SMRT MATE BOBANA

AIM, ZAGREB, 8.7.1997. Popodne, u petak 4. srpnja 1997. godine, Mate Boban, kazu, bezbrizno se igrao s unucima ispred obiteljske kuce u Bobanovoj Dragi kod Gruda. Sesdesetak sati kasnije agencije su prenijele sturu vijest u kojoj se kaze da je "na Odjelu za intenzivnu skrb Klinicke bolnice Mostar preminuo gospodin Mate Boban, utemeljitelj i predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, te bivsi predsjednik HDZ-a BiH". Prema lijecnickim izvorima, uzrok Bobanove smrti je mozdano krvarenje, a ne atentat kako je pozurio objaviti sarajevski "Dnevni avaz".

"U grobnoj tisini, pokoji uzdah, ispred zgrade kirurgije Klinicke bolnice u Mostaru plakala je Herceg-Bosna ispracajuci Matu Bobana...", napisala je u svojemu emocionalnom izvjestaju mostarska dopisnica zagrebackog "Vecernjeg lista". Dok je lijes s Bobanovim tijelom ispracen iz Mostara, lokalne hercegovacke radio-stanice emitirale su iskljucivo ozbiljnu glazbu, a na prostoru od Neuma do Drvara zastave su spustene na pola koplja. Nema sumnje da je Bobanova smrt u Hercegovini dozivljena kao nacionalna tragedija i sa sigurnoscu se moze tvrditi da ce njegovo posljednje pocivaliste na groblju Gorica kod Gruda postati mjesto trajnoga hodocasca tamosnjih Hrvata.

U svojim javnim istupima Mate Boban nikad nije propustao istaknuti da je "samo vojnik hrvatskoga naroda", premda bi daleko preciznija formualcija glasila da se radi o vojniku Hrvatske demokratske zajednice i njezinoga predsjednika. Prije no sto je postao "hrvatski vojnik" Boban je daleke 1958. godine postao vojnikom Saveza komunista Jugoslavije. Spomenutog je godista, naime, postao punoljetan. Nakon toga je diplomirao na Visoj ekonomskoj skoli u Zagrebu, a u 26. je godini postao direktorom malog imotskog trgovackog poduzeca "Napredak", koje je pod njegovim vodjstvom postalo monopolisticka firma u znatnom dijelu Dalmacije i Hercegovine. U zatvoru je zavrsio pocetkom osamdesetih godina zbog gospodarskih malverzacija, premda ce desetak godina poslije tvrditi da je iza resetaka spremljen zahvaljujuci nacionalistickim ispadima i politickoj nepodobnosti. Demokratska talasanja docekao je na poziciji sefa hercegovacke filijale Tvornice duhana Zagreb. Da nije bilo Franje Tudjmana, na tom bi mjestu, vjerojatno, docekao kraj zivotnog puta.

Kad su Franjo Tudjman i Gojko Susak odlucili dijeliti Bosnu i Hercegovinu, te stvarati drzavu u drzavi Matu Bobana su izabrali za operacionalizaciju tog plana. Najprije je klasicnim unutarstranackim pucem s celnog mjesta u bosanskohercegovackom HDZ-u uklonjen Stjepan Kljuic da bi njegovo mjesto zauzeo Mate Boban. Na celna stranacka mjesta dovedeni su provincijski profesori knjizevnosti koji su bespogovorno izvrsavali sve naloge s Pantovcaka, da bi u zavrsnoj fazi Tudjmanovog krvavog plana u jednom gradskom podrumu, 18. studenog 1991. godine, dakle na dan pada Vukovara, osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna koju je Boban u jednom razgovoru krstio "povijesnom nuznoscu i okvirom za opstanak hrvatskoga naroda u BiH". Svakom normalnom je bilo jasno sto je Tudjman osnivanjem HZ HB naumio s Bosnom.

