POCASNI GRADjANI SARAJEVA

GUVERNER "LJUBI" PROCEDURU

Sarajevo, 30.06.97. (AIM) Senator Robert Bob Dole, jedan od nekadasnjih najvatrenijih pristalica vojne intervencije u BiH, zestoki oponent visegodisnje mlake Clintonove administracije, te provjereni prijatelj Sarajeva, ali i covjek koji je zarad svoje karijere pocesto mijenjao svoju bosansku vizuru - stavljen je ovih dana "pod lupu" sarajevskih gradskih mocnika.

Nakon sto je americki politicar odlucio, po drugi put, doci u BiH (prvi put je bio u ljeto 1994) na sjednici Skupstine Kantona povela se diskusija da li mu dodijeliti titulu pocasnog gradjanina Sarajeva. Tako je otvorena je rasprava koju je u skupstinskim klupama trebalo voditi jos 1992. godine. Kako se o kriterijima, proceduri i nacinu imenovanja nisu mogli odmah usaglasiti, ovaj "problem" ostavljen je za naredno skupstinsko zasjedanje. I nista ne bi bilo strasno da se senator Dole nije pojavio u danima izmedju te dvije sjednice.

Tokom jednodnevnog boravka u Sarajevu, Bob Dole se ipak upisao u knjigu pocasnih gradjana Sarajeva, sto su registrovali i domaci i inostrani mediji. Ali, samo dan nakon sto je ugledni Amerikanac otputovao iz grada, guverner Sarajevskog kantona, Midhat Haracic, izjavio je da "ako se upisao u knjigu, ne znaci i da je proglasen za pocasnog Sarajliju". (!?) Za sve su okrivljeni novinari i njihova "brzopletost", a kao utjeha trebalo je da posluzi Haraciceva izjava kako ce se o ideji da se Dole proglasi pocasnim gradjaninom, razgovarati na narednoj Skupstini Kantona. I tako je Sarajevo, grad koji zasluzuje sve svjetske simpatije, zahvaljujuci gradskim zvanicnicima, dozivio jos jednu bruku.

Ali, da krenemo redom. Sarajevo je u miru imalo samo jednog pocasnog gradjanina - Josipa Broza Tita. Najezda imenovanja krenula je neposredno nakon pocetka rata tako da je, prema nepotpunim informacijama, od juna 1992. do aprila 1997. tu titulu dobilo devet ljudi. (Senatora Dola ne racunamo).

Prvu plaketu dobio je francuski predsjednik Francois Mitterand. Njega se Sarajlije danas sjecaju kao covjeka koji je francusku vanjsku politiku gotovo otvoreno kreirao protiv Bosne. On je covjek koji je, tvrde analiticari, mocno pravo Francuske u Evropskoj uniji, NATO-u i UNPROFOR-u koristio kako bi agresiju nazvao drugim imenom. 28. juna 1992. godine, kada se spustio na Sarajevski aerodrom, Miteran nije dosao u misiju mira vec da omete mogucu vojnu intervenciju. Podsjecamo da su dan ranije svi mediji objavili vijest kako su snage Americke seste flote spremne na deblokiranje Sarajeva i otvaranje aerodroma. Miteranovim dolaskom, otvoren je samo aerodrom i to samo za humanitarne svrhe. Nakon toga je potreba za vojnom intervencijom u visokim vojnim krugovima ocijenjena kao nepotrebna. Agonija Sarajeva zvanicno je pocela, s minimalnim nadama da bude zaustavljena medjunarodnom vojnom intervencijom.

