PROLAZ ILI PORAZ PRIJELAZNOG UPRAVITELJA

AIM, ZAGREB, 6.7.1997. Americki general i povjesnicar Jacques Paul Klein, poznat po uzrecici kako proslost nije moguce mijenjati, pa se stoga valja okrenuti (boljoj) buducnosti, pored osobina da rado gazi precicama, trazeci najkraci moguci put ne bi li dosao onamo kamo je nakanio, ima jos jednu rijetku vrlinu. Cini se, naime, kako pravodbno zna izaci iz ringa i suptilno osjetiti vrijeme kad je postignuto najvise sto se da i kada sve nakon toga moze ici samo silaznom putanjom. Rijec je o rijetkoj osobini, mada se u Kleinovu slucaju - kad se jednom bude procjenjivalo koliko je zaista bilo koristi od onog cemu se tako strasno predavao - moze dakako prihvatiti i sluzbeno objasnjenje kako se Kofi Annan, glavni tajnik UN-a na zahtjev SAD, suglasio sa skracenjem duznosti prijelaznog upravitelja, koji ce potkraj svibnja preuzeti novu duznost u Bosni i Hercegovini. Da bi se Kleinov izlazak iz ringa u kojem je vje{to izbjegavao udarce, cineci to neobicnom vjestinom da ringu nikog ne pripusti, doista mogao ocijeniti vrlinom toliko rijetkom u politici, valjalo bi pouzdano znati bar jednu stvar. Je li Klein, naime, svoj odlazak iz Vukovara zatrazio sâm od svoje vlade, koja ga je, kako doslovce stoji u priopcenju posudila UNTAES-u, ili mu je to nalozila njegova vlada, svjesna kako sada nekom drugom treba prepustiti kotrljanje nizbrdicom.

Trebalo je doista mnogo umjesnosti da taj krupni Amerikanac, ciji markantni lik neodoljivo podsjeca na junake iz westerna i tesko se spaja s ozbiljnom glazbom koja diskretno nadjacava sum air conditiona u njegovom ne osobito prostranom kontejnerskom uredu, ne upadne u temeljno filozofsko nacelo ovdasnjih prostora - ako iceg imamo, onda je to vrijeme. Klein se nije dao navuci na tanki led zajednickog obicaja dvaju naroda koje je podijelilo razmedje civilizacija i njihovu navadu da se epskom opsirnoscu i sizifovskom upornoscu bave nevaznim detaljima, od cega se toliko umore da na kraju zaborave sustinu price. Shvativsi kako narode koje su mu dodijeli da ih izmiri, civilizacija nije razdvojila, vec ih zaobisla, odnosio se prema njima onako kako su i zasluzili: krajnje pragmaticno i generalski odlucno - uvece bi im podijelio naredjenja, a ujutro ih zvao da mu poloze racun, dozvolivsi im tek uzivanje da to zovu prijavkom odnosno raportom. Tako im je jasno dao do znanja da nema namjeru igrati se uloge Satisa Nambijara, opereteskog indijskog generala, prvog zapovjednika UNPROFOR-a, koji je u svojoj uniformi neodoljivo podsjecao na liftboja iz kakvog drugorazrednog hotela. Klein im je, poglavito Hrvatima, ali ne mnogo manje ni Srbima, od prvoga dana dao do znanja kako ga ne mogu oslovljavati prolaznim, vec prijelaznim upraviteljem UNTAES-a.

Kad su u Daytonu, Ohio, postrojili Tudjmana i Milosevica, toplo im savjetovavsi kako bi bilo pozeljno faksirati u Zagreb i Beograd tekst sporazuma kojeg su ispisali americki diplomati, ljubezno zamolivsi dvojicu uvazenih lidera da se dogovore kako ce taj dokument nazvati i tko ce ga ondje potpisati, Klein je vec tada imao krajnje jasnu situaciju. Mozda mu jedino nije bilo pravo sto su Tudjman i Milosevic u svojim sirokim ovlastima odlucili sporazum nazvati Erdutskim: Kleinu je naime trebalo puno truda da nauci izgovoriti tu nezgrapnu, rogobatnu rijec, nastalu od imena jednog srednjeeuropskog sela. Da su to znali, i Milosevic i Tudjman, zajedno sa svojim teklicima, vjerojatno bi uspjeli svoju kooperativnost prenijeti i na prekaljenog i iskusnog politicara i skladistara Gorana Hadzica, i uvjeriti ga da na tren preseli sjediste svoje prestolnice iz Erdutskog dvorca u neku od vukovarskih rusevina. Ne samo Kleinu, vec i ostalim diplomatima i svjetskim politicarima koji ce kasnije hvaliti (i za razliku od ovdasnjih, drugacije tumaciti) Erdutski sporazum, bilo bi puno lakse govoriti o vukovarskom, nego Erdutskom sporazumu. Za Vukovar se, nazalost, culo i ranije i puno vise nego li za Erdut.