U ozujku '92. godine, otprilike mjesec dana uoci pocetka otvorenog rata u BiH, Boban je osnovao Hrvatsko vijece obrane, koje se odbija potciniti Stabu teritorijalne obrane BiH, te vojnu organizaciju bosanskohercegovackih Hrvata preuzima na sebe. Samo sest mjeseci poslije napadom postrojbi HVO-a na muslimansko stanovnistvo u Prozoru pocet ce hrvatsko-muslimanski rat, koji je, po svemu sudeci, bio jedini cilj hrvatske politike spram BiH. Izbor Mate Bobana za provodjenje tog Tudjmanova cilja bio je pun pogodak - rijec je o covjeku ciji je politicki moto sadrzan u narodnoj poslovici iz Hercegovine koja kaze: "Ni u moru mire, ni u Turcina vire". Tijekom svojeg trogodisnjeg politickog zivota Boban je bio duboko uvjeren, a s tim je uvjerenjem vjerojatno otisao i u grob, da su iskonski dusmani Hrvata Bosnjaci, dok je dogovor i suzivot sa Srbima moguc i, dapace, pozeljan, jer se radi o "braci po krstu". To svoje uvjerenje, zapravo jedno od vrlo rijetkih uvjerenja koje je imao, Boban je cesto primjenjivao u praksi sastajuci se i pregovarajuci (Graz) s Radovanom Karadzicem i drugim srpskim liderima u BiH.

Bobanova jedina politicka opsesija bila je formiranje hrvatske drzavice u BiH, a da bi se ista kasnije pripojila Republici Hrvatskoj. No, ideja o samostalnoj Herceg-Bosni nije se rodila u glavi Mate Bobana, nego u glavi Franje Tudjmana, a to sto je Boban Vrhovnikovu ideju pretocio u vlastitu opsesiju bio je njegov problem. On ni jedan politicki potez nije kreirao vlastitim mentalnim sposobnostima, jer su za takve stvari bili zaduzeni mudraci s Pantovcaka. Kad mu je Tudjman rekao da osnuje Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, Boban je to ucinio; kad je naredio da se krene na Prozor on je to jedva docekao, a kad mu je nalozio da stvori drzavu on je to preozbiljno shvatio. Bobanova drzavica bila je raj za sve ovozemaljske lopove, zlocince i narko-trgovce, bila je to drzava bez sudova i nezavisnih medija, ali s koncentracionim logorima za bosnjacke civile. Premda se to protivilo zdravom razumu, Boban je bio duboko uvjeren kako ce Herceg-Bosna trajati vjecno. Svi njegovi snovi pali su u vodu na famoznom Livanjskom saboru HDZ-a BiH, odrzanom 8. veljace 1994., na kojemu su Gojko Susak i Mate Granic obznanili Tudjmanovu naredbu koja je glasila - formiranje Federacije BiH je neizbjezno. Takvu Tudjmanovu naredbu hercegovackim marionetama iznudili su Amerikanci, a u novoj igri nije bilo mjesta za stare igrace. Boban je, kao dokazani vojnik partije, bez velike prasine sisao s hercegbosanskoga trona. Za poslusnost je nagradjen direktorskom sinekurom u INA-i, gdje je nakon dvije godine rada smijenjen. Posljednje zaposlenje dao mu je direktor Dubrovacke banke Neven Barac, koji je Bobana postavio za sefa te banke u Hercegovini.

U dvije i pol godine, koliko je proslo od njegove politicke do fizicke smrti, Boban je gledao kako se rusi sve ono sto je zajedno sa Suskom i Tudjmanom mukotrpno stvarao, a usput je ocekivao i pozivnicu iz Haaskog tribunala. On je, dakle, najbolji primjer za potvrdu medicinske teze prema kojoj je mozdana kap posljedica velikoga straha i stresa. No, nema sumnje da je Boban izborio mjesto u aleji tragicnih marioneta kojih u proteklih nekoliko godina na ovim prostorima nije nedostajalo. Njegovo ce zivotno djelo ostati zabiljezeno u povijesti, ali puno prije kao opomena, nego kao uzor.

IVICA DjIKIC