PARLAMENT DOSTOJAN NEPOSTOVANJA

Kriza bosanskohercegovackog federalnog Parlamenta

AIM, SARAJEVO, 23.06.97. Devetomjesecni bilans nerada Parlamenta Federacije BiH mogao bi se sazeti u nekoliko redaka. Usvojeni su zakoni o grbu i zastavi Federacije (gotovo nevidljivi na podrucju Herceg-Bosne, a ne bas cesti ni na bosnjackoj strani), izabran je predsjednik i potpredsjednik Federacije, a i za njihov se rad ne mogu naci rijeci pohvale, usvojeno je nekoliko ustavnih amandmana koji se odnose na Mostar i Sarajevo, a da se jos ne primjenjuju ni u Sarajevu ni u Mostaru. Samo to i skoro nista vise...

Doduse, sjednice i Predstavnickog doma i Doma naroda ucestale su u posljednje vrijeme. Odrzavaju se u atmosferi koja neprijatno asocira na skupstinska zasjedanja uoci samoga rata u Bosni i Hercegovini, pa bi dobronamjerni i nedovoljno upuceni posmatrac prije pomislio da se radi o dvije ljuto zavadjene strane, a ne o federalnim partnerima izabranim da traze i nalaze zajednicke puteve mirnije i bolje buducnosti. Poslanici Hrvatske demokratske zajednice, prepotentno uvjereni da su jedino oni predodredjeni da stite interese hrvatskog naroda u Bosni, ne dolaze na vec cetiri sjednice Predstavnickog doma i jos su vrlo ljuti sto ovaj dom koristi ovlascenje dato Ustavom i poslovnikom, pa pokusava da radi bez njih. Za utjehu, zna se da postoji rezervna varijanta koja sigurno dobija, a ona glasi; sve i sto prodje na Predstavnickom domu bice blokirano u Domu naroda u kome nema preglasavanja, vec se odluke donose konsenzusom bosnjackih i hrvatskih poslanika. Nacionalni interes, po pravilu, iskljucuje zajednicki, pa sve sto je, recimo, dobro za bosnjacku stranu, automatski je lose za hrvatsku i to po svaku cijenu treba sprijeciti. Federacija se ocigledno ne gradi tako. A pitanje je koje se sa zebnjom sve cesce i postavlja da li je njena implementacija i stvarni cilj sadasnjih politickih mocnika.

Svjesna blokada rada parlamenta

Dvadesetoga juna po peti put je propao pokusaj u Domu naroda da se usvoji Prijedlog zakona o imjenama podrucja opstina podijeljenih medjuentitetskom linijom i formiranju novih opstina. Sporno je pitanje teritorijalne velicine buduce opstine Usora, koja se mahom formira na podrucju sadasnje opstine Tesanj i koju bi cinio vecinski hrvatski zivalj. Zapelo je sve oko nekoliko zasjedaka kojima ni vecina rodjenih Tesnjaka ne znaju imena i koja broje tek po nekoliko desetina stanovnika. Ipak, i sa bosnjacke i sa hrvatske strane ovo pitanje je proglaseno od vitalnog i nacionalnog interesa. No, kako zakon nije prosao tako je na zahtjev hrvatskih poslanika prekinut rad sjednice, ostala pitanja ostaju do daljnjeg na cekanju. Uzaludna su bila trazenja za nastavak rada, vapaji kako vrijeme ne ceka, a narod sve teze zivi. Uostalom, ko pita narod, on ih je izabrao pa sada kako god mu bude. A medju pitanjima o kojima je trebalo da se raspravlja nalazila su se i tako kapitalna, kao sto je budzet Federacije, prijedlozi zakona o privatizaciji preduzeca, o restituciji, zastiti domace proizvodnje, o osnovama za prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U bilo kojoj ozbiljnoj zemlji upravo su ovo pitanja od vitalnog i nacionalnog interesa, zbog njih padaju vlade, raspisuju se vanredni izbori.

