ZIVOT KAO KAZNA

aim/ban/pubs/bp

U lijepom gradu Visegradu

Banjaluka, 1. avgust (AIM)

Na parkingu ispred hotela "Visegrad" vojnik SFORA dijelio je slatkise malisanima, a njegovi drugovi osmijehe djevojkama koje su , kao, imale neka posla u blizini. Nekoliko metara dalje, dvojica ljudi su lijepili na ulazna vrata hotela veliki plakat sa likom Radovana Karadzica i ispisanim upozorenjem "Don't touch him" (ne dirajte ga). "Ene! Ono su Muslimanke!", povika stariji covijek iz baste hotela, a zena do njega se zagleda u pravcu dvije starice primaknute uz autobus SFOR-a koji svakodnevno saobraca na liniji Visegrad-Gorazde-Visegrad. "Znam onu jednu, Mejra. Imala je kucu gore kod skole, sad je u Gorazdu...", odgovori zena do njega ne skidajuci pogleda sa Mejre u kojem se naslucivalo svega pomalo, a najmanje mrznja. "Sta ce, Safet je poginuo na brani, a jedan sin izgubio nogu", dodade vise za sebe.

Za stolom do njih, Mladen Petrovic, izbjeglica iz Sarajeva, pricao je uz "sve slobodno zapisi, nemam se ja vise koga bojati", o svojim sarajevskim danima, o raji sa fakulteta, zatim o Romanijcima i Sandzaklijama, koji su, rece, "zapalili ratni pozar u Sarajevu." Pricao je i o pogibiji tri najbolja druga, ali i o pismima ostale dvojice. "Cim se zapucalo, oni su otisli u Njemacku i sad, tamo, imaju dobar posao. Zvali su me da dodjem... Isao bih, ali otkud znam, mozda sam i ja na tom tajnom haskom spisku... To ti je, kad je covjek lud... Govorili su i meni, hajd' Mladjo sa nama, jebes rat koji vode Alija i Milosevic ... Al' ne podjoh, nego potrci na brdo i udri po Sarajevu... Za koga? Za Milosevica i Radovana, za Krajisnika, za lopove i izdajnike?"

Ispijajuci trecu pivu, nastavio je o sinu koji ce na jesen u prvi razred, a nema patike, te o supruzi i njenoj nervozi cim negdje nesto lupne, o komsiji iz Visegrada koji nije vidio rata, a osvojio dve muslimanske kuce... Nije, naravno, propustio ni izborne dileme:

• Necu ja glasati za radikale sto ih volim i sto su najbolja stranka niti ce moj matori i buraz glasati za SDS sto vjeruju Radovanu i toj bandi oko njega, nego smo glasali i glasacemo za te stranke sto nememo drugog izbora, da bi zadrzali ovo malo jada od drzave. Istina, kada malo bolje razmislim, kada pogledam sta se sve radi u ovom gradu i ovoj drzavi, i kada vidim sta se sve radi tamo, u Srbiji, kada vidim kakva se sve fukara obogatila i dosla na vlast, dodje mi, ipak, da uzmem zenu i dijete pod ruku i krenem negdje, sto dalje odavde, pa neka me i uhapse... Otkud znam, mozda je i bolje u tom zatvoru, nego u ovom.

Znas, u Marfijevom zakonu ima jedan clan koji, otprilike kaze: 'Ako ne mozes protiv bande, uklopi se u nju'. Ja, vidis, ne mogu protiv ove bande, ali ne mogu ni da se uklopim u nju. Jednostavno, osudjen sam na kaznu koja se zove - zivot u Visegradu i RS. Bojim se da je takvu presudu donio licno onaj gore, Bog, i to, verujem, na osnovu svedocenja mojih prijatelja koji su danas daleko odavde, prica Mladen cekajuci autobus za Pale.

Rijeci ovog tridesetogodisnjaka na neki nacin i odslikavaju trenutno politicko raspolozenje vecine danasnjih zitelja grada pod Bikavcem.

Izbjeglice odlucuju

Mnogo je razloga zbog kojih septembarski izbori u Visegradu ne donose odgovor na samo jednu zagonetku - koja ce od tri prijavljene stranke (SDS, SRS, SDA) osvojiti vecinu od 50 odbornickih mjesta u lokalnom parlamentu. U "igri" su, sva je prilika, mnogo veca pitanja i mnogo neizvjesniji, u ovom slucaju, postizborni odgovori. Jedno od tih pitanja jeste - kako ce reagovati visegradski Srbi ako odbornicka lista SDA osvoji vecinu mjesta u SO Visegrad?

Obzirom da je prije pojave visegradskih oslobodilaca - Milana Lukica i Uzickog korpusa - u tom gradu zivjelo dvije trecine muslimana i jedna trecina Srba (danas ima oko 20 000 Srba, medju kojima je oko 13-14 hiljada izbjeglica), posve je moguce da Visegrad, poput Vukovara, postane grad u kome Srbi moraju slusati svoje dojucerasnje neprijatelje.

Danasnji zitelji visegradske kotline ne zele da komentarisu takvu mogucnost, osim sto recimo, isticu da Srba u Visegradu ima dovoljno da sprijece svako iznenadjenje. Predsjednik Opstinskog odbora Srpske radikalne stranke Visegrad Niko Vujcic optimisticki najavljuje pobjedu radikala. "Sadasnja vlast nije ispunila ocekivanja naroda, a SRS ima ljude koji mogu doprinijeti brzem oporavku privrede i naravno, uciniti da zivot gradjana - pogotovo onih koji su u ovom ratu izgubili dio porodice i koji su stambeno ugrozeni - bude dostojniji".

