drine pa ne poznaje situaciju. Problem je mnogo jednostavniji iako je njegovo rjesenje komplikovanije: nacionalizam Biljane Plavsic, koji se ne pokazuje kao klaustofobican i ideoloski ostrascen, morao bi kad-tad da se osloni na novu generaciju mislecih Srba jer bi usao u redefinisanje svega onoga sto im se desavalo poslednjih deset godina. A tada bi i vlasnici mnogih sabranih djela medju Srbima zavrsili u raciklazi papira, na istom mjestu gdje su, s pravom, sami gurnuli generaciju svojih prethodnika.

Ali, s tim ce se jos sacekati. Jer, Karadzic je propustio svoju poslednju priliku upravo onog dana kad je oko sebe okupio bivse Miloseviceve savjetnike, koji su onomad pred medjunarodnu zajednicu izlazili pripremljeni kao za sreski sud, zatim sve one strucnjake za islam koji su vjerovali da se univerzalno rjesenje za ekspanziju te religije zove Vojislav Seselj. Bile su tu i estete koje su razocarenje zbog neuklapanja Miloseviceve isturene brade u ikonografiju Musolinijeve Italije zamijenili traganjem za srpskim valkirama po visoravnima iznad Kupresa. Umjesto da Milosevicevu blokadu iz '94. shvati kao idealan trenutak za sopstveni politicki zaokret prema demokratiji, makar i nacionalnoj, Karadzic se ponasao kao dosljedniji Milosevic od originala. Koliko god da je u medijima s Pala provejavala gorcina pri pomenu zvanicnog Beograda, vise od toga bilo je zala za onim starim Slobom. Tako je Milosevicu i omoguceno da se u RS vrati kroz Sporazum o specijalnim vezama, ali i kroz Senat, gdje, gle cuda, sjedi bar dvadeset ljudi, kojima na pomen njegovog imena udara krv u glavu.

Zasto je Senat protiv Plavsiceve?

Na samom pocetku objelodanjivanja sukoba izmedju Plavsiceve i Momcila Krajisnika Senat je, bar prema neformalnim izjavama clanova, bio skloniji da podrzi predsjednicu RS. Raspravljajuci prije nekoliko mjeseci u Bijeljini o specijalnim vezama RS - SRJ, senatori su prisutnom Krajisniku sasuli nekoliko vrlo neprijatnih stvari u lice. Kako je, medjutim, poznato da srpski clan Predsjednistva BiH one koji se druze s knjigom dozivljava kao ljude s kojima se moze lijepo pricati, ali ne i raditi, incident je u medijima prosao vrlo nezapazeno. Akteri su se razisli, a medju njima i Biljana Plavsic s uvjerenjem da za dogadjaje koji ce uslijediti ima podrsku "srpske pameti".

Naravno, prevarila se. Vecina senatora slozila se s tim da je rana ljuta, ali trava koju je kao lijek ponudila Plavsiceva za njihov ukus krhkog nacionalnog establismenta, bila je previse ljuta. Tih dana u Senatu izdvaja se grupa koncentrisana oko agilnog pjesnika i knjizara beogradskog Gojka Djoga, bliskog Palama. Senatori pocinju spartanje na relaciji Beograd - Pale - Banjaluka, zastupajuci originalnu tezu: Plavsiceva i Krajisnik trebalo bi da se pomire i to tako sto ce predsjednica RS vezati konja gdje joj aga kaze. U okruzenju oko Plavsiceve procijenjeno je da pod tim okolnostima nema svrhe zakazivati zasjedanje srpskog "Doma lordova". Senatori se, medjutim, nisu dali: Djogo i predsjednik Parlamenta Dragan Kalinic, koji je u kampanji protiv predsjednice RS odradio koliko jedan osrednji polit-biro, zakazuju sastanak senatora u Zvorniku 10. jula. Ono sto su tamo zakljucili vrlo je jednostavno: Kriza u RS je toliko duboka da ne treba talasati nego sjesti i posvetiti se privodjenju predsjednice pameti.

