REZOLUCIJA KAO REVOLUCIJA

AIM, ZAGREB, 20.7.1997. Iako su postojali svi razlozi da bude upravo suprotno, hrvatski premijer Zlatko Matesa, te minisitri obrane Gojko Susak i obnove Jure Radic, djelovali su proslog tjedna na nekadasnjem osjeckom aerodromu nadomak Klise, krajnje pokislo. Iz istocne je Slavonije, naime, tog 15. srpnja, pocelo toliko zeljeno povlacenje vojne komponente UNTAES-a, kontingenta mirovnih snaga sastavljenog od vojski razlicitih zemalja, koje su punih sest godina boravile na tom podrucju. Hrvatskom politickom vodstvu, narocito nakon akcija "Bljesak" i "Oluja", nazocnost stranih vojnih trupa sve je vise isla na zivce, bez obzira na cinjenicu sto su one ovamo stigle ponajvise zbog panicnih poziva u pomoc koji su stizali iz Zagreba tijekom 1991., u vrijeme agresije na Hrvatsku, kada na vojnom planu, zbog nadmocnosti JNA, stvari nisu isle nimalo dobro.

Matesa, Radic, a narocito Susak, imali su dakle pravi razlog da razvuku usta od uha do uha, vidjevsi na odlasku bataljune iz Pakistana i Jordana, te jedinicu iz Argentine, koje je prijelazni upravitelj Jacques Paul Klein postrojio na pisti osjecke zracne luke, da im zahvali na onome sto su ucinili za misiju i da im pozeli sretan put. Klein se, za razliku od Matese, koji je govorio konfuzno i ocito posve nepripremljeno, potrudio spomenutim vojnicima zahvalu izgovoriti na njihovim materinjim jezicima, pa je disproporcija izmedju stupnja Kleinove zahvalnosti i one koju je mlako izrazio Matesa, naprosto bola oci. Susak nije rekao ni rijeci, mada bi bilo posve prirodno da se ministar obrane jedne zemlje, kojoj su u najodsutnijem trenutku njene opstojnosti u pomoc pritekle inozemne trupe pod plavim sljemovima UN-a, bar kurtoazno zahvali. No, ispalo je kako je ispalo.

Razlog kiselog raspolozenja dvojice hrvatskih ministara i njihovog premijera svakako je bio u cinjenici sto je vecer prije toga, Vijece sigurnosti izglasalo Rezoluciju 1120, dokument koji je u tolikoj mjeri nepovoljan za Hrvatsku, da rijetki inozemni dopisnici hrvatskih medija nisu uopce znali sto bi javili svojim redakcijama. Svatko tko je ranije, iz nekog razloga, morao citati rezolucije pisane na East Riveru, smatrao je to bozijom kaznom. Dosadne formulacije, diplomatske floskule, suhoparni pravnicki jezik i vrhunsko umijece da se puno govori a malo kaze, pa sve to jos umotano u oblandu kojekavih zakulisnih politickih interesa, ciji je cilj da tekst rezolucije dobije upravo takvu boju - bila je znacajka dosadasnjih rezolucija i razlog glavobolje svakog iole savjesnijeg novinara kada bi obicnim jezikom pokusavao prepricati njihov sadrzaj.

No, ova je rezolucija bila nesto posve drugo. Vec u preambuli ona je morala izazvati ozbiljne tahikardije citaca u hrvatskoj misiji pri Ujedinjenim narodima, kao i diplomata u Ministarstvu inozemnih poslova za Zrinjevcu. Rezolucija 1120 koja se odnosi na stanje u UNTEAS-u, hrvatskom podrucju pod privremenom upravom UN-a, mozda bi se najbolje dala usporediti s onim sto se dogadja u sterilnim i dosadnim novinama kada na njihovo kormilo stigne mlad, ambiciozan i nepotkupljiv urednik. Stil i sadrzaj Rezolucije 1120 do te je mjere razlicit, da se cini kako je Kofi Annan osobno, zamjenjujuci Boutrosa Boutrosa Ghalija, sa sobom doveo i novog pisca rezolucija.

