OLUJNA POBJEDA

AIM, ZAGREB, 31.7.1997. Za neke je ova utakmica bila "najbolja utakmica u istoriji" (Prosinecki), za neke druge "velika pobjeda Croatie u svakom smislu" (Tudjman), a za ostale "pobjeda za Vukovar" (invalid Domovinskog rata iz Splita) u kojoj je "parni valjak pregazen od parnoga stroja" (sportski komentator Cosic). Oni kojima je nogomet jos uvijek vazniji od politike, bili su zadovoljni zbog puno golova, ali se nisu mogli poistovjetiti sa "svim hrvatskim pobjedama" i sa igrom od vaznog naiconalnog interesa, pa su odudarali od euforije prije i poslije utakmice. Na Otvorenoj televiziji (OTV) dan prije utakmice bila je emisija u kojoj su se javljali gledaoci koji su, tako su barem govorili, sve svoje ulozili u pobjedu Croatie, kao da im se zeni sin ili udaje kcer. Mnogi nisu spavali, tresli su se danima, nisu normalno pricali, drhtali su kao djeca, toliko je bilo njihovo uzbudjenje. Samo nisu rekli da li je to zbog nogometa ili politike. Iako se u drzavnim medijima pokusalo sve to svesti na nogomet, onaj pravi izvor nacionalne groznice bila je politika. Jer da je bilo drugacije ne bi navijaci Hajduka, Rijeke ili Osijeka dolazili na utakmice niti bi slavlja zbog pobjede nad Partizanom bilo u gotovo svim gradovima Hrvatske cijelu noc. Osim sto je utakmica bila stvar vanjske politike, bila je i unutarnje.

Drugim rijecima, Bad Blu Boysi su izjavili prije utakmice da ce napraviti nered, makar to kostalo Croatiu kazne tehnicke komisije UEFA, ako im se ne omoguci "unosenje na stadion transparenata i ostalih rekvizita s Dinamovim obiljezjima". Svega toga nije bilo. Niti transparenata, niti nereda. Kako pise Novi list, Bad Blu Boysi su zazeljeli da se dozvoli "postavljanje Dinamovih transparenata uzduz juzne tribine". Takodjer su izjavili da ce odustati od unosenja bilo kakvih transparenata ukoliko to ne bude bilo moguce sa Dinamovim transparentima. Uprava Dinama, koju vodi Tudjmanov poslusnik Zlatko Canjuga, na to je pristala i dogovorila se s navijacima da oni to sve lijepo donesu na stadion kako bi ih radnici postavili. Sefovi Croatie su tada odabrali samo one transparente na kojima ne pise Dinamo i njih su postavili, a sto se dogodilo sa ostalima, to se jos ne zna. Navijaci su se razljutili i drugi dan su pokusali sa stadiona ukloniti sve transparente, ali ih je policija u tome zaustavila. Iako je nekoliko dana prije utakmice sef zagrebacke policije Rukavina izjavio da ce se na utakmicu moci donositi svi navijacki oblici koji ne vrijedjaju "patriotske i ostale osjecaje". Ali do toga nije doslo jer je Dinamo izgleda s onu stranu osjecaja, barem za Tudjmana. Iako se sve to dogodilo, nije bilo problema, kako su predvidjeli navijaci Dinama.

Niti su igracima Partizana vikali "Vodite ga sa sobom", niti nesto drugo. Doduse, bilo je skandiranja Cigani, Cigani, na sto je igrac Partizana Stojsavljevic rekao u kameru da je to ruzno, jer oni nisu Cigani, vec Grobari. U svakom slucaju, navijacima je bila mnogo vaznija pobjeda nad Partizanom od toga da ih je Tudjman jos jednom izigrao. Uostalom, vec su se umorili, jer se prema njima policija zadnjih godina ponasa kao da su izdajnici ili spijuni. Pretresaju im stanove, vode s njima informativne razgovore, dolaze na posao, ispituju roditelje i susjede, te ih tu i tamo premlate, iako je vecina starijih clanova BBB-a bila u ratu. U Tudjmanove fiksacije, koje su omotane nacionalnim interesima, upregnuta je citava drzavna uprava, takodjer i vojska i policija.

