RADIJE KAFIC NEGO ORDINACIJA

Zakon protiv privatne ljekarske prakse

AIM, SARAJEVO, 23.07.97. Uprkos cinjenici da Bosna i Hercegovina bukvalno vapi za strucnim, pa i polustrucnim zdravstvenim kadrom, na teritoriji Federacije i Republike Srpske privatne ljekarske ordinacije prava su rijetkost. I pored velike zainteresiranosti domacih, pa i stranih potencijalnih ulagaca, bh. zdravstvo, barem ono privatno, kao da je zaboravljeno.

Nakon sto je 1990. godine ukinuta dotadasnja zabrana otvaranja privatnih ljekarskih ordinacija, ljekari u bivsoj Jugoslaviji, pa i BiH stekli su pravo na vlastiti "biznis". Ako je tada i bila utopija, danas u svakom slucaju nije. Zahvaljujuci, izmedju ostalog, i radu raznih stranih ljekarskih timova u BiH, strucno je osposobljen veliki broj medicinskog osoblja. Pored svega, jedan broj njih ni danas nema zasnovan radni odnos. Veliki broj ih je na cekanju, a cak i oni stituiraniji povratnici, pred dilemom - otvoriti kafic, privatno trgovinsko preduzece ili ordinaciju - odlucuju se za prva dva izbora. Razlog - privatno zdravstvo u BiH uslovljeno je nizom zahtjeva koje, po misljenju potencijalnih ulagaca, predstavlja osnovni razlog zbog kojeg privatna ljekarska praksa i BiH prakticno nije ni krenula od nule.

U spisku neophodnih uslova za otvaranje ljekarske ordinacije, doma zdravlja ili klinike, dva su posebno sporna. Oba se odnose na radni status. Prema vazecem zakonu, pravo na privatne prakse imaju iskljucivo ljekari, i to samo oni koji se nalaze na birou rada.

Steci status nezaposlenog, administrativno i nije neki problem. Dopvoljno je zakljuciti radni odnos i dobiti potvrdu biroa rada. Ipak, mnogi ljekari jos uvijek nisu spremni na takav potez. Prakticno, otvaranje privatnog preduzeca, onog koje nema dodirnih tacaka sa zdravstvom mnogo je lakse. Mnogi, zadrzavajuci radni odnos ne nailaze bas na velike prepreke otvarajuci firme na rodbinu, cak i onu daljnju. U zdravstvu to je daleko teze.

Pravo na privatnu ljekarsku praksu imaju samo ljekari. Nikako nemedicinari, koji bi, uprkos volji i novcu, zaposliti vise nezaposlenih ljekara, medicinskih sestara i drugog prateceg osoblja neophodnog za osnivanje, u najmanju ruku, ljekarske ordinacije. Sa druge strane, istim zakonom predvidjena je i mogucnost otvaranja privatnih ordinacija za strane drzavljane. Za razliku od domacih, oni nisu limitirani brojem ordinacija, niti radnim statusom u svojoj maticnoj zemlji. U nekim slucajevima cak ni zvanicnim odobrenjem Federalnih vlasti.

Otvaranje specijalisticke ordinacije je u jurisdikciji Federalnog ministarstva zdravlja. Samim tim i davanje odobranja za tu djelatnost. Ili bi bar tako trebalo da bude. Ipak, na osnovu izjava jednog ljekara da se zakljuciti da odredjene "sarolikosti" prilikom davanja dozvole ipak postoje. Iako ne u potpunosti protivzakonite, dovoljno fleksibilne da bi izazvale sumnju.

Naime, prema Ustavu Federacije BiH podjela vlasti izmedju Federalne vlasti i kantona ustrojena je tako da "ona, prema potrebama moze biti ostvarena zajednicki, ili odvojeno od strane kantona." U praksi, to bi znacilo da kantoni, ukoliko im to finansijski, ili na bilo koji drugi nacin odgovara, u pojedinim slucajevim mogu odlucivati i sami. Na jedan takav primjer ukazao nam je direktor federalnog Zavoda za zdravstvo i rukovodilac Instituta za socijalnu medicinu FBiH, Arif Smajkic.

Prema njegovim rijecima, nedavno otvaranje privatne klinike u Sarajevu u potpunosti je obavljeno bez znanja Federalnog ministra zdravlja, kao i njegovog zamjenika. Odobranje za otvaranje klinike, prema negovom misljenju, iskljucivo je vezano za kanton. Sa kolikim kompetencijama, najbolje ce se, vjerovatno, uvjeriti sami ljekari.

Ma u cijoj nadleznosti i pod kakvim kriterijumima, privatna ljekarska praksa prakticno je i dalje na nuli. Dok dobar biznismen, nemedicinar, i pored dobre volje i novca, na svoje ime ne moze da otvori, cak ni ordinaciju, oni koji bi to i mogli, u vecini slucajeva imaju financijski problem. Oni treci, ljekari koji su pocetkom rata otisli iz zemlje, ako i imaju novaca, nemaju volju da se vrate u besperspektivnu BiH.

U medjuvremenu ispastaju ponovo gradjani, koje odnedavno pritiska pogolema participacija pri bilo kakvom trazenju ljekarskih suluga. Njima je zapravo sasvim svejedno kome placaju, ali ne i koliko. Ustaljena praksa hodanja od ljekara do ljekara mogla bi privatnim ordinacijama biti umnogome pojednostavljena, a umjesto najmanje tri, pregled bi mogao obaviti samo jedan ljekar. No, pitanje je da li ono sto odgovara gradjanima, odgovara i ovdasnjoj vlasti...

Zana ANDRIJEVIC (AIM Sarajevo)