Prema podacima kancelarije OEBS-a u Visegradu, za lokalne izbore u septembru registrovano je 10.445 biraca - Srba, dok je broj registrovanih Muslimana jos uvijek nepoznat, kako onih koji ce glasati u odsustvu, tako i onih koji su izrazili zelju da 13. septembra dodju u Visegrad i glasaju na, za njih, predvidjenom birackom mjestu broj 14.

Ono sto je, medjutim, posebna politicka pikanterija u Visegradu jeste cinjenica da u ovom gradu nema socijalista, tacnije - nema stranaka ljevice. Visegrad je, naime, jedini grad od Pirota do Prijedora - sa vise od 15.000 stanovnika - u kome nema registrovan odbor ni jedne stranke ljevice. Razloga za to je, kazu u Visegradu, mnogo, a svakako "najznacajniji" je eksplozija bombe u prostoriji u kojoj su se okupljali postovaoci Slobodana Milosevica i Zivka Radisica i kovali planove za osnivanje Opstinskog odbora SP RS-a. Drugi, nista manje znacajniji razlog, lezi u cinjenici da u Visegradu trenutno zivi oko 6.000 Sarajlija i vise od 2.000 Krajisnika, te da svakome od njih, na pomen rijeci Slobodan Milosevic skace pritisak. "Protiv Alije smo se borili, nasi ljudi su ginuli i bivali su muceni od Turaka, ali ono sto je sa nama radio i uradio Milosevic vise je od pogibije u ratu. On nas je, covjece, kolektivno sahranio sa potpisom u Dejtonu. On nam je prije toga uveo sankcije, on nam je u krajnjem slucaju, i rekao da uzmemo puske, a ni za krasni nam k.... nisu trebale, jer sve se to drugacije i pametnije moglo uraditi. I, sad, da mi neko dodje i kaze kako je, eto, Milosevic zasluzan za mir i za spas srpskog naroda?! E, sto mi nece doci jedan milosevicevac da mu ja objasnim za sta je taj pacov zasluzan", krseci prste govorio je Andrija P., izbjeglica iz Vogosce, pokazujuci baraku beogradske "Hidrogradnje" u izbjeglickom naselju Nazuci. "Evo, ovdje zivim vec godinu i po dana, i ni sam ne znam sta cu od zivota. Para nemam ni za lijek djetetu, a o ostalom i da ne govorim... Glasacu, ali znas da me nije briga ko ce pobjediti, jer ko god pobijedi ja ne vidim boljitak. Ova zemlja je osudjena na propast i vise nije vazno da li ce se to dogoditi za godinu ili za pet godina. "Onakva zemlja...", uzdahnu Andrija zagledan niz padine Drine.

Biznis je biznis

U stvari, ko god pobijedi u visegradskoj opstini, nece mu biti lako izaci na kraj sa tovarom nezadovoljstva izbjeglica, od kojih vecina zivi u 11 izbjeglickih centara u uslovima koji se, najkrace receno, mogu nazvati - pasji. Nista manje teskoca za pobjednika predstavljace i privredna situacija. Po rijecima predsjednika SO Visegrad, Aleksandra Savica, privreda radi sa dvadesetak posto predratnih kapaciteta, a dio industrijske opreme dopremljen iz Srpskog Sarajeva jos nije u funkciji.

Sverc i nesto malo ugostiteljstva i trgovine jedine su "grane" ispod kojih se nesto "obrce". Istina, sverc je kud i kamo unosniji posao i, sudeci na osnovu brojnih prica, zahvaljujuci "boji novca", sve cesce se kidaju niti medjunacionalnog neprijateljstva. I dok se o sleperima cigareta i ostale srpske robe namijenjene kupcima u Federaciji u Visegradu malo zna, a jos manje javno govori, dotle se o onim sitnijim svercerskim poslovima - na relaciji visegradski Srbi - gorazdanski Muslimani

• uveliko prica. U Gorazdu se, kazu i ucesnici i oni koji nemaju nista protiv poslova sa Muslimanima, trazi stoka, mlijecni proizvodi, cigare i rakija, a iz Gorazda put Visegrada "valjaju" se kafa, so i narocito marke.

"Jednu smo dobru stvar ucinili u ovom ratu: posjekli smo Turcima sve sljive okolo Gorazda i sada, cuo sam, placaju i po 15 do 20 maraka za kilo rakije", prica jedan od, jos uvijek, posmatraca srpsko - muslimanskog biznisa. "Poslacu zenu u Gorazde, da izvidi situaciju, pa onda, vidjecu...,valja se nesto raditi. Znam da Turcin sa kojim sam radio na brani ima penziju od 400 maraka, a ja, eto, ne dobijam redovno ni ovih sto dinara", dodade sagovornik.

Iako je bilo prijatno julsko predvecerje, na sredini cuprije nije bilo nikoga. Ni zaljubljenih parova, ni golubova. Dole, ispod mosta, pa dokle pogled seze, nije bilo ribara. I na ulicama nije bilo mnogo svijeta, kao ni na izlozima sitnica zbog kojih je vrijedilo zastati.

Nije to, onaj, Visegrad!

Zoran Tmusic