Susret TuÐman-Izetbegovi†

UOCI SUSRETA TUDjMAN-IZETBEGOVIC

AIM, ZAGREB, 30.7.1997. Konacno je, cini se, za veliki susret ipak sve spremno. Kako sada stoje stvari, 6. kolovoza napokon bi trebalo doci do dugo pripremanog i vise puta odgadjanog sastanka Tudjman-Izetbegovic. Zakljucni je dokument uglavnom usuglasen i, ako se ne dogodi nesto nepredvidjeno, dvojica bi lidera iduce srijede trebala sjesti sucelice.

Po svemu sudeci ovo ce se splitsko posijelo razlikovati od svih dosadasnjih sastanaka prvih ljudi Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Izetbegovic vise nije u podredjenoj ulozi kakva mu je uvijek dosad zapadala. Pozicije su sada u najmanju ruku izjednacene. Dapace, ovaj susret mnogo vise treba Zagrebu nego Sarajevu. Tudjman je uvijek dosad igrao na to da Bosna samo preko Hrvatske moze u svijet, i doslovce i metaforicki. Nije se ustrucavao davati bahate izjave kako ga je medjunarodna zajednica zaduzila da Bosnjake izvede na evropski put. Pokazalo se, medjutim, da Hrvatska samo preko Bosne moze u medjunarodno drustvo. Hrvatskoj u ovom trenutku dramaticno treba Bosna da bi joj se preko nje otvorila bucno, pred nosom, zalupljena evropska i americka vrata.

Da bi pokazao kooperativnost na daytonskom planu Tudjmanu je trebao sastanak s Izetbegovicem. On ga je inicirao i stalno pozurivao. Ovoga je puta Sarajevo otezalo i postavljalo uvjete. Na koncu je hrvatski predsjednik, nakon neuspjelog pokusaja eskiviranja, pristao i na formiranje multietnicke policije u Mostaru i Neretvanskom kantonu. Pristao je na uspostavu zajednicke policije i to na temelju etnickog sastava stanovnistva iz predratnog vremena, cemu se dugo opirao. Po njemu, trebalo je uvaziti sadasnju demografsku sliku, drugim rijecima, priznati rezultate etnickog ciscenja. Zakljucno je ino-ministar Mate Granic dao izjavu da Hrvatska za sastanak ne postavlja nikakve uvjete. Ali se odmah poskliznuo. Rekao je da Hrvatska ipak ima neke primjedbe i pobrojao - sastav diplomatskih predstavnistava, (ne)ukidanje Agencije za istrazivanje i dokumentaciju, Radio-televizija Bosne i Hercegovine, uspostava mjesovite policije u Srednjebosanskom kantonu. Cinjenica da se sve navedene "primjedbe" ticu unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine pokazuje kako sluzbenom Zagrebu proces odvikavanja od svojatanja Bosne tesko ide. Iste "primjedbe" imaju i oni koji u BiH predstavljaju Hrvate, ali sasvim je drugacije kad o tome govori Rajic i kad se time bavi Granic. Gaf hrvatskog ministra otkriva da u razgovoru s Izetbegovicem Pantovcak jos uvijek ima namjeru nastupati i u ime BiH-Hrvata.

Granicevo poskliznuce spremno je docekao okretni Silajdzic. Supredsjednik bosanskog Vijeca ministara uzvratio je bez dlake na jeziku: "Ne znam otkada smo mi pod protektoratom Republike Hrvatske da bi se njihov ministar vanjskih poslova brinuo o institucijama u BiH", rekao je on, dodajuci da je rijec o otvorenom mijesanju u poslove BiH. Da bi naglasio kontinuitet i sveprisutnost tog mijesanja Silajdzic se osvrnuo i na meteorolosku aneksiju Federacije od strane Zagreba. Rekao je da Hrvatska televizija svaku vecer u vremenskoj prognozi dijeli BiH na dva dijela i Federaciju pritom boji istom nijansom kao i Hrvatsku, pa je upitao kako bi reagirao ministar Granic kada bi se Televizija BiH pocela na taj nacin odnositi, recimo, prema Dalmaciji, bojom je izdvajati iz Hrvatske i izjednacavati s Bosnom i Hercegovinom. Ta je inovacija u vremenskoj prognozi uvedena kada se u Hrvatskoj intenzivno govorilo o konfederaciji izmedju Hrvatske i BiH-Federacije, pa je Tudjman htio da pripravi na tu mogucnost narogusenu javnost.

