NA KRAJU OBICNA UTAKMICA

AIM, ZAGREB, 24.7.1997. "Mec desetljeca", koji je danima punio hrvatske medije, prekonoc je s naslovnica gurnut na sportske stranice. Poraz u Beogradu djelovao je poput hladna tusa. Ono sto je bilo vise od sporta - odjednom je postalo samo jedna utakmica. Veliki derbi izmedju nogometnih prvaka Hrvatske i Jugoslavije, u predkolu Kupa evropskih prvaka, otpocetka je smatran izuzetno vaznim. "Utakmica izmedju Croatije i Partizana najznacajniji je sportski dogadjaj u posljednjih sedam godina na podrucju bivse Jugoslavije", govorio je Zlatko Canjuga, predsjednik momcadi iz Maksimira i jedan od visokih duznosnika HDZ-a. I prije raspada bivse zajednicke drzave utakmice izmedju beogradskih i zagrebackih klubova redovito su bile vrlo vatrene. Pretvarale su se u poligone za treniranje nacionalizma. Nakon svega sto se izmedju Hrvata i Srba u medjuvremenu dogodilo smatralo se da je prvi okrsaj nogometnih momcadi iz Hrvatske i Jugoslavije - susret najveceg rizika. Cini se da je izvlacenje te kombinacije na zdrijebanju u Zenevi zaustavilo dah u obje nacije.

Sport je vec prije postao visoko politizirana aktivnost. Dosadasnji su se susreti Hrvata i Srba redovito tretirali kao nastavak rata drugim sredstvima. Padale su izjave kako se na igralistu brani nacionalna stvar, u svakom se kosarkasu i vaterpolisti prepoznavao cetnik, sportasi su tvrdili kako za utakmica vide Vukovar. I ovoga se puta krenulo s ratnom retorikom, pa se moglo cuti da ce "plavi", pobjedom nad beogradskim klubom, ostvariti "uspjeh cijele Hrvatske". Kako su u medjuvremenu u nekim nezavisnim listovima takve izjave ismijane

• tako je Globusov kolumnist tvrdio da tolika povezanost sporta i nacije nije vidjena od vremena Hitlera i berlinske Olimpijade
• i kako je postalo jasno da je igranje na takvu kartu suvise rizicno, jer se moze vratiti kao bumerang, domoljubno je talambasanje malo primireno. Ali politizacija nije smanjena. Samo je promijenila predznak. Nogometu je odjednom namijenjen zadatak da popravi ono sto je politika pokvarila. Tako ce Canjuga reci da "politicki gledano, ova utakmica moze oznaciti novi korak u normalizaciji odnosa izmedju Hrvatske i Jugoslavije, ali i u smirivanju napetosti u ovom dijelu Evrope".

Trudbenike nogama ti su veliki politicki zadaci, cini se, suvise pritisli. Plavi su otisli u Beograd pomalo ustrasenih lica, iako su ih do posljednjeg trenutka u posebnim psiholoskim pripremama pokusali uvjeriti kako je ipak rijec samo o sportu. Strahovali su ne samo od ishoda nogometnog nadmetanja, znajuci da ce lopta koja je okrugla odluciti hoce li biti nacionalni heroji ili izdajnici. Mada to nisu priznavali, bojali su se i onoga sto ih u Beogradu ceka. U Zagrebu se ponekad sugerira kako je odlazak u glavni grad Jugoslavije poseban podvig i hrabrost. Napeto se osluskivanje hranilo informacijama o nevidjenim mjerama sigurnosti.

Ovdasnji su mediji pisali kako ce zagrebacku momcad osiguravati specijalci, birani po strogim pravilima: navodno, nitko od njih ne smije biti rodom iz Hrvatske, moraju biti iz obitelji kojima nitko nije stradao u ratu, ne smiju biti sudionici ratnih sukoba. Utoliko je vece bilo iznenadjenje docekom koji je Zagrepcanima u Beogradu priredjen. Vec u toku priprema rukovodstva dvaju klubova posebno su se trudila na medjusobnoj srdacnosti. Gotovo da se medju njima odvijalo neproglaseno natjecanje u ljubaznosti. Ponesto zbog UEFA-e, pred kojom se svaka od strana nastojala predstaviti u sto boljem svjetlu, znajuci da tako otvara vrata za zeljeni izlazak na medjunarodnu nogometnu scenu, a malo vjerojatno i iz psiholoskih razloga, sto su ih neki spremni tumaciti kao, otprilike, osjecaj krivnje. Ali da "agresor" moze biti takav domacin - to je ipak bilo iznenadjenje.

