MOC NOVCA

PO KREDIT S LIJEPIM SNOVIMA

AIM, SARAJEVO, 26.06.97. "Entiteti ce biti u stanju da sami vrse posudjivanje, bez drzavne garancije. Direktno vanjsko posudjivanje entiteta ima status posudjivanja lokalne vlade. Posudjivanje javnim institucijama kao sto su kantoni i javna preduzeca takodjer ce biti dozvoljeno, gdje nece biti neophodno ukljuciti drzavu ili entitet", pise u najnovijoj studiji Svjetske banke, pod nazivom "BiH od oporavka do odrzivog rasta".

Strucnjaci Svjetske banke pozivaju se na odredbe u prijedlogu zakona spoljnjem dugu koji je prije par dana i zvanicno usvojen na parlamentu BiH ali koji jos uvijek nije obnarodovan.

Ovakvo rjesenje tesko da se moze uklopiti u odredbe dejtonskog Ustava BiH u kome doduse stoji da entiteti mogu ulaziti u sporazume sa drzavama i medjunarodnim organizacijama, ali uz saglasnost parlamenta BiH.

Logika kojom su isli medjunarodni eksperti je jednostavna - pare su ionako u entitetskm kasama, a budzet BiH ionako zavisi od toga da li ce mu i koliko milostinje udijeliti entiteti. Stoga je povjeriocima vjerovatno izvjesnija naplata duga od entiteta nego li od drzave BiH. Naravno ovo rjesenje se odnosi na buduca zaduzivanja dok je kod naslijedjenog duga situacija malo drugacija. Naslijedjeni predratni dug kao ug drzave BiH utvrdjen je kao najstariji odnosno prvi je na redu za placanje.

Tako je za stare povjerioce, cije su pare uglavnom 'spiskane' jos sedamdesetih i pocetkom osamdesetih godina, glavni duznik drzava BiH, a kako ce se entiteti medju sobom nagoditi oko placanja tog duga, za njih je manje bitno. Kao logicna posledica ovakvog stava je da u slucaju neplacanja prispjelih obaveza slijedi obustava svih novcanih transakcija za BiH od strane starih i istovremeno novih kreditora, Svjetske banke, MMF-a i ostalih medjunarodnih finansijskih organizacija. Novac se u tom slucaju obustavlja za oba entiteta u BiH bez obzira ko je kriv za neplacanje.

Kako to izgleda u praksi imali smo prilike vidjeti proteklih dana kada je za placanje Svjetskoj banci prispjela rata od osam miliona dolara. Federacija BiH je na vrijeme obezbjedila svoj dio od 4,2 miliona dolara dok je RS ostala "kratka" za 3,8 miliona dolara, uz obrazlozenje da "nema para". Kada je postalo izvjesno da ce Svjetska banka zaista ispostovati svoja pravila i obustaviti sav novac za obnovu BiH, kako za planirane tako i za projekte u toku, Republika Srpska je "velikodusno" pristala da Federacija plati i njen dio po principu "dodjem ti nesto para".

Jedan od razloga zbog cega su se svjetski eksperti odlucili da ubuduce bude dozvoljeno entitetima, ali i kantonima, direktno zaduzivanje je upravo zato da bi se izbjegla mogucnost da zbog neplacanja dijela obaveza drugog entiteta, uredne platise ne postanu taoci. U tome vjerovatno lezi i razlog za prihvatanje ovakvih odredbi od strane predstavnika Federacije BiH, koji su zeljeli da imaju i alternativan kanal za prijem finansijske pomoc izvana ukolko bi se situacija sa prethodnom ratom ponovila, odnosno u slucaju da je RS nastavila sa odbijanjem i uslovljavanjem prihvatanja paketa za brzi pocetak.

Sa druge strane ni predstavnici RS nemaju nista protiv ovakvog rjesenja. Utoliko prije sto svaki potez koji doprinosi smanjenju ionako simbolicnih nadleznosti zajednickih institucija BiH, i prakticno izjednacava entitete sa suverenim drzavama, moze racunati na njihovu maksimalnu podrsku. Osim toga posto je malo vjerovatno da ce se u strateskim politickim odrednicama aktuelne vlasti u RS u dogledno vrijeme nesto mijenjati, i za njih je ova mogucnost rezervno rjesenje.

Posto SAD kao jedina supersila i kljucni igrac na balkanskom politickom terenu najavljuje spremnost da ekonomske pritiske i novac za obnovu obilato koristi kako bi sve potpisnike dejtonskog sporazuma prisilila da preuzete obaveze i ispostuju, lako je moguce da ce se prva na udaru naci upravo RS. U isto vrijeme medju ostalim jakm igracima medjunarodne zajednice postoje i zagovornici teze da uskracivanje pomoci i ekonomska blokada nije bas najefikasnije sredstvo za postizanje zeljenih ciljeva. U tom slucaju mogucnost direktnog kreditiranja entiteta za njih bi bila odlicna prilika da svoje ideje provjere i u praksi, odnosno, da hapsenje ratnih zlocinaca, povratak izbjeglica i funkcionisanje zajednickih institucija BiH, "kupe" ubrizgavanjem svjezh kredita.

Princip po kome ce svako morati vracati ono sto je potrosio je neosporan, ali omogucavanje lokalnim vladama da se zaduzuju direktno bez odobrenja parlamenta BiH, ozbiljno dovodi u pitanje proklamovani medjunarodni subjektivitet BiH kao drzave. Ovakva mogucnost za zaduzivanje kod medjunarodnih finansijskih organizacija je u nasim uslovima apsolutno neprihvatljiva, utoliko prije sto ove organizacije insistiraju na medjunarodno priznatim drzavama kao svojim "klijentima".

Kada je rijec o zaduzivanju kod komercijalnih banaka sirom svijeta, koje za svoje poslovanje preuzimaju kompletan rizik, jer ipak se radi o njihovim vlastitim parama, nema razloga da im se ne dopusti kreditiranje. Samo poznajuci poslovanje ovakvih banaka tesko da ce ijedna ozbiljna banka odobriti kredit bilo kojoj "lokalnoj vladi" vjerujuci joj samo na rijec i bez visestrukih garancija. Ista je situacija i sa preduzecima , jer i po ocjeni Svjetske banke, "unekoliko sledecih godina, nevladin sektor ce biti u stanju da vrsi vanjsko posudjivanje samo uz drzavnu isplatnu garanciju".

BiH najefikasnije moze biti reintegrisana novcem, ali isto tako novcem moze biti i definitivno podijeljena. Za sta ce biti iskoristena moc novca u ovom slucaju zavisi od onih koji kreiraju medjunarodne finansijske tokove i odlucuju o njegovom usmjeravanju. Politika i ekonomija tu idu ruku pod ruku.

Drazen SIMIC