Drzavni mediji na pobjedu gledaju kao na jos jednu vrstu pomirenja medju Hrvatima. To isto je u srijedu poslije utakmice na OTV-u izjavio Vlatko Markovic, bivsi trener Dinama i bivsi selektor reprezentacije Hrvatske, odgovarajuci na pitanje gledatelja o tome da je pobjeda u redu, ali gdje je u svemu tome Dinamo. Odmah nakon utakmice kamera je setala po stadionu i novinar je postavljao pitanje u vezi takozvane normalizacije odnosa izmedju Hrvatske i Jugoslavije. Gledatelji su odgovarali kao da zivimo u 1992. godini (Mozda za druge, za mene ne; Nikad s njima; Mi smo zapad, ljudi, oni nisu; Ja sam invalid, kako se mogu pomiriti s cetnicima, i tako dalje). Kako o uredniku ovisi sto ce pustiti, a sto nece, ocito je dobio zadatak da potkuri osjecaje ljudi, sto se uklapa u ideju o svehrvatskom pomirenju, a to je uvijek moguce kada je u pitanju vanjski neprijatelj, makar taj neprijatelj igrao samo nogomet.

Slijedeci nacionalno politicki joker bio je Petar Todorovic Dinamov navijac iz Beograda, koji je cekao utakmicu izmedju beogradskog i zagrebackog kluba citavih sedam godina, sto je naravno prenijela i HDZ-ova televizija. Na konto navijaca Dinama dosao je u Zagreb, gdje je pustio najmanje pet suza radosnica. Neki su umjesto nacionalno-navijackog ganuca ispraznili najmanje pet sarzera. Poslije svakog gola po jedan. Pucalo se kao da je rat. Majke su djeci stavljale ruke na usi. A nakon utakmice bilo je slavlje na Trgu bana Jelacica, gdje se takodjer pucalo, ne samo petardama. Hrvatska je tako dozivjela jos jednu pobjedu, u emocionalnom smislu poput "Oluje".

Igraci su nakon utakmice posjednuti pred kamere gdje su naravno pitani ne samo o nogometu i sto ih ceka u slijedecem kolu. Svima je utakmica bila nesto posebno u zivotu, ali nikome nije bilo tako posebno kao Prosineckom. Sve u svemu, drzava je previse ulozila u Croatiu da bi rezultat bio imalo drugaciji. Osim prirucnog mehanizma za simbolicku osvetu, bilo je tu i puno novaca. Kako je nedavno napisao magazin Tjednik "(... na strani Croatije su novac, drzava i politika, zapravo sve ono sto je na strani Partizana bilo 1945. S te strane gledajuci, Partizan je apsolutni autsajder jer je prekodrinski ogrizak Jugoslavije tako osiromasen i toliko rasturen da iza Partizana ne stoji nitko osim uprave kluba. Navodno je cak i Slobodan Milosevic Zvezdas". S druge strane, Tudjman je Croatinac. Opet u svakom smislu.

Kada su odmah nakon utakmice pitali BBB koja bi pitanja postavili upravi Croatije, vanjske politike vise nije bilo. Sva su pitanja bila uglavnom ista, uglavnom unutarnja: da se vrati ime Dinamo, a bilo je i prijedloga da se, naprimjer, zapali loza. Slijedeca zelja je bila da bi veoma voljeli kada bi Zvezda uskoro dosla na Maksimir. Tada bi, vjeruju navijaci, sve bilo puno bolje. Jer Zvezda je za njih prije svega nacionalni klub, a Partizan neka cudna smjesa. Tako su i u ovom ratu dobrovoljci u Srbiji bili najvise oni koji su navijali za Zvijezdu. Partizan nije osnovan kao izrazito nacionalni klub nego kao armijski i jugoslavenski, za koji su mogli navijati cak i Hrvati. Slicno je bilo i sa Hajdukom, dok se navijanje za Dinamo i Zvezdu prije svega odnosilo na nacionalni identitet.

Nakon svea ostaje da se vidi koliko ce pobjeda u nogometu uspjeti odgoditi misljenje o tome da je vrijeme za promjene i polaganje racuna, ne samo za ime Dinamo.

ALEN ANIC (AIM)