TANGO MEDjU HRVATIMA

AIM, ZAGREB, 22.7.1997. Vise nema sumnje da Medjunarodna zajednica trazi partnera za Tango i medju Hrvatima. Prvi poziv na ovaj vratolomni ples, koji je posljednjih tjedana iznenada usao u modu, zapravo je vec stigao, a ocekuje se i naredni. Poziv je isporucen u jednoj od utvrda borbe za "hrvatsku stvar" u srednjoj Bosni, u Vitezu, gdje se 13. srpnja dogodila tajna akcija SFOR-a, o kojoj se saznalo tek tjedan dana kasnije.

Pricu je objelodanio zagrebacki Tjednik, opisujuci u najmanje detalje kako je salonski stilizirani tango izveden u vrletnom Vitezu, ali otkrivajuci i niz drugih, malo poznatih ili sasvim nepoznatih, detalja koji stoje u pozadini te price. Akcija SFOR-a pocela je u nedjeljno jutro kada su s istocne strane grada doletjela dva helikoptera SFOR-a i satima nadletali Vitez, "gotovo dodirujuci krovove kuca", te okolna sela ukljucujuci i bosansku Guernicu - Ahmice, u kojima se dogodio jedan od najvecih hrvatskih zlocina nad muslimanskim stanovnistvom. Istodobno, iz tajnog skrovista u samome mjestu izmilili su oklopni transporteri SFOR-a koji su poceli patrolirati gradom, da bi se oko 13 sati letjelice spustile na zemlju.

Iz njih su izasli vojnici koji su se zurno zaputili prema kuci Drage Josipovica, a kada ga nisu nasli, krenuli su dalje prema kucama jos dvojice Vitezana cija prezimena (Kupreskic, Papic) nisu nepoznata ni izvan granica BiH. Rijec je, naime, o trojici od osmorice pripadnika HVO-a iz Viteza koje je Medjunarodni sud u Haagu jos potkraj 1995. optuzio za ratni zlocin, ukljucujuci onaj u Ahmicima, gdje je, prema optuznici, ubijeno "najmanje 103 ljudi" (od kojih 33 zene i djeca). Nedavno je otkriveno da ta optuznica ima jedan bizarni feler, koji je doveo u pitanje vjerodostojnost optuznice, jer je jedan od optuzenih Stipo Alilovic, zvani Brko, napustio BiH u ozujku 1992, sto znaci prije nego je hrvatsko-bosnjacki rat uopce poceo. Sto je jos gore, Alilovic se koncem 1995. nalazio u bolnici u Rotterdamu, dakle prakticki u susjedstvu Medjunarodnog tribunala, gdje je umro od karcinoma pluca, i to - mjesec dana prije podizanja optuznice.

Ipak, bas ova crnohumorna epizoda, koja je umalo upropastila reputaciju Haaskog suda, istodobno se pokazala, spletom neocekivanih okolnosti, njegovim nenadanim jokerom. Nakon ovoga dogadjaji su se, naime, poceli odvijati neocekivanom brzinom. Zbog spomenute greske, preostalih sedam optuzenika predali su polovicom svibnja, preko posrednika, zanimljivo pismo Michaelu Steineru, koje su odaslali i na vise drugih adresa (Haaski sud, State department, Madeleine Albrigth). U pismu se otkriva nesretni gaf oko Alilovica, pobijaju se navodi optuznice protiv ostale sedmorice, a sto je najvaznije, potpisnici izrazavaju spremnost da se sastanu s haaskim istraziteljima pa i da im se i sudi, ali pod uvjetom da sudjenje pocne odmah a ne da se odgadja, kao u slucaju Tihomira Blaskica, mjesecima, cak i godinama.

Jos nema znakova kako su u Haagu primili ovu poruku, ali ona je smjesta izazvala reagiranje na jednoj adresi na koju nije ni poslana. Hrvatska vlada zauzela je, na prijedlog ministra obrane Gojka Suska, stanoviste da se od Haaskog suda zatrazi da se Hrvatima koje trazi ovaj tribunal sudi u Hrvatskoj. Bilo je vise nego jasno da se nekima u Zagrebu ne bi uopce svidjelo da se sedmorica Vitezana pojave u Haagu i tamo dokazuju svoju nevinost. Jer, to bi nesumnjivo znacilo da bi se dossier Ahmici morao ponovno otvoriti, i u njega ukljuciti i vjerojatne nalogodavce vojne "akcije" u Ahmicima. A Tjednik sugerira da elemenata za to itekako ima, navodeci tvrdnju jednog Alilovicevog prijatelja da se stanoviti Miroslav Bralo jednom u pijanstvu hvalio da je sudjelovao u ahmickim zvjerstvima. A taj Bralo, kojeg je, tvrdi se, zbog niza krivicnih djela zatvorio osobno Tihomir Blaskic, ipak je noc prije pokolja pusten iz zatvora. Na ciji zahtjev, to bi za Haaski sud vjerojatno bila korisna informacija.

