NOVI ODNOSI S NOVIM NADBISKUPOM

AIM, ZAGREB, 13.7.1997. Smjena na vrhu najvece hrvatske nadbiskupije, Zagrebacke, dugo je odgadjana - dosadasnji nadbiskup Franjo Kuharic po izricitoj je zelji Svete stolice ostao na duznosti tri godine nakon sto je napunio godine za mirovinu (75) - i sve je govorilo u prilog tome da ce ona biti rutinska. Pa ipak, imenovanje novog nadbiskupa, 48-godisnjeg Josipa Bozanica, koji je dosad vodio minijaturnu krcku biskupiju (30-ak tisuca vjernika), izazvalo je nesvakidasnju erupciju javnog zanimanja, tako da je vecina novina izvjestila o tome u serijama tekstova.

Ubrzo se saznalo da su reagiranja i iza debelih zidova Kaptola bila jednako ziva, mozda cak i burnija. Nekadasnji celni covjek Vladinog ureda za prognanike, koji se vratio svojim poslovima u Crkvi, Adalbert Rebic, izjavio je Slobodnoj Dalmaciji da njega Bozanicevo imenovanje nije iznenadilo. No, na Kaptolu vlada sok - priznao je. Razlog je u cinjenici da je na najvisu duznost u zagrebackoj zupaniji doveden covjek "sa strane", sto doduse, objasnjava Rebic, nije iznimka, jer se isto dogodilo u Dubrovniku, Banja Luci, a u samome Zagrebu to se kroz povijest dogodilo nekoliko puta. No, neki drugi konstatiraju da se ovim imenovanjem "Zagreb vraca u prosla, austrijska vremena, kada smo bili rubna provincija".

Ipak, gnjev zbog Bozanicevog imenovanja sasvim sigurno nije motiviran samo time sto se nekadasnjoj "provinciji" danas namecu novi provincijalci. U pravoj informativnoj vivisekciji kojoj su necrkveni listovi podvrgli smjenu u Zagrebackoj nadbiskupiji, otvoreno su iznesene teze da dolazak Bozanica znaci zaokret. Vatikan zeli Crkvu u Hrvatskoj koja ce "primat koji drzava i nacija jos uzivaju kod vecine Hrvata, svesti na pravu dimenziju..." i "posvetiti se zadatku gradnje modernog civilnog drustva zasnovanog na vladavini prava". Spomenuti citat je iz teksta sto ga je u Nacionalu napisao poznati novinar i katolicki intelektualac Krsto Cviic. Slucajno ili ne, Cviic je uoci smjene u vrhu Zagrebacke nadbiskupije vodio polemiku s nesluzbenim glasilom Crkve "Glas koncila", okrivljujuci njega i konzervativne krugove u Crkvi da su nju vezali uz vlast i posve se odrekli njenih koncilskih ideala (istaknutih i u zaglavlju spomenute katolicke novine - Novo lice crkve).

Jos ostrije, zapravo razorne retke na racun sluzbene crkvene hijerarhije ispisao je jedan poznati katolicki laik, Ivan Zvonimir Cicak. On je u istom tjedniku iznijeo tvrdnju da su Bozanicevim imenovanjem porazene "linija predsjednika Tudjmana, ali i kardinala Franje Kuharica". Njih nije izravno porazio Josip Bozanic, tvrdi Cicak, nego mocno zaledje koje je novi zagrebacki nadbiskup imao u Milanu Simcicu. Rijec je o donedavnom tajniku vatikanske Kongregacije za kler, koji se svojedobno otvoreno deklarirao kao kriticar Tudjmana, pristupivsi, kao i Cviic, znanoj "medjunarodnoj hrvatskoj inicijativi". Ova je ranih devedesetih ostro kritizirala hrvatskog predsjednika, a jedna grupa clanova, medju kojima vise nije Simcic, poslije je otvorenim pismom trazila od Tudjmana i da odstupi.

Jos je intrigantnije da Cicak povezuje Simcica i s pretproslogodisnjom posjetom pape Ivana Pavla II Hrvatskoj, tvrdeci da je on jedan od konzultanata od kojeg se trazilo misljenje kod pisanja papinskih govora. Simcic je pri tome navodno koristio i neke djelove jednog Matvejevicevog eseja, pa je upravo tako nastala i poznata metafora o ulijevanju Save u Dunav, sto simbolizira suzivot dva najveca naroda na ovom prostoru, Hrvata i Srba. Cicak otkriva i neke detalje vezane uz samo imenovanje Bozanica, tvrdeci da je hrvatski sef diplomacije Mate Granic za nedavnog posjeta Vatikanu sondirao misljenje Svete Stolice, a po povratku u Zagreb otvoreno lobirao za Bozaniceva konkurenta, dubrovackog biskupa Zelimira Puljica.

