TERENSKI RAD TRIBUNALA

Slucaj Dokmanovic

Akcija Tribunala u hapsenje Slavka Dokmanovica i te kako su uzmemirili sluzbeni Beograd: ne samo da mu rusi pregovaracke pozije i, u izbornoj godini, dovodi u pitanje propagandni nacional-patriotski kredibilitet vladajuce stranke, vec ukoliko se nareceni kandidati pojave u Hagu, mnogo sto-sta, iz prve ruke, mogu reci o stvarnom ucescu ovdasnjeg rezima u ratu u bivsoj Jugoslaviji.

AIM, BEOGRAD, 1. 6. 1997.

Bivsi gradonacelnik Vukovara Slavko Dokmanovic i Milan Knezevic, takodjer bivsi srpski politicar u istocnoj Slavoniji, izisli su iz automobila 27. juna oko 15 sati na mostu Bogojevo - Erdut. Prisao im je sluzbenik UNTAESA u civilu i Dokamnovicu pricvrstio bedz za indentifikaciju sa fotografijom. Zatim su nastavili put za Vukovar. Tamo se bivsi gradonacelnik trebao sastati sa administratorom UN Zakom Klajnom i, kako se saznaje, istraziteljima Haskog tribunala. Sve sto je uslijedilo, odigralo se u nekoliko minuta: najprije je bijelo vozilo UNTAESA prisililo Dokmanovicevog vozaca da skrene u kontrolni punkt; potom su maskirani i naoruzani pripadnici mirovnih snaga izvukli putnike iz automobila; na kraju su Dokmanovica sa liscima na rukama odveli nekud, a Knezevica, koji je sve ovo ispricao, ubrzo pustili.

Slavko Dokmanovic javio se porodici iz zatvora Haskog tribunala u Sevingenu. Vidno uzrujan, kako kaze njegova supruga, rekao je da je dobro. No, oglasio se i Kristijan Sartije, portparol Tribunala. On je izjavio da je Dokmanovic optuzen 26. marta 1996. u prosirenoj i tajnoj optuznici potiv trojice oficira bivse JNA: Milana Mrksica, Veselina Sljivancanina i Miroslava Radica. To prosirenje, ali i drzanje u tajnosti odobrio je sudija Fuad Riad na osnovu clana 53 Pravila postupka Haskog tribunala u cilju olaksavnja hapsenja. Tribunal u svojoj objavljenoj optuznici inace, tereti Mrksica, Sljivancanina i Radica da su "vojnici pod njihovom komandom ili nadzorom" odveli iz vukovarske bolnice 19. novembra 1991. oko 260 muskaraca ne-Srba i poubijali ih dan kasnije na poljoprivrednom dobru Ovcara. Sartije je jos ocjenio da je hapsenje Dokmanovica "presedan", to jest da su po prvi put predstavnici UN uhapsili osobu optuzenu za ratne zlocine u bivsoj Jugoslaviji, te dodao da bi ono trebalo da podstakne vlasti u Beogradu da izruce narecene oficire bivse JNA.

No, efekt u Beogradu bio je obrnut. Savezni ministar vanjskih poslova Milan Milutinovic odmah je napisao pismo Klajnu u kome "izrazava duboko zaljenje i ostro negodovanje zbog akcije koja dovodi u pitanje krediblitet UNTAES, tim pre sto se navodna nedela, koja se pripisuju Dokmanovicu nikako ne mogu vezati za njegovu licnost". Posebno je iznenadjen jer je uhapsen posto je dobrovoljno krenuo na informativni razgovor. Milutinovic zato od Klajna trazi da poduzme sve sto je potrebno da Dokmanovic oslobodi, te upozorava da njegovo hapsenje moze imati ozbiljne posljedice po "tok mirovnog procesa". U istom tonu je bila i reakcija Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i Zajednickog vijeca srpskih opcina iz Istocne Slavonije. Tu se jos navodi da hapsenje moze uticati na iseljavanje Srba iz regiona, te naglasava kako je za vrijeme dogadjanja u Vukovaru novembra

1. Dokmanovic zivio i radio u Erdutu kao ministar poljoprivrede SAO Slavonija, Baranja i zapadni Srem i da od 19. maja iste godine nije obavljao duznost gradonacelnika posto je hrvatska vlada postavila povjerenika - Marina Vidica Bilog.

