POSTOJE LI PRAVA RJESENJA

Bosanskohercegovacke izbjeglice

AIM, SARAJEVO, 23.06.97. Americka drzavna tajnica Madeleine Albright je, tokom svog nedavnog boravka u Sarajevu, vrlo jasno, kratko i veoma precizno u samo jednoj recenici objasnila sustinski problem u Bosni.

"Ovdje svako zivi u tudjoj kuci, a na kraju jedna kuca nedostaje", kazala je Albrightova.

Do danas nije nikad objavljena zvanicna brojka koliko je stanovnistva izbjeglo iz Bosne i Hercegovine, te koliko se desilo preseljenja (uglavnom prisilnih) unutar nje, ali se pretpostavlja se da se radi o brojci od oko milion i stotinu hiljada izbjeglica i nesto manje od milion raseljenih osoba.

Izbjeglice u BiH posljedica su jugo-tenkova, naoruzanih vojnika i teritorijalnih apetitata Beograda ( kasnije i Zagreba) koji su se u proljece 1992. godine silovito srucili na Bosnu. Izbjeglice u BiH su, ustvrdili su kasnije ugledni inostrani analiticari, bili cilj smisljenje agresiije. Da nije tako, danas ne bi postojao etnicki cist teritorij uz krivudavi tok Drine tamo gdje se BiH naslonila na Srbiju.

Tumbanje, premjestanje, protjerivanje, evakuiranje stanovnika Bosne, i to vecinom Bosnjaka, s jednog na drugi njen kraj ucinio je da su danas "svi na tudjem". I samo Bog zna kako ce se prognanicke price zavrsiti.

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma i naredbom "svi na svoje" tek se stvorila pometnja. Bas kad su se zauzele busije od kojih niko nece "ni makac", u Americi je potpisan mir koji obecava prognanom Bosnjaku da ce se vratiti u Prijedor, Focu, Visegrad...

I dok se protjerani nadaju da ce se jednom vratiti u svoje kuce, drugi se iz njih i danas, protjeruju. U trenutku dok pisemo ovaj tekst , svi domaci i inostrani mediji javili su kako je iz sela Kopice, dvadeset kilometara udaljenom od Maglaja, protjerano 50 Bosnjaka.

Daytonski sporazum, opet je, prekrsen.

Zemlje domacini bosanskih izbjeglica su na svojim kalendarima visoko zapisali dan potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu, nadajuci se kako ce se nakon toga gosti iz Bosne poceti vracati kuci. Medjutim, i godinu i po nakon okoncanja ratnih djejstava, toga nema jer je za to prvo potrebno rijesiti problem unutar kuce.

Republika Srpska nece ni da cuje za povratak Bosnjaka i Hrvata u Banjaluku, Zvornik, Bijeljinu, Focu, Prijedor...Visoki duznosnici SDS-ovske vlasti samo deklarativno podrzavaju odredbe Daytonskog sporazuma koje se odnose na povratak izbjeglica svojim kucama, a "cvrst stav" o ovom pitanju dade se procitati u svim njihovim izjavama, odlukama, akcijama, inicijativama...I obicni ljudi iz Republike Srpske, anketirani na njivama, u skoli, za plugom ili tvornickom masinom govore "kako nema potrebe da se Muslimani vracaju, te kako je sve dobro dok su jedni tamo, a drugi ovdje."

Na podrucju Federacije ovo se ne govori, bar ne glasno i javno. Gradjani srpske nacionalnosti zale se kako cekaju po godinu dana da im se rijese zahtijevi za povratak u stan. Hrvati, takodje, imaju iste prituzbe, ali i Bosnjaci u cije su se stanove, za vrijeme njihovog izbivanja, uselili Bosnjaci izbjegli iz Visegrada, Srebrenice, Foce... I sarajevski Jevreji, manjinski narod prema kojem su vlasti u Bosni i Hercegovini vrlo cesto bili blagonakloni, ne mogu da udju u svoje stanove.

Redovi u sudovima i opstinama, te salteri na kojima se predaju zalbe, tuzbe, zahtjevi, molbe pretrpane su ljudima, njihovim sudbinama, uzdasima i psovkama. Administrativna masinerija rjesava sporije nego sto moze predate zahtjeve jer - jos nista nije dogovoreno.