U iznajmljenoj kuci u Boboti, za koju bi poneki drzavotvorni novinar katkad pakosno znao izjaviti kako posjeduje bazen, i u svom klimatiziranom kontejneru u Vukovaru, Klein je pravio biljeske, koje mora da su izgledale otprilke ovako: demilitarizirati Srbe; neutralizirati Hadzica; raskrciti, deminirati i otvoriti ceste; izgalamiti se na Tudjmana i Milosevica, otvoriti trznicu izmedju Osijeka i Klise; podijeliti hrvatske dokumente lokalnim Srbima; organizirati izbore; ojacati Stanimirovica; izderati se na Tudjmana i narediti mu da bitno popravi Zakon o opcem oprostu, a zatim ga pripustiti na sat-dva u Vukovar; uvesti kunu u Podunavlje; otvoriti komercijalne autobusne linije; izvikati se na Tudjmana i Milosevica. Kad je sve to uradio, Kleen je shvatio kako dolazi nesto sto vjerojatno nitko nece moci napraviti. Rijec je dakako, o povratku prognanika, obnovi povjerenja i stvaranju necega sto se, gledano cisto terminoloski, prilicno glupo naziva suzivot.

Klein je dovoljno lukav, pametan i iskusan, da zna kako za takvo sto nema apsolutno nikakvih izgleda. On je dobro shvatio s kim ima posla i da iza prividne ugladjenosti ovdasnjih lidera koji se sa svjetskima mogu mjeriti jedino po raskosi svojih dvorova, odijela i voznih parkova, stoji otuzna kolicina manje ili vise prikrivanog razbojnistva. Shvatio je kako je bez obzira sto jedni svoj prostor nazivaju srednjoeuropskim, a drugima se rugaju kako su na Balkanu, rijec o istom mentalnom sklopu, kojeg krasi bizantijska prepredenost, podmuklost i licemjerje. Spoznao je kako na Balkana cesto zna nestati struje, kao i to da ovdje ljudi strasno vole krcme. Vjerojatno ga je netko upozorio da procita bar onaj dio Krlezinih stranica u kojima opisuje sto se sve dogadja kad se u jednoj balkanskoj krcmi pogase svjetla. Kao drzavljanin visokosofisticirane zemlje u kojoj nestanci struje nisu bas svakodnevna pojava, Klein je odlucio snalazenje u mraku prepustiti nekom drugom. On je napravio dobar posao i stavio je kucu pod krov - onome tko ga naslijedi preostat ce tek da u tu kucu uvede struju. Nema sumnje kako ce biti onih koji misle da je uvodjenje struje neuporedino lakse od gradnje kuce i kako ce pristati na dovrsetak necega sto je Klein zapoceo. Nastavak te price slusat cemo od njih.

Klein je, uza svu srecu koja ga je pratila dobio i Boziji dar u obliku Ivice Vrkica, apsolutno jedine osobe s kojom je mogao zidati kucu reintegracije tako da mu se nije dogadjalo ono sto je na ovim prostorima vec uslo u legendu - sto neimari danju naprave, vile nocu poruse. Da mu je sudbina kojim slucajem, umjesto Vrkica dodijelila Branimira Glavasa, ta bi suradnja, nema nikakve sumnje, bila okoncana klasicnim revolveraskim obracunom. U dvoboju izmedju americkog generala i hrvatskog brigadira nije tesko pogoditi tko bi brze povukao kolt.

I Vrkic - nesto prije negoli Klein - shvatio je kako valja napustiti ring i zavrsivsi svoj posao knjigom u tvrdim koricama. Meke, takvu pricu ne bi mogle ni izdrzati. Nije iskljuceno da ce i Klein, kad jednom ode s ovih drazesnih prostora napisati knjigu o galeriji osoba i likova s kojima se susretao, kakvih nije moguce pronaci ni u muzeju Madame Tussaud's. Bude li pravde i dodju li ikad stvari na svoje mjesto, vecina tih likova nikada nece zavrsiti medju vostanim figurama s londonskog Marylebone roada. Mozda ce ih se neko vrijeme, a mozda i dozivotno - bar sto se njihovih zivota tice - moci jedino vidjeti u Schevenigenu kraj Den Haaga, Kraljevina Nizozemska.

DRAGO HEDL (AIM)