Kako se desilo da umjesto planetarno poznatih "zvijezda" Tribunala bude uhapsen bas bivsi gradonacelnik Vukovara cije se ime u tom kontekstu dosad nikad nije pojavilo? Dokmanoviceva supruga je rekla da je on 22. i 23. juna proveo vise od osam sati u razgovoru sa izvjesnim istraziteljem Tribunala. Ne zna o cemu je bilo rijeci sem da se govorilo "o svemu onom sto se svojevremeno desavalo u Vukovaru". Prilikom posljednjeg razgovora Dokmanovic je stupio u kontakt sa Klajnovim sekretarom Majklom Hrivsivanom koji mu je, navodi supruga, garantirao sigurnost ukoliko 27. jula dodje u sjediste UNTAES u Vukovaru. Tu je, kako kaze, trebalo biti rijeci o imovinskim pitanjima, a i Klajn mu je trebao pokazati neke fotografije. Inace, Dokmanovic vec godinu dana zivi u Somboru i za to vrijeme nije odlazio u Istocnu Slavoniju. O razlozima se moze samo nagadjati: tocno je da je deseti na spisku od 150 Srba iz regiona koje Hrvatska tereti za ratne zlocine, ali i da je u bio u zategnutim odnosima sa lokalnim srpskim politicarima (smjenili su ga 1996. sa polozaja gradonacelnika), a i sa prelaznom administracijom UN. Naime, iako je jedan od potpisnika Erdutskog sporazuma i to kao predsjednik Savjeta tadasnje Sremsko - baranjske oblasti, u mnogo cemu je zatezao sa prihvatanjem reintegracije.

Glavni tuzilac Haskog tribunala Luiz Arbur izjavila je na konferenciji za stampu da je Dokmanovic licno ucestvovao u ubijanju zarobljenika iz vukovarske bolnice u Ovcari. No, to je nesto sto tek treba dokazati na sudu. Mnogo vaznije sa njenog obracanja javnosti je potvrda postojanje vise tajnih optuznica nastalih zbog odbijanja nadleznih vlasti u bivsoj Jugoslaviji da suradjuju sa Tribunalom. To najvise objasnjava i reakcije sluzbenog Beograda. Prosto receno, ne samo da se pritisak za izrucivanje optuzenih za ratne zlocine nece smanjivati, vec ce se preci i na "rad na terenu" po principu "slucaja Dokmanovic". Svakako, takvo sta se ne moze dogoditi u Srbiji, pa ni u Crnoj Gori bez obzira na aktuelno stanje odnosa sa Beogradom, ali zato u Republici Srpskoj nitko vise sa sigurnoscu ne moze reci koliko ce jos dana general Ratko Mladic, dr Radovan Kardzic, Milan Martic, ali i oni cija se imena ne pojavljuju na spiskovima, provesti na slobodi. I to je ono sto plasi sluzbeni Beograd: ovakva akcija Tribunala ne samo da rusi pregovaracke pozije i, u izbornoj godini, dovodi u pitanje propagandni nacional-patriotski kredibilitet vladajuce stranke, vec ukoliko se nareceni kandidati pojave u Hagu, mnogo sto-sta, iz prve ruke, mogu reci o stvarnom ucescu ovdasnjeg rezima u ratu u bivsoj Jugoslaviji. Ako se to desi, nove optuznice i to protiv mogih, danas "nedodirljivih", samo su pitanje dana.

Tuzitelj Harbur je opovrgla da je Dokmanovic "uhapsen na prevaru" i rekla da posto nije znao da je optuzen, nije mogao znati ni da ce biti uhapsen, te da nikakve garancije u tom smislu nije ni trazio - UNTAES i Tribunal su cijelu akciju izveli u skladu sa zakonom i svojim mandatom, a o njoj nisu obavjesteni ni Zagreb ni Beograd. Pa ipak, detalje zasto se bivsi vukovarski gradonacelnik obreo u zatvoru u Sevingenu umjesto u sjedistu mirovnih snaga u Vukovaru nije objelodnila - moguce je da u optuznici ima jos imena iz istocne Slavonije. Petar Djuric, nacelnik prelazne policije, navodi da jos dvojicu ceka ista sudbina - jednog visokog funkcinara koji je "ometao proces reintegracije" i izvjesnog komandanta jedinice iz Baranje.

Zato, kad je rijec o Dokmanovicu, ne preostaje nista drugo sem spekulacija. Po jednoj, on za Srbe stvarno nikad nije prestao biti gradonacelnik (to potvrdjuje da je nakon pada Vukovara ponovo obavljao tu funkciju), pa je tako po prirodi stvari, ako ne i direktno odlucivao, onda bar bio upucen u sve sto se desavlo u kriticno vrijeme u gradu. Po drugoj, bio je clan vlade tadasnje SAO istocana Slavonija koja je 20. novembra odlucila da se "zlocinici bar u prvom stupnju kazne u Vukovaru" i za to dobila suglasnost JNA - istog dana se dogodila Ovacara. A rijec je o poljoprivrednom dobru i Dokamnovicu kao ministru poljoprivrede...

Izvjesno je da se radi o covjeku - bez obzira kako ce biti utvrdjena njegova odgovornost - koji mnogo zna o svemu sto se desavlo na tom podrucju. Izvjesno je i da mnogi koji su tu djelovali, a razbacivali se izjavama da Tribunal nema nista protiv njih, poput Zeljka Raznatovica Arkana i te kako razmisliti da li ce ikad u zivotu vise stupiti na teritorij a da ga ne kontrolira MUP Srbije. A na tom teritoriju, tesko da ce im preostati ista dugo sem da dane provode u nadi da su razlozi srbijanskog rezima i njegovog sefa toliko jaki da"nikad ne pokleknu pred svjetskim mocnicima" ma koliko to kostalo zemlju i njene stanovnike.

Filip Svarm (AIM)