U svakom slucaju, stav koji je na Suskov zahtjev zauzela hrvatska Vlada - nakon sto je prethodno na jedvite jade pristala na suradnju sa Haaskim sudom, pa to cak unijela i u poseban ustavni zakon - ocito je iritirao medjunarodne posrednike, i vjerojatno izravno kumovao plesu SFOR-a po viteskim ulicama. Cinjenica sto akcija nije otprve dala ploda, nije, po svemu sudeci, nimalo pokolebala ovu internacionalnu vojnu korporaciju. Ona je, prema Tjedniku, dva dana kasnije izvela akciju praktickog opkoljavanja Viteza, sto vjerojatno znaci, zakljucuje ovaj list, da su optuzeni Vitezani jos u mjestu. To bi opet moglo znaciti da se SFOR zasad samo zadovoljava time da se sprijeci njihov bijeg, pa cak i da odgodi njihovo pojavljivanje u Haagu, kako hapsenje njih, koji ionako sami zele tamo otici, ne bi postao alibi Hrvatskoj da dalje odgadja izrucenje krupnijih riba.

To je time vjerojatnije sto je upravo sada obnovljen zahtjev hrvatskom ministru obrane Susku da preda Haaskome tribunalu dokumente u vezi sudjenja Blaskicu, ili se sam tamo pojavi i objasni zasto ih nije dostavio. Ovaj zahtjev svojedobno je ponukao i neke nezavisne medjunarodne pravne strucnjake da sumnjicavo zavrte glavom, no sada je jasno da on i nema mnogo veze sa sudjenjem Blaskicu. Namjera mu je po svemu sudeci da se izravnom prijetnjom Hrvatskoj, i kasnije BiH, (koje su kao clanice UN formalni suosnivaci Suda u Haagu), natjera Zagreb da posljednji put razmisli hoce li pokazati lojalnost Sudu. U protivnom, i na njega bi se primjenio isti scenarij koji je primjenjen s optuzenicima na srpskoj strani, koja je takodjer preuzela obaveze u vezi ratnih zlocinaca, u Daytonu, ali je ipak prakticki izvan medjunarodnog pravosudnog sustava.

Ovo znaci da se od Hrvatske sada trazi samo jedno - izrucenja. Da ovaj zahtjev ne moze biti vise ignoriran, pa cak i ismijavan po ovdasnjim drzavnim medijima, pokazalo se prije nekoliko dana kada je hrvatska policija uhapsila, dok se spremao napustiti zemlju, Nebojsu Hodaka - Cenu (jednog od Mercepovih ljudi poznatih iz slucaja ubojstva obitelji Zec). Doduse, i to bi mogao biti dio vec vidjene price o pometanju hrvatskih zlocina pod hrvatski tepih, kao sto bi i ranije hapsenje dvojice ponajvecih hercegovackih "warlordova", Mladena Naletilica - Tute i Vinka Martinovica - Stele, moglo biti koristeno za dokazivanje kako ce Hrvatska sama suditi hrvatskim zlocincima.

No, istodobno je sve manje manevarskog prostora za takva izmotavanja, a u tom suzenom prostoru lakse se rade i takticki gafovi. Hapsenje Naletilica i Martinovica, koje je izvedeno zbog posve unutrasjih razloga (i to vise politickih nego kriminalistickih ili viktimoloskih) oborilo je Tudjman-Granicevu tezu da su Hrvatskoj nedostupni hrvatski zlocinci u BiH. Pala je i teza da na prostoru Hrvatske nema ratnih zlocinaca, jer su, evo, dvojica cak i u zatvoru. Sada se u nekim hrvatskim tjednicima (Globus) najavljuje da bi uskoro mogao doci sluzbeni zahtjev za njihovo izrucenje jos nekih za koje se zna da su ovdje (Mercep, neimenovani general Hrvatske vojske koji je "objektivno" odgovoran za zlocine napravljene poslije vojne akcije Oluja.).

Prema ovom tjedniku, ima znakova da bi Hrvatska mozda ipak mogla napraviti neke ustupke (izrucenje Darija Kordica), kako bi kupila vrijeme za predah. No, sada je vec prilicno vjerojatno da u Haagu vise nece pristati na procesuiranje slucaj po slucaj, nego da ce se mozda jednim ciljanim flesom osvijetliti kompletan "file" hrvatskih zlocina, s konkretnim imenima, adresama gdje borave ili se skrivaju, itd. Da stofa za to itekako ima pokazao je Tjednik, koji je objavio gdje se nalaze neki optuzeni bosanski Hrvati, za koje Zagreb "ne zna" gdje su: Ivan Santic je u Zapresicu (predgradje Zagreba), Pero Skopljak je u Splitu, Mario Cerkez u Medjugorju...

MARINKO CULIC