albansko-srpski dijalog u Ulcinju

Albansko-srpski dijalog u Ulcinju

Hajte da se druzimo

Nedavno odrzan albansko-srpski dijalog slobodnih intelektualaca, javnih i politickih djelatnika iz Srbije, sa Kosova, iz Crne Gore i Makedonije, uz masovno ucesce i podrsku predstavnika stranih ambasada u Beogradu, medjunarodnih organizacija i ustanova za ljudska prava i demokratske slobode, potvrdio je jos jednom da samo dijalog moze dovesti do rarzrjesenje kosovskog cvora. Utisak je, nakon trodnevnih razgovora, uprkos pokazanim razlikama da bi se ucesnici ovih razgovora lako dogovorili - ali, kako su i sami istakli, moc odlucivanja je nazalost u rukama drugih. A kako ti, mocni, gledaju na rjesenje problema najbolje pokazuje cinjenica da se ovaj dijalog morao odrzati u Ulcinju, najjuznijem gradu Crne Gore, jer su prethodno srpske vlasti zabranile njegovo odrzavanje na Kosovu, u Peci.

Rezultat dijaloga, bolje reci razmjene misljenja, u ambijentu turisticke osamljenosti hotela "Albatros" predstavlja jedan vazan dokumenat - "Ulcinjsko saopstenje". Njegova vaznost nije, naravno, u krupnim odlukama (odluka i nema), vec, prije svega, u apelu i zamolnici malobrojnih demokratskih snaga u Srbiji i na Kosovu onima od kojih zavisi kosovsko pitanje da se njegovo rjesavanje vi{e ne moze odgadjati, jer se tako samo usloznjava i komplikuje situacija na ovom podrucju. Bila je, to, zapravo, prakticna demonstracija iskazivanja dobre volje da se s uvazavanjem saslusa drugo misljenje, bez optuzbi, nervoze, replika i polemike.

Albanska "strana", predvodjena Ademom Demacijem, predsjednikom Parlamentarne partije Kosova, na pocetku sesije ponovila je svoj nepokolebljivi stav da do nezavisnosti Kosova dodje putem koriscenja "prirodnog i neotudjivog prava naroda na samoopredjeljenje" i to mirnim putem. Demaci je naglasio da u "ovoj fazi ni sadasnja pozicija ni opozicija" u Srbiji, a ni "evropski i americki prijatelji ne shvataju neophodnost ispunjavanja albanskih zahtjeva za svojojm slobodom i suverenom drzavom". On smatra da treba pricekati da u Srbiji stasa neka "treca snaga", koja ce, pored razumijevanja za albanske interese, "znati da mijenja i situaciju u prilog stvarnih interesa srpskog naroda". Prema Demoacijevim rijecima, sada albanskom narodu "ne preostaje nista drugo vec da izdrzi pod diskriminatorskim i destruktivnim udarcima beogradskog rezima, dajuci tako svoj veoma skupi doprinos potpunoj demokratizaciji preostalom prostoru bivse Jugoslavije".

Za razliku od Demacija, koji po~etak realnog sagledavanja kosovskog pitanja vidi u pojavljivanju "trece snage" u Srbiji, Azem Vlasi, lider kosovskih komunista do Milosevicevog populistickog pokreta, misli da proces normalizacije albansko-srpskih odnosa i konacno rjesenje kosovskog pitanja politickim sredstvima moze da zapocne onog momenta kad srpska vlast "bezuslovno vrati" Kosovo i Albancima prava koja su imali Ustavom iz 1974. godine. "Time ce se stvoriti ravnopravnija pozicija i povoljni politicki uslovi za pocetak zvanicnog politickog dijaloga o buducnosti albansko-srpskih odnosa" - rekao je Vlasi.

Ne napustajuci ni jednog momenta ideju o suverenom Kosovu (na bazi samoopredjeljenja), njegov sunarodnik Bajazid Rusi sva druga rjesenja vidi kao "zatvaranje albanskog pitanja unutar postojecih granica i postepeno gusenje albanskog politickog pokreta cak i uz raznovrsne prijetnje".

Na cvrsto opredjeljenje albanske "strane" za suverenom drzavom, srpska je odgovorila raznim rjesenjima. "Nudjena" je federacija, labava federacija, konfederacija... Iskreno se tragalo za rjesenjem koje ce omoguciti optimum samostalnosti Kosova u postojecim granicama Srbije (i Jugoslavije) i pod njenim formalnim suverenitetom. Uvodnicar srpske "strana" Novak Pribicevic smatra da za "Kosovo, sa nespornom albanskom vecinom, treba traziti rjesenje u okviru jugoslovenske federacije kroz status ravnopravnih federalnih jedinica". On je priznao da njegovo misljenje nema vecinu u srpskom narodu i da ce "kod nekih naici na ostru kritiku", ali da to nije razlog zasto "covjek ne bi mogao da istraje na trazenju rjesenja na tom osnovu". Njemu se pridruzio, kako se sam predstavio, " vojvodjanski autonomas" Dragan Veselinov, raspolozen da pruzi dodatne argumente za pomenutu ideju.