Opozicioni lider, potpredsjednik Unije bosanskih socijaldemokrata Sejfudin Tokic izjavio je jednom prilikom kako i jedna i druga entitetska vlast imaju isti odnos prema povratku ali ga razlicito manifestiraju. Vlasti Republike Srpske, prema njegovoj tvrdnji, otvoreno kazu "da povratka nece biti", a vlasti Federacije opet "kako su oni spremni dozvoliti povratak svim Srbima, ali tek kad se dozvoli povratak Bosnjacima i Hrvatima u RS". I tu se negdje zatvara krug.

Trenutni zajednicki organi vlasti, Vijece ministara i Predsjednistvo BiH, zaokupljeni su donosenjem paketa za brzi pocetak i vracanjem dugova Svjetskoj banci, dakle, problemima iz ekonomske nadleznosti. Politicari su se u ovom trenutku slozili da se novac sa Donatorske konferencije mora uzeti. Sve drugo neka ceka.

I da se vlasti dva entiteta, kojim slucajem, dogovore o povratku izbjeglica i raseljenih svojim kucama, opet bi taj proces trajao sporo, jer ljudi se plase. Bosnjaci i Hrvati su, tokom prve godine rata ali i kasnije, na dijelu koji je kontrolirala vojska Republike Srpske dozivjeli masovna ubijanja, silovanja, zlostavljanja...I danas postoje sela iz kojih nije prezivjela nijedna odrasla muska glava jer su ih srpski vojnici po ulasku u mjesto strijeljali (Srebrenica, sela oko Vlasenice, oko Foce...) pa je tako razumljivo da se samo zene, sa nejakim sinovima, ne bi smjele vratiti. Cak cetrnaest hiljada porodicnih zahtjeva, u kojima se traze podaci o nestalim osobama, upuceno je vlastima Republike Srpske. Na adresu Federacije BiH doslo je dvije hiljade i cetristo takvih zahtjeva (i to hiljadu i tristo za dio koji je kontrolirala Armija BiH i hiljadu i stotinu za dio koji je bio pod kontrolom Hrvatskog vijeca obrane). Svemu ovome treba pridodati i nikakvu saradnju Republike Srpske sa sudom u Haagu, te nekaznjavanje osoba optuzenih za ratne zlocine, zbog kojih se veliki broj protjeranih stanovnika pribojava povratka.

Srpsko gradjansko vijece nedavno je pokrenulo inicijativu za izmjenu Ustava Federacije i Ustava Republike Srpske trazeci da Srbi budu konstitutivan narod u Federaciji, kao i Bosnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj. Naime, Ustav drzave predvidja da su sva tri naroda konstitutivna, ali ustavi entiteta, pak, odlucili su da samo vecinski narodi budu konstitutivni. Tako se desila nedopustiva stvar da je Srbin u Sarajevu manjina, a njegov rodjak svega nekoliko kilometara udaljen, u Lukavici recimo, dio konstitutivnog naroda.

"Drzava ne moze jacati ako u njoj postoje gradjani drugog reda", porucuje ovih dana predsjednik SGV-a Mirko Pejanovic.

Ovaj detalj o konstitutivnosti je bitan utoliko sto se Bosnjak, i da moze, nece vratiti u Zvornik ako ce tamo biti manjina i covjek drugog reda. Isto vazi i za Hrvata u Banjaluci ili Srbina u Zenici.

Ni u samoj Federaciji situacija nije bajkovita. I tu se vec vise od dvije godine cuju optuzbe, pale kuce, pisu pisma i bruka pred medjunarodnom zajednicom.

Ako krenemo redom sjeticemo se da su se celnici Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u znak dobre volje u provedbi Washingtonskog sporazuma dogovorili polovinom novembra 1995. godine da pokrenu pilot projekat povratka izbjeglica.

Iz americkog gradica Daytona (gdje su vodjeni pregovori o sveopstem mirovnom sporazumu) upucen je zahtjev za povratak po stotinu (odnosno dvije stotine) porodica u Travnik, Bugojno, Jajce i Stolac, dakle, gradove u kojima je tada (ali i sada) zivjelo gotovo jednonacionalno (hrvatsko ili bosnjacko) stanovnistvo. Time se trebala pokazati kooperativnost vladajucih federalnih partnera (SDA i HDZ), ali i potvrditi da je zajednicki zivot moguc.