Ne treba zamjeriti katkovidosti obicnih Sarajlija koji su Miterana docekali na ulicama sa cvijecem i povicima "Zivjela Francuska, zivio Miteran", ali treba "bocnuti" visoke drzavne i gradske politicare koji su povjerovali kako ce se nakon njegovog ekspresnog posjeta rat zavrsiti. Plaketa koju je kao pocasni gradjanin Sarajeva dobio Fransoa Miteran prisjeca na zablude i naivnost koju su vodeci politicari pokazivali tokom proteklih pet godina. "Gradjani Sarajeva dodjeljuju ovo prizanje Fransoa Miteranu u znak zahvalnosti za podrsku i solidarnost Republike Francuske i naroda Francuske u najtezim trenucima petstogodisnje histrorije Sarajeva. Otpor agresiji i borba za slobodu gradjana glavnog grada RBiH dobila je najsire medjunarodno priznanje zahvaljujuci i licnom i drzavnickom zalaganju predsjednika Republike Francuske", dio je teksta koji je u ime Skupstine grada potpisao tadasnji gradonacelnik Muhamed Kresevljakovic.

Godinu nakon toga gradska Skupstina odlucila je da titulu pocasnog gradjanina Sarajeva dodijeli americkom vatrogascu John Jordanu. Iste, 1993. godine, plaketu je dobila i americka umjetnica Susan Sontag, te borac protiv fasizma Stefan Schvarc. U 1994. dodijeljene su dvije nagrade: nobelovcu Vladimiru Prelogu, te Martiniju Klaudiju. U 1995. godini nije bilo pocasnih gradjana, dok su Juan Antonio Samaranch, predsjednik Medjunarodnog olimpijskog komiteta, i Primo Nebiolo, predsjednik Svjetske amaterske atletske federacije, dobili, u isti dan, 9. septembra 1996, titulu pocasnog grdjana Sarajeva.

Posljednji primalac gradskog odlicja bio je mirovni posrednik Sjedinjenih Americkih Drzava za bivsu Jugoslaviju i pomocnik drzavnog sekretara za Evropu i Kanadu John Cornblum. Njemu je plaketa urucena na oprostajnoj ceremoniji uprilicenoj u Americkoj ambasadi u Sarajevu. Sa Cornblumom se lista zavrsava, a novinaru AIM-a je trebalo vremena i strpljenja da od nadleznih sluzbi u Kantonu dobije spisak pocasnih gradjana. Gotovo dva dana trajalo je nase insistiranje da se u arhivima ili skupstinskim zapisima pronadju imena ljudi za koje su jednom gradski mocnici odlucili da su "od posebnog znacaja".

Prvobitno nam je receno kako se "gradske vlade cesto smjenjuju, sluzbenici rotiraju, preseljavaju iz kancelarije u kancelariju, tako da je sasvim opravdano da nemaju na jednom mjestu ili ne znaju gdje im je dokumentacija sa pocasnim gradjanima". Istovremeno nam je preporuceno da njihova imena potrazimo u vlastitim novinskim arhivama jer su i novinari pisali o tome?! Na kraju smo, ipak, dobili imena devet pocasnih gradjana, ali bez objasnjenja zasto im je dodijeljena ta pocast, te ko su bili predsjednici komisija za imenovanje u tom periodu, sto nas je, takodje, interesovalo.

Odluke gradskih zvanicnika, kad su u pitanju odlicja koja govore o necijoj borbi za gradjane Sarajeva, morale bi biti mudre, detaljno razmotrene i dovoljno argumentovane, tako da u vremenu koje dolazi ne bi bile dovedene u sumnju. Skupstinski poslanici, ali i guverner Kantona, u svakom trenutku treba da znaju zasto su titulu dali Jonu Cornblumu, a ne recimo Richardu Hoolbrueku. Ili, zasto su je dali Francois Mitterandu, a ne Vaclavu Havelu? Zasto Stephanu Schwarcu, a ne Christianu Schwarcu Schilingu? Ili zasto Primo Nebiolu, a ne Gariju Kasparovu... Ako nemaju odgovor na ova pitanja, tada ni tradicija proglasavanja pocasnih gradjana nema vecu vrijednost ni za glavni grad ni za njegove odabranike.

Sandra KASALO