Medjutim, profesoru podgorickog Pravnog fakulteta Milanu Popovicu vise odgovara Demacijeva ideja o konfederaciji Srbije, Crne Gore i Kosova iznesena u projektu "Balkanije", sto se drugom "vojvodjanskom autonomasu" u ulcinjskom dijalogu Nenadu Canku ocigledno nije svidjelo. On je upozorio organizatore na pogresnost naziva skupa. "Ja sam Srbin po rodjenju, ali ne i po profesiji" - rekao je Canak, uz opasku da "vojvodjanski autonomasi ne mogu pristati na bilo kakav etnicki odnos u razgovorima".

U medjuprostoru albanskih i srpskih stavova, negdje se, na zalost, izgubio plan Dejvida Filipsa, predstavnika Savjeta za medjunarodne odnose SAD pod radnim nazivom "Mjere za stvaranje povjerenja". Realni Amerikanac je vrlo dobro snimio stanje na Kosovu i zakljucio da u njemu pod hitno treba zavesti prinudnu upravu sa stecajnim upravnikom koji se zove medjunarodna zajednica. Filipsov plan, sigurno je, ima zeleno svjetlo americke administracije: precizan je, jasan, sveobuhvatan, sacinjen od vise faza. On predlaze da se pocne sa odrzavanjem medjunarodne konferencije o Kosovu i da se medjunarodnim faktorima daju sva (raspoloziva) ovlascenja u realizaciji dogovora. Pored uloge posmatraca i kontrolora, on "VD upravniku" Kosova daje i ovlascenja za nagradjivanje kooperativnih i kaznjavanje onih drugih. Precizirane su i obaveze antagoniziranih strana - Srbije i Kosova. Pragmaticni americki diplomata nije zaboravio da i na ulcinjskim hridima podsjeti na stav svoje zemlje da od kooperativnosti prema medjunarodnoj zajednici zavisi skidanje "spoljnjeg zida" zankcija, pomenuvsi ovlas i preuzete obaveze potpisivanja Dejtonskog sporazuma prema Haskom tribunalu. Osim sporadicnih negodovanja obje strane na plazi, po holovima i u restoranu (Srbi su ga primili kao "jos jednu naredbu svjetskog policajca", a Albanci kao "uporno nametanje americkog stava i dokaz nerazumijevanja njihovih zahtjeva za nezavisnom drzavom") Filipsov plan je prosao bez ozbiljnih komentara i suceljavanja stavova. Ipak njegov predlog da se o Kosovu sazove medjunarodna konferencija obostrano je podrzan i prihvacen.

VAlja reci da je i nekoliko Albanaca iz Crne Gore povremeno prisustvovalo sesijama, ali se nije javljalo za rijec, pokazujuci (i na taj nacin) da je od njih zatrazeno da ovdje budu samo dobri domacini i da oni nemaju problema kao njihovi sunarodnici na Kosovu. Slobdan Franovic, predstavnik Crnogorskog helsinskog komiteta za ljudska prava upravo je govorio o "nekim dobrim rjesenjima u Crnoj Gori", koja bi, po njegovom misljenju, mogla biti primjer za rjesavanje srpsko-albanskih konflikata na Kosovu.

SVe se na kraju, ipak, svelo na glavno pitanje: ko treba da vodi taj dugo ocekivani dijalog i da pregovara? Odgovor je, misli se, jednostavan - kad je rijec o Beogradu (uz nadu da to nece biti Slobodan Milosevic) to moraju biti legitimni predstavnici vlasti, a kad je rijec o Kosovu, onaj za koga se odluci albanski narod. Medjutim, dijalog (kao jedini put do rjesenja) nece moci da pocne dok se prethono ne obustavi represija, koja se, kako je receno, "vec duze vrijeme masovno i surovo primjenjuje prema vecinskom albanskom stanovnistvu od strane beogradskog rezima". Prema rijecima Novaka Pribicevica, "ta represija je policijska, sudska, vojnicka" i manifestuje se svakodnevno u zivotu svakog gradjanina prilikom kontakta sa adminsitracijom.

Nakon tri-cetiri dana provedena u Ulcinju ucesnici albansko-srpskog dijaloga su se razisli vidno i zadovljni i nezadovoljni. Zadovoljni sto su (istina uz cesta rashladjivanja u plavim vodama Jadrana) pokrenuli jednu gorucu temu sa mrtve tacke; nezadovoljni sto nijesu imali ulogu pravih pregovaraca. Iskreno su zazvucale rijeci Ivana Djurica, predsjednika Pokreta za demokratske slobode: " Da vVas prenem iz mastanja u koje ste mozda pali, niko medju nama ovdje nije u prilici da bude pregovarac, pogotovo ne pregovarac da donosi odluke. Jedino sto nam ostaje jeste da razgovaramo, predlazemo i skracujemo razdaljine koje nas dijele.

Tako je, iz jednog druzenja i razgovora, nastalo i "Ulcinjsko saopstenje", uz obecanje da nece biti i posljednje.

Bozidar I. Milicic