Dio hrvatskog tiska (nakon sto je to prethodno ucinio nezavisni Novi list) na kraju je ipak, s dva dana zakasnjenja objavio cjelovit tekst Rezolucije. Cinjenica da su izostali ubojiti komentari najostrijih drzavotvornih pera, zacijelo je posljedica miga iz samih vrhova vlasti da se, uz zaostravanje odnosa s SAD-om, Europskom unijom i Vijecem Europe ne ide djonom i prema UN-u. Vjerojatno je ocijenjeno kako nedavno uhicenje Slavka Dokmanovica, ratnog gradonacelnika Vukovara, te povlacenje oko 2.300 vojnika iz sastava UNTAES-a, mogu, pred javnoscu biti solidna protuteza za mirno, sutljivo i mucno gutanje posve neprobavljive Rezolucije. Ilustracije radi, valja navesti samo dio formulacija iz uvodnog dijela Rezolucije, da bismo se potom osvrnuli na neke od njenih najvaznijih 19 tocaka. Hrvatsku se tako podsjeca na potrebu da "promovira uzajamno povjerenje, zastitu i sigurnost svih stanovnika u regiji"; napominje se "vaznost dvosmjernog povratka svih raseljenih osoba u Republici Hrvatskoj"; te se sa zabrinutoscu upozorava na "pomanjkanje uvjeta nuznih za povratak raseljenih osoba u bivsa UNPA podrucja iz istocne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, u ikakvom znacajnijem broju, povratak onih raseljenih osoba koje se zele vratiti u istocnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem iz drugih podrucja Hrvatske". Da je samo to, bilo bi dovoljno. No, ima jos.

Rezulucija nadalje izrazava "duboku zabrinutost zbog pomanjkanja napretka u postivanju ljudskih prava osoba koje pripadaju manjinama u Hrvatskoj i, posebice, u bivsim UNPA, te duboko zali "zbog nedavnih incidenata etnicki motiviranog nasilja u Hrvatskoj Kostajnici i slicnih incidenata". Hrvatskoj se nadalje zamjera "zbog podbacivanja vlade" da u potpunosti suradjuje s Medjunarodnim sudom za ratne zlocine pocinjene na tlu bivse Jugoslavije, uz podjecanje da sukladno potpisanim obvezama, izruci "Sudu sve koji su optuzeni".

No, ono najstrasnije tek slijedi. Rezolucijom je naime naglasena "zabrinutiost zbog nastavljanje neizvjesnosti u pogledu provedbe Zakona o amnestiji, sto je bilo pogubno za izgradnju sigurnosti i povjerenja medju etnickim zajednicama Hrvatske". Kad je dakle uvodno pobrojano sve to, hladno se na kraju zakljucuje kako "stanje u Hrvatskoj i dalje predstavlja prijetnju medjunarodnom miru i sigurnosti". Ta bolna ocjena da hrvatska politika zapravo, unatoc svim javno proklamiranim nacelima svoje miroljubivosti i dalje opasno plese na ivici noza koja odvaja rat od mira, zavrsava odlucnoscu UN-a "da osigura sigurnost i slobodu kretanja svog osoblja mirovnih operacija UN-a u Republici Hrvatskoj", te stoga i dalje kani djelovati pod poglavljem VII. Povelje Ujedinjenih naroda. Treba ovdje naglasiti, mada je tijekom sestgodisnje nazocnosti UN-ovih trupa to vec prilicno dobro poznato - VII. poglavlje Povelje, oznacava se i kao njen "ratni dio", sto jasno daje do znanja svima kojih se to moze ticati, kako ce biti upotrijebljena i vojna sila u ispunjavanju zacrtanih ciljeva misije.