Na ovo se odmah oglasilo hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova, priopcavajuci da je "netocno i besmisleno" da je Granic za nekoga lobirao. Uostalom, porucuje MVP, "ministar Granic je s najvecim zadovoljstvom i medju prvima uputio svoje cestitke novoimenovanom nadbiskupu zagrebackome msgr. Josipu Bozanicu". Ova posljednja konstatacija doista je tocna, no ona je za opci dojam sto ga u svemu ovome ostavlja hrvatski drzavni vrh zapravo sasvim losa. Tek kada se, naime, MVP oglasilo sa ovom tvrdnjom, javnosti je zapelo za oko da Bozanicu nisu stigle cestitke i s najviseg mjesta, od predsjednika Republike Tudjmana. Tudjman nije uputio cestitku ni narednih dana, a koncem proslog tjedna otisao je na "radni odmor" na Brijune. Tako cestitke Bozanicu vjerojatno nece biti, a ako je cudljivi hrvatski poglavar i posalje, stici ce s, nedvojbeno, svjesno uvredljivim zakasnjenjem.

Iz ovoga je prilicno jasno da hrvatski drzavni vrh ipak nije zadovoljan svojim utjecajem na izbor novog zagrebackog nadbiskupa, i da sada slijedi vrijeme uzurbanog ispipavanja sto odluka Vatikana znaci. Vlastima bliski "Obzor" tu dilemu stavlja i na naslovnu stranicu posljednjeg broja, pitajuci se bez puno okolisanja - "Donosi li nadbiskup Bozanic veci odmak crkve od vlasti?". Doduse to je pitanje vjerojatno svjesno formulirano izravnije i provokativnije nego sto bljedunjavi Obzor obicava, ocito zato da se Crkvi sto zornije predoci kako veliki obrati ne bi bili pozeljni. No, sam Bozanic ne moze biti bas tolika enigma celnim ljudima iz drzavne nomenklature, buduci je bio izravno ukljucen u izradu nedavnog sporazuma Vatikana i Hrvatske.

Sporazumom se Katolicka crkva vrlo cvrsto ukotvila u svjetovnim strukturama hrvatske drzave, tako da su i neke strukture u HDZ-u (bliske hercegovackim franjevcima, koji su u posljednje vrijeme cesto u "klincu" s Vatikanom) glasno protestirale radi toga. No, Tudjmanu, kojemu su bas u to vrijeme predstojali izbori za novi predsjednicki mandat, ocito je trebalo da se sto prije dokopa legitimacije "katolicke drzave". Zato mu cijena nije vazna - ostavio je otvorenim jedino pitanje crkvene imovine, kako bi zadrzao mogucnost za eventualna buduca licitiranja i pritiske - tim prije sto su njegovi prijasnji pokusaji da do ove legitimacije dodje kroz laicku Evropsku uniju krscanskih demokrata, zavrsili potpunim debaklom.

Iz ovog je vidljivo da odnosi Vatikana i Tudjmanove Hrvatske ipak nisu nesto sto tek treba staviti na noge, tako da imenovanje Bozanica tesko moze donijeti bas nekakve dramaticne obrate, jos teze lomove. Uostalom, neki od doista traumaticnih trenutaka u tim odnosima kojih je bilo u proslosti - izazovno pismo Mate Bobana kardinalu Kuharicu, ili prgavi hercegovacki pozivi kardinalu Puljicu da iseli iz "muslimanskog" Sarajeva - relativno su uspjesno sanirani. I to obostranim reteriranjem! (Boban se morao povuci, a Puljic danas uglavnom prihvaca HDZ-ovu koncepciju "cuvanja hrvatstva" u BiH).

No, to ne znaci da prostora za glozenja uopce nema, niti da je "sok", koji spominje cak i bez sumnje dobro upuceni Rebic, bez osnova. Vatikanu po svemu sudeci smeta sto je, osobito na razini nizeg klera, na posljednjim izborima u Hrvatskoj doslo prakticki do srascivanja Crkve i HDZ-a. A ta stranka, za koju u svijetu prakticki nitko nema simpatija - nego je u najboljem slucaju tretiraju kao prolaznu nevolju - ocito ne moze biti karta na koju ce dugorocno igrati Crkva.

MARINKO CULIC (AIM)