MRTVE BROJKE NA PAPIRU

STARA DEVIZNA STEDNJA GRADjANA BiH

AIM, SARAJEVO, 22.07.97. Svaka od novonastalih drzava sa podrucja bivse Jugoslavije naslijedila je pored pozamasnog spoljnjeg duga i nista manje obaveze prema vlastitim gradjanima po osnovu stare devizne stednje. Devizni ulozi domacih gradjana davno su potroseni, pri cemu od natpisa na deviznim knjizicama da za "ulog garantuje drzava" nije bilo velike koristi.

Stare devizne stedise u BiH, bez sumnje, u najtezoj su situaciji. Nakon cetvorogodisnjih ratnih razaranja, oni koji su imali srecu da zivi docekaju daytonski mir, sada su i pored desetina hiljada maraka "na knjizici" postali socijalni slucajevi. No, da i od loseg ima gore najbolje dokazuje primjer izbjeglih i protjeranih gradjana BiH koji su kraj rata docekali u drugom entitetu. Bez krova nad glavom, posla i sa neizvjesnom buducnoscu, oni ce po svemu sudeci ostati i bez svoje stare devizne stednje.

Ovo bi lako mogla biti konkretna posledica privatizacije u bh. entitetima zasnovane na razlicitim modelima koji medjusobno imaju malo toga zajednickog. Set privatizacijskih zakona u federaciji BiH trebao bi konacno biti usvojen do kraja jula, a njihova primjena bi trebala poceti vec od septembra. Sastavni dio ovog seta predstavlja i zakon o potrazivanjima gradjana. Kako predvidja ovaj zakon drzava bi svoj dug prema gradjanima po osnovu stare devizne stednje, naknade za oduzetu imovinu, neisplacenih plata vojnicima tokom rata, kao i po osnovu opsteg potrazivanja koje pripada svim punoljetnim gradjanima, izmirila kroz podjelu certifikata kojima bi se mogle kupovati dionice preduzeca, poslovni prostori u vlasnistvu drzave i otkupljivati stanovi.

Ukupan iznos ovih dugova federacije prema gradjanima iznosi oko 15 milijardi, od cega na staru deviznu stednju otpada oko tri milijarde maraka. Jasno je da ne postoji niti teoretska mogucnost da Federacija "namakne" ove pare u kesu ni sada ali ni u doglednoj buducnosti.

Dodatan razlog zbog cega ideja o bilo kakvim znacajnijim isplatama u "pravom" novcu definitivno otpada, lezi u nepokolobeljivom stavu predstavnika medjunarodnih finansijskih institucija, tacnije Svjetske banke i MMF-a, koji smatraju da bi takav potez automatski doveo do hiperinflacije, pa insistiraju da se sva raspoloziva sredstva ulazu u pokretanje proizvodnje umjesto njihovog prelivanja u siroku potrosnju i razlicita socijalna davanja. Njihovo dodatno upozorenje zasniva se na shvatanju da BiH kao cjelina ne moze od ino-povjerilaca zahtjevati otpis najveceg dijela naslijedjenog duga, a da u isto vrijeme svoje dugove prema vlastitim podanicima ispunjava u cjelosti, gotovinom.

Problem se javlja upravo kod prava na dobijanje certifikata i njihovog koristenja za ucesce u procesu privatizacije. Razliciti modeli privatizacije koji ce se primjenjivati u bh.entitetima direktno ce pogoditi izbjeglice i protjerane.

Model za koji se opredjelila RS u sustini polazi od trenutnog stanja na terenu sto znaci da Bosnjaci i Hrvati koji su protjerani sa podrucja ovog entiteta nemaju pravo na svoj udio u predstojecoj privatizaciji, bez obzira sto su svoj citav dosadasnji radni i zivotni vijek proveli na ovom podrucju. Slicna je situacija i sa njihovom starom deviznom stednjom. Obestecenje u vidu certifikata federalni zakoni predvidjaju samo za gradjane sa stalnim prebivalistem u Federaciji, sto oni nisu jer prihvatanjem takvog statusa oni bi definitivno odustali od svog povratka predratnim domovima.