Potom cetvoroclana delegacija senatora (Djogo, Slavko Leovac, Smilja Avramov i Kosta Cavoski) krece put Banjaluke, gdje ih prima Plavsiceva. Kako je za AIM rekao jedan od tamo prisutnih senatora, cija kuraz nije dozvolila da mu se pomene ime, u Banjaluci postizu nesto sto je moglo liciti na dogovor: Plavsiceva ce preispitati svoju odluku o raspustanju Skupstine, a Krajisnik ce se odreci patronata nad Vladom i saglasiti se s njenom smjenom. Krhki senatorski optimizam trajao je taman koliko im je trebalo da stignu do Pala, gdje su mogli na licu mjesta da se uvjere zasto Krajisnika zovu "mister No". Naravno, poslije su, kako dolikuje, govorili da ih je Biljana Plavsic obmanula.

Zasjedanje u Bijeljini

Dvije nedjelje kasnije Senat se u prilicno okrnjenom sastavu sastaje u Bijeljini. Sa samog pocetka zasjedanja odlazi jedan od njegovih clanova vladika zvornicko-tuzlanski Vasilije (Kacavenda), sto je takodje prisutnima Krajisniku i Aleksi Buhi dalo dodatno objasnjenje zasto niko iz Crkve nije prisustvovao tri nedjelje ranije na Jahorini na zasjedanju Skupstine RS, samo dan posto ju je Plavsiceva raspustila. Odlazak Vladike najbolje je iskoristio Krajisnik, koji se na sjednici u Bijeljini kleo Bogom i Jevandjeljem kako nema nikakve veze s kriminalom i kako na Palama zivi skromno kao podstanar. Biljana Plavsic nije djelovala kao da ju je to impresioniralo, ali je Predrag Lazarevic, jedan od dvojice Senatora iz krnjeg sastava podrzao predsjednicu RS i optuzio Buhu kako sa HDZ-om dogovara razmjenu Sipova i Mrkonjic-Grada za nesto morske obale kod Konavla. Potom je akademik Ljuba Tadic rekao kako je zgrozen kampanjom koja se protiv Biljane Plavsic vodi na RTS dok su ostali govorili o zavjeri svijeta, pomirenju, liku i djelu i slicno. Senat je takodje predlozio da se "obavezno prihvati odluka Ustavnog suda", kao i da RS funkcionise na nekoj vrsti kopredsjednickog sistema, gdje bi se napravilo koordinaciono rukovodece tijelo "kojim bi naizmjenicno predsjedavali Plavsiceva i Krajisnik".

Ni to sto je Plavsiceva po zavrsetku sjednice izjavila da su joj bile jasne namjere senatora, porucujuci im da nece uspjeti u njima, nije bilo dovoljno da vec sutradan senatori od predsjednice ne zahtijevaju da se drzi obecanja i povuce odluku o raspustanju skupstine. Ne samo zato sto po pravilu onaj ko voli da miri zavadjene obicno prvi zavrsi razbijenog nosa, sjednica u Bijeljini nije pokazala samo krah Senata RS, nego citavog jednog krila srpske inteligencije koja je sebe voljela da dozivljava kao nacionalnu, a da to zapravo nikad nije bila. Dom lordova stao je iza Krajisnika, koji je imao rijetku cast da ga podrze i intelektualci, sa kojima pri tom nikada nije imao poslovnih veza i koji uglavnom puse onu vrstu cigareta koju ovaj nikada nije uvozio zbog niske cijene. Potez senatora, medjutim, shvatljiv je i razumljiv: pobjeda Biljane Plavsic po logici stvari dovela bi do takve redefinicije nepostojeceg srpskog nacionalnog programa da bi na scenu neizbjezno morala doci nova generacija srpskih ucenih glava. Tesko je vjerovati da bi tada "nacionalizam u trapericama" Mome Kapora usao u citanke, niti bi likovi poput jednog drugog intelektualca kome se raduju na Palama - Miroljuba Jevtica mogli praviti profit u srpskoj sirotinji, prodajuci na predizbornim skupovima vladajuce stranke svoju video-kasetu sa detaljnim uputstvima kako pored Muslimana zivjeti bez muke. Senat ja zavrsena prica.

Ivan Djordjevic