Pa ipak, pogresno bi bilo reci da se radi o poslanickoj neozbiljnosti. U pitanju je zapravo svjesna blokada parlamenta, sve ocitije stavljanje do znanja da Federacija ovako koncipirana ne moze ni da se utemelji, ni da zazivi. Dom naroda jos nema ni svoj poslovnik o radu, u njemu se svako ponasa kako hoce, ili, kada je rijec o hrvatskim poslanicima kako im je dirigovano od predsjednika svih Hrvata iz Zagreba. Zato im je slucaj spornog zakona o novim opstinama samo svjez povod da bi se za blokadu sutra nasao neki drugi, zato argumenti ne znace nista, zato iskreno govoreci ni od prave Federacije nema gotovo nista. Ni na bosnjackoj, a pogotovo u Herceg-Bosni, Federacija jos nije nasla svoje stalno mjesto boravka, ona je nazalost vise drzavno-pravna fikcija nego realan sistem izgradjenih politickih, ekonomskih i svih drugih odnosa. A dok je to tako iluzorno je ocekivati i povratak izbjeglica i raseljenih lica, kao i mnogo toga drugog dogovorenog u Daytonu i upisanog u njegovom Ustavu.

Razlucita vidjenja Federacije

U politicku iskrenost na ovim nasim prostorima nikada ne treba previse vjerovati. Medjutim, ako ni zbog cega drugog, a ono bar zbog stava medjunarodne zajednice sa Amerikom na celu, straha od novih ratnih sukoba i svjesnosti da bar za sada drugog rjesenja nema, u bosanskohercegovackoj Federaciji interes nalaze i bosnjacka i hrvatska strana. Koliko im je ona stvarno na srcu vec je drugo pitanje. Medjutim, vidjenje njene buducnosti dijametralno se razlikuje kod ove dvije strane. Poslusnici hrvatske politike u BiH cvrsto zastupaju i vrlo prakticno provode tezu da se radi o federaciji naroda i zato proces etnickog ciscenja na prostorima u kojima oni drze vlast ne jenjava. Bosnjacki su za federaciju kantona nadajuci se tako postepenoj reintegraciji citave BiH. Sustina pravog spora je upravo u tome, zato i sadasnji Parlament Federacije objektivno nema sanse da na terenu uhvati cvrsto korijenje, jaz izmedju ove dvije strane objektivno se i dalje produbljuje. I ukoliko je Federacija sve labavija i slabija, Herceg-Bosna je sve utemeljenija. Cak i u onim mjestima gdje su se Hrvati prije popisa od 1991.godine mogli brojati na prste. Uzdanje bosnjacke strane i pritisak medjunarodne zajednice, Sintru, izjave autoritativnih svjetskih politicara u dosljedno sprovodjenje Daytonskog sporazuma za sada je vise izraz politicke naivnosti nego onoga sto se stvarno zbiva na prostorima Federacije. Realnu bitku na terenu sada ubjedljivo dobija hrvatska strana. Zato i ne cudi odgovor jednog hrvatskog poslanika na nase pitanje od kuda neinteresovanje za privatizaciju preduzeca ili otkup stanova, koji uz osmjeh kaze: "A sto bi nas i interesovalo, pa mi smo to kod nas odavno obavili". Da, to je realnost. Bas kao i to da na prostorima Federacije egzistiraju dva odvojena i razlicita ekonomska i politicka sistema, da sve ono sto se eventualno i dogovori u Sarajevu u Grudama, Capljini, Zapadnom Mostaru nema skoro nikakvog znacaja. I ma sta pisalo u Daytonskim sporazumima,BiH je sada nazalost troentitetska tvorevina, u kojoj je najutemeljenija upravo Herceg Bosna. Moze se njen naziv stavljati pod navodnike, nazvati takozvana i pravno nepostojeca, sama sustina stvari time se nece izmijeniti. A kako procesi teku dalje i kako istini treba u oci gledati, tako i treba razbijati iluzije o zelji i spremnosti nacionalnih lidera i njihovih poslusnika da BiH izvedu na put demokratskog, civilizovanog, a pogotovo bogatijeg drustva.

Paralize federalnih skupstinskih domova jedan je od ubjedljivih argumenata za takvu konstataciju.

Mladen PAUNOVIC