Silajdzic ni prije nije bjezao od ostrih rijeci na racun Zagreba, ali u ovom slucaju one odrazavaju nabujali osjecaj snage s kojim Sarajevo danas gleda na Hrvatsku. Izetbegovic je odlucio iskoristiti Tudjmanovu na medjunarodnom planu nikad goru situaciju. Prvo je odgovorio kako mu se ne da potezati do Splita samo radi slikanja, potom je postavio cvrst uvjet: mjesovita policija u Mostaru, ne krijuci da to smatra svojevrsnim testom pravih Tudjmanovih namjera, spreman da na osnovu toga mjeri je li hrvatski predsjednik i dalje za etnicku separaciju ili mu je multietnicki suzivot postao podnosljiv. Hrvatski predsjednik u ovom trenutku vjerojatno zahvaljuje Bogu na britanskim otkricima kako se u Sarajevu zloupotrebljavala i krala medjunarodna pomoc namijenjena Bosni. Izetbegovicu ce to podrezati krila. Da se Zagreb odmah osokolio pokazuje i najnovija Graniceva ocjena da je u dijelu bosnjackog vodstva doslo do "konceptulnog zaokreta"

• Federacija im vise nije cilj nego sredstvo kojim se pokusava ostvariti ili gradjanska ili islamska opcija unitarne Bosne. Hrvatski ministar tvrdi da je to u ovom trenutku kljucni kamen spoticanja u pregovorima sa Sarajevom.

Tako su stvari ponovno vracene na pocetak. Cijelo vrijeme problem i jeste u razlicitom shvacanju Daytonskog plana i razlicitom vidjenju buducnosti Bosne. Ako je Federacija cilj - onda se ona i moze bojati drugacije nego drugi dijelovi BiH. Ako je Federacija kraj hrvatske price o Bosni - onda ce svaka ideja o povezivanju dva njena entiteta djelovati unitarno. Medjunarodna zajednica ipak snazno pritisce prema ocuvanju Bosne i Hercegovine. U tom smislu gnjecit ce sve tri strane. Lomljenje srpskog komada Bosne i medjunarodna izolacija Hrvatske, a sada i prica o pokradenim parama sto najvise ide na dusu Bosnjaka, pokazuje da ce taj pritisak biti vrlo snazan.

Tudjman u prihvacanju takvog razvoja situacije ima dva problema. Prvi je on sam i njegova opsesivna zelja za "popunjavanjem hrvatskog pereca". Problem je njegovo cvrsto uvjerenje da Hrvati imaju pravo na dio bosanske zemlje i da su Muslimani ionako Hrvati, samo to, iz ciste zlobe, vise nece da priznaju. To je njegova stara ideja, jos iz vremena kada nitko, osim valjda njega samoga, nije u njemu vidio "oca hrvatske drzave". Zato on svaki plan i dogovor tumaci iz te vizure. On je i daytonski paket protumacio kao otvorenu kartu za izvlacenje "hrvatskog" dijela Bosne, potencirajuci sve detalje tog plana koji su imali za Bosnu centrifugalni karakter i sasvim ignorirajuci sve ono sto je trebalo imati centripetalni efekat.

Drugi su problem radikali - u Zagrebu ali i oni po Hercegovini. Obecavao im je drzavu, obecavao im je sve sto nece dobiti. Zavadio ih je s onima s kojima ce na koncu morati zajedno. Stovise, perjanice njegove politike sve su blize ne Hrvatskoj nego Haagu. Ili iznenada umiru ili se oko njih haski krug sve neminovnije steze. Vladimir Soljic, predsjednik BiH-Federacije otvoreno priznaje kako su Hrvati imali vise ciljeve, ali su ih u njihovu ostvarivanju limitirali vanjski faktori. Medjutim, ne zeli da objasni sto je pod tim mislio. Takodjer tvrdi da bi se Hrvati trebali ugledati na Zidove. Tu je veleumnost svakako pokupio u Predsjednickim dvorima, gdje je Izrael vise puta istaknut kao model cija iskustva Hrvatska treba koristiti.

Masovno nezadovoljstvo i nesigurnost dovest ce do daljnjeg otjecanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Vec sada ih vise od polovice tamo ne stanuje. Zahvaljujuci Tudjmanovoj politici Hrvati imaju sve manje prava na Bosnu.

JELENA LOVRIC