Sto se pak Hrvatske tice, za svaki slucaj to je receno i posve eksplicite: u tocki 12 Rezolucije doslovce stoji da ce, ukaze li se takva potreba, UNTAES "poduzeti sve potrebne mjere, ukljucujuci blisku zracnu potporu, u obrani UNTAES-a i, koliko je potrebno, pomoci povlacenju UNTAES-a". Kad se sve to ima na umu i kad se dodaju jos neki dijelovi neobicno ostrog teksta - o cemu cemo nesto kasnije - razumljivo je kiselo lice hrvatskog ministra obrane, a onda i njegovih kolega koji su dosli ispratiti dio odlazecih vojnika.

Susak odlicno razumije sto znaci dvostruko upozorenje o mogucoj upotrebi vojne sile u slucaju da zemlja koja "i dalje predstavlja prijetnju medjunarodnom miru i sigurnosti", odluci vojno okoncati ono sto je Klein uporno nastojao uraditi mirnim putem. Zemlji koja jos gaji nade kako su joj bar odskrinuta vrata Partnerstva za mir, vrata sto ipak omogucavaju sanjanje slatkih snova o vremenski nedefiniranom pristupanju NATO-u, ne bi bilo pametno, makar i nakratko, zaratiti s tim istim NATO savezom.

Jos su najmanje dvije stvari u Rezoluciji koje opasno strcaju adrenalin u krvotok visoke hrvatske plitike. To je tocka 8. u kojoj se kaze kako ce mandat UNTAES-a biti produljen do 15. sijecnja 1998. Razlika izmedju rijeci produljen i okoncan toliko je evidentna da i apsolutnom politickom pocetniku mora predstavljati trn u oku. Mandat UNTAES-a, bar sto se Rezolucije 1120 tice, dakle ne zavrsava 15. sijecnja sljedece godine - on se do tog roka samo produzava. A u kojem grmu lezi zec, najbolje se vidi u tocki 11 rezolucije, gdje je doslovce zapisano da ce "brzina postupnog prijenosa izvrsnih odgovornosti" ovisiti o "pokazanim spsobnostima Hrvatske da pruzi uvjeravanja srpskom stanovnistvu i uspjesno dovrsi mirnu reintegraciju". Ako je prijevod tome uopce nuzan, mogao bi otprilike glasiti ovako: Postovana gospodo, Podunavlje vam nece biti poklonjeno i kako cete i kada u njega uci, ovisi o vasoj spremnosti postivanja pravila dogovorene igre". Ovaj prijevod potreban je tek utoliko da bi se u njemu prepoznao americki rukopis, rukopis sto se i bez vjestacenja grafologa sa sigurnoscu moze pripisati drzavnoj tajnici Madelaine Albright.

No, kako su Amerikanci konacno shvatili da se cak i tako jasno napisane rezolucije ovdje mogu citati posve drugacije od onoga sto u njima pise, poslali su u Hrvatsku Billa Richardsona, americkog veleposlanika pri Ujednjenim narodima, koji je sadasnju drzavnu tajnicu zamijenio na njenoj negdasnjoj funkciji. On je dobrano pokvario brijunsko ljetovanje predsjednika Tudjmana, primoravsi ga da napokon odustane od svog tvrdog predizbornog stava kako masovnog povratka Srba u Hrvatsku nece biti. Richardson je, u pratnji Petera Galbraitha, omiljenog Tudjmanovog "traktorskog diplomate" u nedjelju, 20. srpnja posjetio Vukovar, gdje je Galbraith s neskrivenim uzivanjem novinarima procitao izjavu, sto ju je dan ranije hrvatski predsjednik dao Richardsonu. Ta izjava, citirana po Galbraithu, doslovce glasi: "S obzirom da ce se mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja zavrsiti u sljedecih sest mjeseci, Hrvatska sada pristaje na povratak svih hrvatskih Srba koji se zele vratiti i prihvatiti prava, odgovornosti i pravne obveze koje proizilaze iz hrvatskog drzavljanstva". Mislim da nema potrebe objasnjavati vaznost ovako formulirane poruke, zakljucio je Galbraith, tesko prikrivajuci zadovoljstvo pokazavsi Tudjmanu sto sve moze jedan "traktorski diplomat".