Iako su za realizaciju pilot projekta bila predvidjena samo dva mjeseca (kraj 1995. godine) on ni do danas nije sproveden u djelo. Samo je Travnik u predvidjenom, dvomjesecnom periodu, dozvolio povratak stotinu hrvatskih porodica. Ostali su to radili pojedinacno, uz prisilu, medjunarodno posredovanje i u roku koji je vec odavno probio sve limite. Prema informacijama koje je u januaru ove godine objavio UNHCR, u Jajce se vratilo dvije stotine bosnjackih porodica, u Bugojno 148 hrvatskih obitelji, a u Stolac niko.

Stolac i Bugojno, su, pored Mostara, cini se, najosjetljivije tacke u hrvatsko-bosnjackim odnosima. U Stocu su se vise puta palile kuce pripremljene za povratak Bosnjaka, tamosnji mjestani ne zele ni cuti o povratku nekadasnjih stanovnika, a po zidinama kuca vec vise godina stoje grafiti :"Ovo je Hrvatska". U Bugojnu, pak, koplja se lome oko vlasti koju je cvrsto zgrabila SDA, a koju jos cvrsce sprovodi gradonacelnik Dzevad Mlaco. U Bugojnu je vec treci put propao pokusaj da se federalni partneri dogovore o sudbini grada, a medijator za Federaciju, Nijemac Christian Schwarz Schilling rekao je: "Nek' vam je Bog na pomoci" napustajuci grad u kojem su se istopila sva njegova nastojanja da uspostavi mir medju vladajucim partijama.

Iako vec duze vrijeme Stolac, Bugojno i Jajce trpe sankcije medjunarodne zajednice, te iako vec duze vrijeme nijedan donatorski dolar ili marka nisu usli u ove gradove - odnosi medju partnerima nisu se poboljsali, a povratak prognanih i izbjeglih nije poceo.

Ni odnosi Hrvata i Srba nisu nista bolji. Prije mjesec dana dogovoren je organiziran povratak Srba u Drvar, i samo noc nakon sto je ozvaniceno da ce se neke srpske porodice vratiti u ovaj grad, "nepoznati pocinioc" zapalio je dvadeset kuca predvidjenih za njihovo useljenje. Istraga je, kao i u svim drugim slucajevima, u toku, a Hrvati u Drvaru porucuju kako "organiziranog povratka Srba nece biti". Porucuju i to da pojedinacni zahtijevi mogu biti razmatrani. Malo je vjerovatno da ce se prognanici usuditi pojedinacno vracati. Vise hiljada proganih Drvarcana izrazilo je spremnost da se vrati u rodni grad.

Svi ovi primjeri ukazuju na jednostavan zakljucak da dok se ne rijese pitanja raseljenih osoba unutar zemlje, o povratku izbjeglica koji se trenutno nalaze u inostranstvu gotovo da je izlisno govoriti. Dok svi "zive u tudjim kucama" i dok se zivi sigurno samo tamo gdje je "tvoj narod vecinski narod" malo je vjerovatno da ce se izbjeglice imati gdje vratiti.

Prema podacima iz januara ove godine u zemljama koje su nastale raspadom SFRJ trenutno ima 446 638 izbjeglica iz Bosne. Od tog broja u Hrvatskoj boravi 177 835, u Sloveniji 10 420, u Mekedoniji 5 000 i u Jugoslaviji 253 383. U evropskim zemljama trenutno se nalazi 631 542 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Do kraja ove godine u zemlju bi trebalo da se vrati najmanje stotinu hiljada ljudi iz inostranstva i svima je jasno da ne postoji nijedan nacin da se oni prihvate i adekvatno smjeste. Od postojecih 95 kolektivnih smjestaja na podrucju Federacije i oko 65 u Republici Srpskoj govoto ni u jednom nema upraznjenih mjesta. Njihovo ukidanje najavljeno je jos prije dvije godine i to bi se ucinilo kad bi se znalo gdje smjestiti tolike ljude. U planu je otvaranje novih, tranzitnih centara, u kojima bi izbjeglice mogle boraviti najvise 48 sati po dolasku u zemlju.

Bosna i Hercegovina tek se treba sresti, oci u oci, sa svojim izbjeglicama. Samo mali broj njih vratice se sa ustedjevinom, skupim automobilima, masinama za otvaranje fabrickih pogona, idejama za mali biznis. Vecina ce ih donijeti zavezljaj sa kojim su,

1. godine, pobjegli iz svojih kuca.

Sandra KASALO