NIKOG DA MI VRATA OTVORI

Reportaza: dvogodisnjica srebrenicke tragedije

AIM, SARAJEVO, 18.07.97. Julsko jutro u Sarajevu pocelo je obicno. Zene iz Srebrenice probudile su se u stanovima gradskih solitera i sobama napustenih srpskih kuca u kojima danas zive. Izvadile su iz polupraznih ormara dimije sasivene od najboljeg kata, probrale ocuvane marame... I, zaputile se u Vogoscu. Tamo ih je ispred restorana zvucnog imena "Hollywood" cekao "Centrotransov" autobus, nekoliko novinara i sluzbenica Ureda viskog predstavnika. Iz Vogosce se trebalo krenuti za Tuzlu, a otuda za Djulice, malo mjesto u srpskom entitetu u kojeme je u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, prema kazivanju svjedoka, ubijeno vise od tri hiljade Bosnjaka.

Prije no sto se krenulo sa vogoscanskog "perona" receno im je, kako je noc ranije, dogovoreno da zbog "trenutnih desavanja na podrucju RS" (akcije hapsenja osumnjicenih za ratne zlocine) nije moguce otici u Djulice, ali da ce se zato ici u Nezuke. Nezuci se nalaze unutar Federacije, a poznati su po tome sto je na tom mjestu, nakon pada Srebrenice, za samo jedan dan na slobodnu teritoriju preslo oko cetiri hiljade, uglavnom, muskaraca.

I, autobus je krenuo. U Tuzli je cekalo jos srebrenickih zena, nesto mirovnih posmatraca, pokoji novinar, i humanitarni radnici. Cekali su da zajedno krenu, a u tom cekanju godinama nagomilavani gnjev, tuga, praznina i beznadje koje ove zene nose u sebi, htjelo je da izadje van. Pocele su da vicu, placu, preklinju i proklinju. Trazile su satanak sa Milosevicem, pa Holandjane da "ih svojim rukama zadave", povratak kucama, kosti sinova... Delalic Dzemili, sezdesetcetvorogodisnjoj zeni, tresli su se obrazi dok se udarala po prsima, nabrajajuci naglas da su joj u Srebrenici ostala tri sina, muz, dva brata, sest bratica... "Izgubila sam tridest i dva muskarca iz familije. Nemam nikoga da mi otvori vrata", govori Dzemila.

Nazalost, nije jedina. Gotovo da nema porodice u srebrenickom kraju u kojima nema poginulih i nestalih. U ljeto 1995. godine Mladiceve snage pregazile su tadasnju zasticenu zonu ubijajuci sve sto je musko. U samo nekoliko dana gotovo osam hiljada muskaraca, medju kojima i djecaci od petnaest, sesnaest, sedamenst...godina, nestajali su, bez traga, u sumama. Njihove porodice kao i Medjunarodni Crveni kriz, nakon dvogodisnje sutnje, znaju da je tesko vjerovati da su negdje zivi. Ubijaju im nadu i sve cesce iskopavane masovne grobnice na dijelu koji je bio pod kontrolom vojske Republike Srpske. Zato i ne cudi da majke traze iskopavanje masovnih grobnica, eskhumacije i ponovnu, ovaj puta casnu i covjecnu, sahranu svojih sinova, suparuga, oceva i brace.

Kad su autobusi sa preko stotinu zena, napokon krenuli, ostalo je nejasno idu li u Djulice, na teritoriju RS, ili u Nezuke, dio unutar Federacije. To je, cini se, bilo nejasno i zvanicnicima IPTF pa su cak dva puta zaustavljali konvoj kako bi objasnili da u Republiku Srpsku ne smiju jer je tamosnja policija odbila da im garantira sigurnost. Kris Bot, komandat IPTF regije Tuzla, izvjestio ih je da je zbog nesaradnje podnesena prijava protiv Dragomira Vasica, Mane Djurica i Mice Lokancevica (nacelnika, zamjenika i komandanta policije RS - okrug bezbjednosti Zvornik), upozoravajuci time "da ne bi bilo pametno da se zapute u Djulice".

Put se, medjutim, nastavio. Nakon petnaestak minuta voznje preprijecen je tenkovima ruskih vojnika iz sastava SFOR-a. Zene su izasle iz autobusa, zaobisle transportere i nastavile pjesice. Ubrzo nakon toga docekala ih je rampa, bodljikava zica i u tri reda poredani ruski vojnici. Visoki, zutoglavi zapovjednik objasnio je na ruskom kako se u Djulice ne moze jer imaju informacije da "na onoj strani" ceka tri stotine naoruzanih srpskih vojnika. Uslijedile su kosultacije, dogovori i pregovori da bi na kraju bilo objavljeno kako ce zene ici u Nezuke i tamo prouciti fatihu (molitvu), spustiti cvijece i prisjetiti se dogadjaja od prije dvije godine.

Dok se cekala "konacna odluka", ruskim vojnicima bile su smjesne bosanske zene, njihove dimije i marame, podignute ruke i psovke... Smijuljili su se okrecuci glavu ustranu da ih ne "uhvate" novinarske kamere. Nekoliko zena dalo im je svoje buketice cvijeca pripremljene za mjesta na kojima se trebala uciti fatiha, a jedna majka je rekla "dajem tebi ovaj cvjet umjesto mome sinu koji bi trebao maturirati da je ziv". Ruski vojnici gledali su kroz nju.

Visoki, krupni Nijemac, predsjednik internacionalnog Udruzenja za ugrozene narode, Tilman Cilh, protestvovao je zbog punkta govoreci dovoljno glasno da cuju vojnici i iz zadnjeg reda: "Sramite se. Ovo nije Afganistan". I bivsa zena poznate rok zvjezde Mika Dzegera, Bjanka Dzeger, nosila je zajedno sa srebrenickim zenama transparente na kojima je pisalo "Stidi se Evropo". Sicusna zena iz svjetskog dzet-seta, saplitala se o dugu, crnu, svilenu haljinu, dok se gurala medju Sforovim vojnicima.

Kad je vec dogovoreno da zene mogu proci uslijedilo je "pretresanje". Poredane, dvije po dvije, morale su siriti ruke i noge i pokazivati unutrasnjost torbi zenama-vojnicima iz snaga Sfora. Tim cinom prekrsena je odredba Daytonskog sporazuma o slobodi kretanja. Svi do jednog morali su biti pregledani, prvo zene, pa i muskarci u njihovoj pratnji. Prije dvije godine ove Srebrenicke zene u bazi UN u Potocarima dozivjele su identicno iskustvo, i vec poznaju osjecaj ponizenosti dok traje razvrstavanje, svrstavanje, prebrojavanje 

No, na "drugu stranu" nisu presle. Otisle su samo do Nezuka, stalno okrecuci glavu prema, svega nekoliko kilometara dalekoj liniji razgranicenja, i kao za sebe mrmljale: "Ako Bog da jednom cemo i tamo".

A "tamo", nekadasnji ekzekutori, osnivaci i upravitelji logora, zagovaraci etnickog cisenja, nalogodavci i ratni komandanti strahuju da se, mozda, i njihovo ime ne nalazi na tajnim spiskovima Haskog tribunala. Kletva srebrenickih zena mozda ce bas njih, i to jos sutra, dotaci preobucena u uniformu britanskih ili nekih drugi Natovih specijalaca.

Sandra KASALO