Dok su hrvatski duznosnici - tada jos ne znajuci kako ce vrhovnik samo nekoliko dana kasnije konacno kapitulirati pred Amerikancima na najosjetljivijem pitanju svoje "cvrste" politike protiv masovnog povratka hravtskih Srba - kiselo promatrali malu vojnu paradu uprilicenu uz oprostaj odlazecih Pakistanaca, Jordanaca i Argentinaca, srpski celnici Milos Vojnovic i Vojislav Stanimirovic nisu krili svoje odusevljenje Rezolucijom. Oni su "pozdravili" njen sadrzaj "kao izuzetno znacajan akt koji unosi optimizam medju lokalno srpsko stanovnistvo" (Vojnovic) dok Stanimirovic njenu vrijednost narocito vidi u cinjenici sto ona ne govori samo "o dvosmjernom povratku izbjeglica u i iz podrucja UNTAES-a, vec svih prognanika u njihova nekadasnja mjesta boravka". Posebno znacajnim Stanimirovic vidi i onaj dio rezolucije koji govori o smanjenju vojne komponente UNTAES-a.

"Cinjenica je da ce vojne snage do 15. listopada biti smanjene za polovinu", kaze Stanimirovic, "ali je isto tako cinjenica da ce tada Vijecu sigurnosti biti upucen novi izvjestaj o prilikama na podrucju UNTAES-a, postivanju ljudskih prava, provodjenju zakona o amnestiji, te ocjeni uspjesnosti povratka izbjeglica". A to ce, drzi predsjednik SDSS-a, biti presudno za ocjenu je li mandat UNTAES-a samo produzen do 15. sijecnja 1998., ili ce tim datumom biti i okoncan. Klein, odlazeci prijelazni upravitelj, koga krasi prakticnost, isposlovao je da istoga dana i na istome mjestu, kad su Susak, Matesa i Radic kiselim osmijehom ispracali polovinu kontigenta njegovih vojnika, potpise sporazum o Zajednickom vijecu opcina (ZVO), sto je hrvatska Vlada do tada uporno izvrdavala. Iako vjerojatno ni Vojnovicu (koji je predsjednik ZVO-a), ni Stanimirovicu koji je kreator te ideje, nije do kraja jasno sto ce to tijelo s "pravnim okvirom" doista znaciti i kakve ce ingerencije imati, protivljenje hravtske Vlade da stavi potpis i na tako minoran dokument, govori zapravo o opstrukciji preuzetih obveza. ZVO, onako kako su ga u pocetku zamisljali vodje lokalnih Srba, trebao je biti nadomjestak njihovoj zelji da UNTAES podrucje ostane teritorijalno i politicki cjelovito, umjesto da bude podijeljeno u dvije zupanije. Medjutim, nakon travanjskih izbora i "gubitka" dijela opcina na koje su Srbi racunali, kao i izbornog poraza u Vukovaru, taj surogat "cjelovitog teritorija" do te je mjere izgubio smisao, da nikom zivom nije jasno sto bi on uopce mogao znaciti.

Oprastajuci se s dijelom vojnika uz ciju je pomoc obavio znacajan dio posla, ali pomalo vec i sam pakirajuci kofere, Klein je iskoristio tu prigodu da nagovijesti "dva kriticna mjeseca" koje valja ocekivati. Rekao je to pred Suskom, Matesom i Radicem, a vjerojatno i na najvisoj hrvatskoj adresi. No, ocito ne samo njima. Klein se prije nego sto je odaslana Rezolucija 1120 itekako napricao s Kofi Annanom, pa su, vjerojatno i zbog toga, Hrvatsku podsjetili kako joj je NATO vrlo blizu. Nazalost ne u znacenju u kojem to prizeljkuje i cemu se gorljivo nada aktualna hrvatska vlast, vec u smislu da spominjanje "bliske zracne potpore" u Rezoluciju nije palo s neba, koje - kakvog li slucaja

• i ovdje kontrolira NATO.

DRAGO HEDL (AIM)