Agonija nekadasnjeg mocnika

Tiho umiranje drzavne Radio Televizije Bosne i Hercegovine

AIM, SARAJEVO, 10.09.97. Mjestani Srebrenika i okolnih sela od prije nekoliko dana nemaju sliku i ne mogu pratiti program Televizije BiH. Razlog ne treba traziti u politikantskim igrama i spletkama, on je sasvim druge prirode. Zbog neplacanja elektricne energije zatvoren je tamosnji tv-pretvarac i gledaoci su ostali bez slike. Slicne primjere tek treba ocekivati. Elektrodistribucija Visoko tuzila je i dobila na sudu Radio Televiziju Bosne i Hercegovine za neplaceni dug u iznosu od 360 hiljada DEM. Ukoliko se obaveza ne ispuni i dug ne podmiri sasvim je moguce da glavni radio-predajnik u Donjem Mostru bude zatvoren. Ilustracije su to stanja u kojem se nalazi drzavna RTV i sasvim konkretni nagovjestaji onoga o cemu se samo pricalo, tihog gasenja i nestajanja ove jos uvijek najuticajnije medijske kuce. Oko hiljadu radnika (prije rata ih je bilo 2.200) primilo je ovih dana kakve takve februarske plate uz potpunu neizvjesnost kada ce i da li ce uopste dobiti sljedecu. Izmjenilo se sve, samo je jos ostala zgrada: ogromno zdanje od 40 hiljada kvadratnih metara (slikovitije, to je hiljadu stanova od 40 kvadrata) gradjeno za Olimpijske igre 1984.godine, po kome sada do apaticnosti bezvoljno tumaraju preostali radnici posmatrajuci zastarjelu tehniku i opremu.

Programska i kadrovska pustos

Kakvo stanje, rekli bismo, takav i program. U profesionalnom smislu on je dostigao najnizu mogucu tacku, gdje dominiraju primitivizam, nacionalisticka ostrascenost i zaslijepljenost. Uz rijetke, casne izuzetke, svakako. Dugogodisnje nekriticko udvaranje samo jednoj naciji (Bosnjacima) i jednoj partiji (Stranci demokratske akcije) ostaje moralna mrlja ovog medija, koja je ostavila dubok trag u gubljenju povjerenja u njegovu istinitost i objektivnost. Dio kadra koji nije htio da se pomiri sa takvom situacijom napustio je ovu kucu, njihova mjesta
zauzeli su "podobni i poslusni", ali kako ni naivnih gledalaca vise nema, tako su se trazili drugi kanali i programi, a prihodi od pretplate postajali su simbolicni. Ostalo je tako samo 10 posto predratnih pretplatnika i 3 posto prihoda od nekadasnjih. Haos u vodjenju kadrovske politike najbolje potvrdjuju dva primjera: drzavna televizija skoro dvije godine nema svog glavnog urednika, dok drzavni radio ima glavnog urednika, ali nema direktora. Apsurdi tako, preticuci se, smjenjuju jedan drugi. Pomenimo jedan svjezi: zeleci vjerovatno da dokaze svoju neutralnost i objektivnost rukovodstvo ove institucije odlucuje se za direktan prenos Skupstine gradjana srpske nacionalnosti. Nesto kasnije odrzava se sjednica Predstavnickog doma drzavnog parlamenta na kojoj se usvajaju zakoni za takozvani brzi pocetak cime se stvaraju uslovi za odrzavanje i toliko zeljene donatorske konferencije. Direktnog prenosa nema. Ne zeleci da umanjimo znacaj Skupstine gradjana srpske nacionalnosti, ipak svako iole razuman zna sta je od cega prece i sta zasluzuje vecu medijsku paznju. Ali u brodu koji tone iluzorno je ocekivati razumno ponasanje putnika.