Stvar, bar kada je rijec o staroj deviznoj stednji, dodatno komplikuje i cisto tehnicko pitanje dokaza o visini nekadasnje devizne stednje. Obzirom da se dokumentacija uglavnom nalazi u bankama koje su na podrucju RS pitanje pristupa ovim papirima nije samo stvar tehnike.Osim toga toga nema nikavog logicnog razloga zbog kojeg bi obaveze jednog entiteta bile podmirivane iz kase drugog. Kako upozoravaju finansijski eksperti u uslovima gotovo nikakve komunikacije medju entitetima time bi bio siroko otvoren prostor i za razlicite vidove finansijskih mahinacija.

Situacija sa Srbima koji su do rata zivjeli napodrucju Federacije a sada borave u RS nesto je komplikovanija. Predlozena rjesenja u privatizacijskim zakonima u Federaciji kada se radi o predratnim internim dionicama preduzeca, deviznoj stednji i naknadi za oduzetu imovinu od strane drzave tokom nekoliko prethodnih decenija, ne prave razliku medju gradjanima bez obzira na to gdje trenutno borave. Sa cisto formalne strane, to znaci da bi prijeratni zitelji Federacije koji sada borave na teritoriji RS imali puno pravo na certifikate kao vid obestecenja za staru deviznu stednju, odnosno dionice svojih nekadasnjih preduzeca. Iduci tom logikom to bi znacilo da kada vec dobiju certifikate onda bi njima mogli kupovati nove dionice ili poslovne prostore na podrucju Federacije.

U principu tu nema nista sporno da je isto to pravo omoguceno protjeranim i izbjeglicama iz RS koji se sada nalaze na podrucju Federacije. Uostalom, sloboda kretanja kapitala, roba i,naravno, ljudi - jedan je od temelja kapitalizma i demokratskih drzava. Na zalost, zivimo u zemlji koja je daleko od normalne pa ono sto bi svugdje bilo logicno i razumljivo, ovdje je neprimjenjljivo zbog "visih nacionalnih interesa".

Prijedlozi federalnih predstavnika u zajednickim institucijama BiH da se na ovom nivou utvrde zajednicke osnove za privatizaciju u entitetima nisu dobili podrsku vlasti u RS, ali osim nacelne podrske, ni predstavnici medjunarodne zajednice nisu pretjerano insistirali na zajednickim osnovama. Logicna posledica ukupne situacije bice ponovna afirmacija pricipa reciprociteta. U ovom slucaju to konkretno znaci da, ukoliko protjeranim Bosnjacima i Hrvatima bude omoguceno ravnopravno ucesce u procesu privatizacije stanova i preduzeca u RS, tada ce ista prava imati na podrucju Federacije i Srbi koji su do rata zivjeli u ovom entitetu a sada se nalaze u RS.

Certifikati za stare devizne stedise sa podrucja Federacije imaju smisla samo ukoliko budu pretvoreni u dionice preduzeca ili iskoristeni za otkup stanova, u protivnom ostaju tek "mrtvo slovo na papiru". Utoliko prije sto je rok njihove upotrebe dvije godine od dana konacnog usvajanja zakona. Nakon ovog roka certifikati gube svaku vrijednost a Federacija njihovim izdavanjem smatra da je svoj dug prema starim deviznim stedisama ispunila.

Hoce li gradjani certifikate pretvoriti u dionice ili ce oni jednostavno ostati neiskoristeni, drzavu pretjerano ne interesuje. Hoce li pravo na njihovo koristenja imati i Srbi koji su predratna prebivalista u Federaciji zamijenili za nova u "entitetu sa srpskom vecinom" zavisice od odluke aktuelne vlasti u RS hoce li to isto pravo biti omoguCeno Hrvatima i Bosnjacima ciji su domovi ostali u RS.U svakom slucaju na potezu su lideri u RS,ciji ce privatizacijski model ionako po hitnom postupku morati biti "popravljen" kako bi zadovoljio minimalne uslove koje propisuju medjunarodne finansijske institucije. Kako sada stvari stoje, malo je vjerovatno da ce ove promjene doprinijeti promjeni sadasnjeg stanja na bolje, na zalost izbjeglica, protjeranih ali i svih ostalih gradjana BiH.

Drazen SIMIC