NASLJEDNICI FERIJALACA I MAGARACA

AIM, ZAGREB, 11.7.1997. S ratom nestaju mrznje, ali i neke ljubavi poput one izmedju hotelijera i izbjeglica.

• Ja znam da onaj koji je dosao na odmor i mi ne mozemo skupa - govorio je do prije neki dan Vlado Antunovic, izbjeglica iz Bugojna, dok je odbrojavao svoje posljednje sate u hotelu "Imperijal" u Vodicama pokraj Sibenika.
• Ali, ne mogu sa staricom majkom ni na Obonjan. Pa ona se nikad nije okupala u moru - grcevito je trazio argumente da se ne seli iz Vodica na Obonjan, otocic u sibenskom arhipelagu, na kojem su zitelji Zlarina i Kaprija vijekovima ostavljali svoje iznemogle magarce da skapaju. Zato su ga i zvali otok magaraca.

Neko novo vrijeme, sedamdesetih, na otok je dovelo ferijalce pa je preimenovan u Otok mladosti. Onda je poceo rat, turizma je nestalo, mladost se pocela "sretati" po bojisnicama, a zrtve takovih susreta su ih zamijenile na Obonjanu. Tamo su zaglavili oni losije srece, oni bolje srece su bili u hotelima na Jadranu, poput Vlade Antunovica. I toliko zeljeni mir se prelomio preko njegovih ledja: Turisti mogu, i hoce na Jadran, a on ne moze svojoj kuci. Svoju hotelsku sobu mora napustiti - poslovodstvo "Imperijala" je vec za predstojecu spicu turisticke sezone prodalo Njemcima, Cesima ili Slovacima. Antunovic se ne uklapa u "Imperijalove" projekcije zarade od oko dva milijuna dolara.

Ovog Bugojanca nece nimalo utjesiti to sto nije sam. Poput njega u Hrvatskoj je jos oko 17.000 prognanika i izbjeglica koji zive u hotelima. Oni zauzimaju gotovo dvostruko vise kreveta da bi nekako sebi mogli organizirati zivot, a ponegdje, kao u Icicima u Istri u jednom objektu od 200 kreveta zivi svega 31 prognanik koje Vladin Ured za izbjeglice i prognanike nije uspio iseliti pred turisticku sezonu.

No, Ured je uspio u "Imperijalu" provesti Vladinu odluku o premjestanju izbjeglica i prognanika iz nekih hotela do 1. srpnja ove godine. Vlado Antunovic i jos 118 Hrvata izbjeglih iz srednje Bosne pruzali su otpor takvoj odluci. Onda im je, 1. srpnja, ukinuta prehrana u hotelu.

• A kako jedemo? Ko ima kupi, ko nema gladuje - kazivala je jedna starija Bugojanka. Za godina prisilno provedenih u Dalmaciji naucili su izreku "fali more, drz se kraja". Nisu htjeli ni cuti za Obonjan.
• Necemo zivjeti s onima koji su nas otjerali s nasih ognjista - grmila je nesluzbeni izbjeglicki lider Anka Blatancic. Na Obonjanu su, naime, Bosnjaci, izbjeglice iz zapadne Bosne.
• Izbjeglice svaki premjestaj dozivljavaju kao novi progon - govorila je Blatancicka.
• Ima vec godina dana da su odbili premjestaj i tako su izgubili status izbjeglica. Sad je zavrsila skolska godina i vise ne mozemo imati razumijevanja - govorila je u Vodicama glavna tajnica Vladina Ureda za prognanike Sonja Lovrecic. U Sibeniku je formiran stozer za rjesenje "izbjeglockog pitanja" u Vodicama. Prinudnim stanovnicima hotela "Imperijal" je jasno poruceno da tko se ne iseli milom - bit ce iseljen silom. Prica o nemogucnosti suzivota s Bosnjacima nije "drzala vodu", a ni hranu. Kuhinja je i dalje bila zatvorena. Anka Blatancic se po povratku s izvidjackog putovanja na Obonjan uhvatila za posljednju slamku:
• Tamo nema skole, a medju nama je 40 djece.
• Ima vremena da se skola organizira - mirno je odgovorila Nada Klaric iz sibenske ispostave Vladina Ureda za prognanike i izbjeglice.

Izbjeglice su morale popustiti. Na Obonjan ih je otislo tek dvadesetak. Jedan dio, koji to moze materijalno izdrzati, nasao je privatni smjestaj, a dio se vratio u Bosnu. Doduse, ne u Bugojno nego u Gornji Vakuf. Vapaj jedne starice - "a i mi smo nekakvi Hrvati" - nije pomogao. Hrvatska Vlada je u Vodicama pokazala odlucnost u rjesavanju "izbjeglickog pitanja". Kome je od hrvatskih prognanika obnovljena kuca - morat ce kuci ili gubi sva prognanicka prava. Tko ne moze kuci - morat ce gdje mu se kaze, ili ce isto izgubiti sva prava.

Prognanici i izbjeglice su, koliko god to apsurdno zvucalo, hotelijerima omogucili da prezive susne ratne godine u svojevrsnoj simbiozi koja nikoga nije cinila posebno sretnima. Zahvaljujuci njima i naknadi drzave koja je vremenom dosegla do 25 DEM dnevno po covjeku, hoteli su uspjeli sacuvati glavninu svojih kadrova koji su primali kakve-takve place. Ta cijena je, doduse, placena devastacijom hotela, ali oni bi i prazni propadali. Danas na njihova vrata kucaju dobrovoljni nomadi vece platezne moci sto znaci da se prisilni "turisti" moraju povuci.

Samo u Splitu u nekada najboljim hotelima "Lav" i "Marjan" prognanici iz Vukovara i iz Dalmatinske Zagore zauzimaju tisucu kreveta. I oni sele. Nesebicnost u pomoci stradalnicima koja je vladala na hrvatskom dijelu jadranske obale s pocetka rata 1991. kasnijih godina iscezla je pred cinjenicom da se osiromasenoj turistickoj privredi, i ne bas bogatoj drzavi, izbjeglice u hotelima javljaju kao prepreka ostvarenju ambicioznog plana da Hrvatska ove turisticke sezone utrzi dvije milijarde doalra od turizma.

Medjutim, ima i drugih misljenja.

• Pritisak koji koji se vec duze vrijeme provodi nad prognanicima je stvar za dnevno-politicku potrebu, jer ako ne uspije turisticka sezona, zna se tko ce biti kriv - prognanici - kaze Petar Visnjic iz Potravlja, u zaledju Splitu, koji je i sam godinama bio prognanik.

GORAN VEZIC