Nicija televizija

Cak i ovakva kakva nazalost jeste, drzavna televizija pokriva najsiri prostor Bosne i Hercegovine . Uz to, pred medjunarodnim institucijama ona
jedina uziva zvanicni legitimitet. Sliku iz njenog studija mogu gledati gotovo svi stanovnici na podrucju koje je pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, veliki dio Republike Srpske i relativno mali na podrucju Herceg Bosne. Narcisoidno, ma koliko mozda namjera i plemenita bila, i ne uvidjajuci da vrijeme drugim tokovima tece, ova institucija je zadrzala atribut Radio i Televizija Bosne i Hercegovine. Ime zvuci lijepo, ali to ne priznaje ni Republika Srpska ni Herceg Bosna. Hrvatska strana u Federaciji nju jednostavno i sasvim otvoreno ignorise i cak se nagovjestavaju tuzbe sa zahtjevom da joj se uzme medjunarodni legitimitet, frekvencije koje joj na osnovu tog prava pripadaju. Na spisku budzetskih korisnika ne postoji, formalno ne pripada nijednoj stranci, od sopstvenih prihoda moze tek vodu da plati, a poslije finansijskog bankrota zna se sta slijedi. Zanimljivo je da njena sudbina nikoga previse ne uzbudjuje, program se jos nekako vrti, a sta ce dalje biti kao da i nije toliko vazno. U zelji da previse bude necija sada je postala nicija ...

Slamka spasa koju niko nece

Za razliku od domace, medjunarodna zajednica pokazala je vise sluha za sudbinu ove institucij. Svakako iz ubjedjenja da i drzavni Radio i Televizija predstavljaju jedan od cinilaca ocuvanja Bosne i Hercegovine kao cjelovite drzave. U tom smislu eksperti Evropske komisije i Evropskog instituta za medije sacinili su dva nacrta zakona kojima se regulise status, sudbina i buducnost ove kuce. Prihvatljiviji tekst niko ni sam sebi nije mogao napisati. U njemu drzavni Radio i Televizija ostaje jedino medjunarodno priznata institucija, nasljedjuje svu bivsu imovinu, televizijske frekvencije i radio mreze. Nezavisnost joj garantuje to sto ne smije pripadati ni skupstini, vladi ili stranci, a finansiranje se osigurava putem placanja elektricne energije. Tako zamisljeni radio i televizija imali bi atribut federativni, nastao bi udruzivanjem kantona, sa kojim bi se prihod dijelio i bio bi maksimalno otvoren za eventualno buduce ukljucivanje i program Republike Srpske.

Sve je divno zapisano, i receno je jos da o nacrtima ovih zakona trebaju da se dogovore bosnjacka i hrvatska strana kako bi on usao u skupstinsku proceduru i projekat vec zazivio sa prvim septembrom. Sitnica, a i prvi septembar je tu, hvala medjunarodnoj zajednici na plemenitim namjerama i jos vecoj naivnosti. I kada jednom odu odavde oni jos zadugo nece znati s kim su imali posla. Jer, za napisane zakonske nacrte o formiranju federativne Radio i Televizije bosnjacka strana i ne haje, a puno ne mari ni hrvatska strana. O mogucem dogovoru i ulasku ovih materijala u skupstinske prostorije da se i ne govori. Ishod je poznat, a film vec toliko puta vidjen. Indikativno je, medjutim, nesto drugo. U samoj Radio i Televiziji Bosne i Hercegovine osim par rukovodecih ljudi o ovim materijalima niko nista ne zna, pa cak ni predstavnici novostvorenog sindikata. Sve se drzi u najvecoj tajnosti , a prema ponudjenoj slamci spasa niko ne pruza ruku. Ono malo preostalog kadra rastrcalo se na sve strane trazeci sebi posao. Sumornu sliku upotpunjuje duga kolona radnika u redovima za topli obrok. I u nedostatku ratnih djejstava mnogo toga asocira na 1992.godinu. Da li je samo vremenska podudarnost to sto je upravo u takvim crnim danima za TVBIH, simbol novonastajuce Televizije Ljiljan sve prisutniji na ekranima ...

MLADEN PAUNOVIã