Najveci dio hrvatskih medija istice da se zagrebackim sportasima u Beogradu nije dogodila ni najmanja neugodnost. Svi govore o srdacnosti kojom su docekani, pljuste superlativi kao, primjerice, "izvanredan" i "savrsen prijem". Bilo je javnog cudjenja kako to da beogradski navijaci nisu ni pokusali buciti pod prozorima hotela, pa su igraci, sto se toga tice, imali mirnu noc. Hrvati su se cudili i nepopunjenosti stadiona. Iznenadio ih je i izostanak "huka stadiona". Iz nekih se izjava dade razabrati da su se najvise plasili "pakla na tribinama", vrijedjanja i divljanja od strane publike. Moglo bi se reci da su pripreme bile vatrenije i napetije od same utakmice. Srbi nisu ispunili ocekivanja s kojima su u Beograd isli Hrvati. Nisu djelovali ni malo krvolocno, a i u navijanju su pokazali mnogo manje uspaljenosti nego se ocekivalo. Prema utakmicama velikih rivala u Hrvatskoj, primjerice, Dinama i Hajduka, ova je djelovala poput kamilice. Hrvati se nisu tako proveli u Beogradu ni u vrijeme najveceg bratstva i jedinstva.

Sto se nogometa tice, "plavi" su isli na nerijesen rezultat u Beogradu i na pobjedu u Zagrebu. O svojim domacinima govorili su s respektom, ali su ipak isticali da Croatija ima bolju ekipu, da je svoje najbolje ljude Partizan prodao. Nakon utakmice priznaju da su za poraz sami krivi. Trener Vlak kaze da momcad koja ne iskoristi svoje prilike biva kaznjena. Opcenito se smatra da su zagrebacki decki nadigrali domacina, ali da nisu znali poentirati. Ocjene da je Croatija objektivno kvalitetnija dokazuju dominacijom na terenu za skoro cijelog trajanja utakmice i brojem sansi koje su priredili ali koje nisu znali iskoristiti. Primjecuje se da je skupo placeni Prosinecki svojim dometima razocarao.

Utakmica u Zagrebu mogla bi biti mnogo vatrenija od beogradske. Ne samo zato jer "plavi" - zele li nesto napraviti - moraju mnogo jace gristi, pa cak ni zato jer ce se u Maksimiru odlucivati konacni pobjednik. To je nadmetanje optereceno i unutarhrvatskim sporenjima. Pobjeda u tom derbiju Croatiji bi bila prilika da smanji naboj Bad Blue Boysa, koji ne odustaju od zahtjeva da se klubu vrati stari naziv Dinamo. Neuspjeh bi tenzije jos pojacao. U toku su veliki pregovori da na utakmici u Zagrebu iduceg tjedna dinamovci ne vrijedjaju predsjednika Tudjmana, kako se to inace uobicajilo. Rat izmedju njih traje vec nekoliko godina, otkako je hrvatski predsjednik naredio da se zagrebackom klubu promijeni, po njemu, nepodobno ime. Sukob je poprimio takve razmjere da sef drzave proglasava dinamovce jugo-placenicima, a njegovi su specijalci nedavno pendrecima uredovali po deckima koji su istakli transparent s Dinamovim imenom. Medjusobne bi se napetosti gostovanjem Partizana mogle pojacati.

Ovdasnji nezavisni listovi podsjecaju na cinjenicu da je hrvatski predsjednik, koji tvrdi da mu je Croatija najdrazi klub, svojedobno, za sluzbovanja u Beogradu nakon Drugog svjetskog rata, kao general Jugoslavenske narodne armije, bio predsjednik Partizana. Ta je cinjenica osnova za saljive zakljucke da ce, bez obzira kako se veliki derbi okonca, u svakom slucaju - Tudjmanovi pobijediti. Tako se Feral u posebnoj "Pjesmi navijaca Croatije i predsjednika Partizana", pod naslovom "Za Beograd, za Beograd!" izruguje: "Puce fudbal u Zenevu,/ Ne smedose da mi jave, / Kud bas moji crno-beli/ Da izvuku moje plave. (...) Zasto zdreb je tako hteo,/ To moj mozak jos ne shvata,/ Sto da udre svoj na svoga,/ Zasto Srbin na Hrvata?" Ali tu su satiru neki Dinamovi navijaci spremni i ozbiljno shvatiti.

Obicno se tvrdi da je rat poceo na stadionu. Do prije nekoliko dana kao centralna se nametala dilema hoce li mec izmedju Partizana i Croatije oznaciti kraj rata ili ce se na bojistima zaustavljeni sukob preseliti na sportska igralista. Sada je jasno da ce Zagrepcani morati uloziti veliki trud da postignu standarde koji su na utakmici u Beogradu postavljeni - i sto se tice rezultata, i sto se tice ponasanja navijaca, ali i ukupnog ozracja susreta.

JELENA LOVRIC