PROGNANICI I IZBJEGLICE U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 23.6.1997. Hrvatski zakon poznaje danas dvije kategorije raseljenih lica - prognanike i izbjeglice. Prognanicima se smatraju svi oni koji su zbog rata istjerani iz svoje kuce ili stana koji se nalazio bilo gdje na podrucju Hrvatske, dok su izbjeglice svi oni koji su prisilno raseljeni iz drugih drzava. U hrvatskom slucaju, izbjeglice su vecinom bosanski i vojvodjanski Hrvati, dok su prognanici oni gradjani Hrvatske koji su iz svog zavicaja prognani od 1991. do 1995. godine. Izbjeglicama se, takodjer, smatraju i pripadnici drugih naroda (Bosnjaci ali i nesto Srba) koji su za vrijeme rata istjerani iz Bosne i Hercegovine, a smjestaj su nasli u Hrvatskoj. Tokom ratnih godina broj prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj je varirao u najkriticnijim momentima - prema tvrdnjama vlasti - privremeni smjestaj u Hrvatskoj je naslo vise od 600 tisuca ljudi, sto znaci da je neko vrijeme prakticki svaki osmi stanovnik Hrvatske bio prognan iz nekog dijela Hrvatske koji je dosao pod srpsku kontrolu, ili izbjegao iz druge drzave. Danas je u Hrvatskoj jos uvijek registrirano oko 80 tisuca prognanika i oko 200 tisuca izbjeglica, mahom Hrvata iz BiH te nesto Hrvata iz SR Jugoslavije. Ovih se dana zavrsava novi popis izbjeglica i prognanika, pa njihovo sadasnje brojno stanje nije tocno poznato.

Smjestaj prognanika i izbjeglica bio je svih ovih godina vjerojatno znatno bolji no u drugim republikama bivse Jugoslavije: hrvatski su prognanici dobili uglavnom smjestaj u hotelima duz jadranske obale i u kontinentalnom dijelu zemlje - tek manji dio bio je u kolektivnom smjestaju - imalu su cijeli niz olaksica, od financijske pomoci, preko besplatne voznje javnim prijevozom do pomoci u skolovanju djece, a danas kod povratka uzivaju takodjer znatnu drzavnu pomoc u obnovi svojih kuca. Drzava je u te svrhe izdvojila golem novac.

Drzavna politika prema izbjeglicama i prognanicima nije jedinstvena: ona je uvjetovana strateskim zamislima drzavnog vrha koji u njima vidi "materijal" za realizaciju zacrtanih politickih ciljeva. Za "unutrasnje" potrebe Hrvatske vrijedi nacelo da se svi prognani Hrvati mogu vratiti u svoj dom. Najvazniji drzavni cilj trenutno je povratak Hrvata u Podunavlje, odnosno u istocnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. U tom dijelu zemlje je vecinsko srpsko stanovnistvo: uz osamdesetak tisuca Srba koji su u istocnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu zivjeli i prije rata doseljeno je, u nekoliko valova - 1991. godine, te nakon "Bljeska" i "Oluje" - i cetrdesetak tisuca Srba iz zapadne Slavonije i Krajine, uz nesto bosanskih Srba. Takva etnicka struktura hrvtaskim vlastima bode oci iz nekoliko razloga. Prvo zato sto je u Podunavlju time stvorena teritorijalno razmjerno homogena oblast sa srpskom vecinom, drugo zato sto je rijec o ekonomski izuzetno vaznom kraju koji je prije rata spadao u najrazvijenije dijelove Hrvatske, i trece - sto je mozda i najvaznije - sto je nova homogena srpska vecina nastala u podrucju koje granici sa SR Jugoslavijom. Za sada, Srbi u Podunavlju imaju pravo na osnivanje zajednickog Vijeca opcina, sto je tijelo koje ima odredjene politicke kompetencije koje su manje od politicke autonomije ali nije iskljuceno da se jednog dana postavi i takav zahtjev, posebno ako bi se odrzala sadasnja ili slicna etnicka struktura sa srpskom vecinom.

Iz tog razloga, sluzbeni Zagreb zeli sto prije vidjeti sve Hrvate izbjegle iz Podunavlja tokom ratnih godina kako se vracaju u svoj zavicaj. Njih je oko 80 tisuca. Prema najavama dr. Jure Radica, potpredsjednika hrvatske vlade i ministra obnove i razvitka, do zime ce se u Podunavlje vratiti oko 40 tisuca Hrvata a ostali - njih jos 40 tisuca - ce u svoje domove, koje tek treba obnoviti, moci naredne godine. Za taj je proces neophodan preduvjet iseljenje Srba koji su u Podunavlje doselili iz Krajine i zapadne Slavonije. Problem, medjutim, nije jednostavno rjesiv jer se u njihovim kucama u najvecem broju slucajeva nalaze Hrvati izbjegli iz BiH, koje ce drzava - radi povratka Srba - morati seliti, neke i po treci, cetvrti put, i pronalaziti im iznova adekvatan smjestaj. Slozenost tog procesa ukazuje na zakljucak da povratak Hrvata u Podunavlje niposto nece ici onim tempom koji najavljuje ministar Jure Radic. Povratak Srba u Krajinu u praksi pak tece puno kompliciranije no sto je sluzbeno najavljeno, pa ce se optimizam Jure Radica suociti s teskim preprekama.

Druga vazna skupina izbjeglica - s kojom se ocito politicki manipulira - su Hrvati iz Bosne. Najveci dio njih je iz Bosanske Posavine, a nesto manje iz srednje Bosne i Bosanske krajine. Sluzbeni Zagreb za njih nikada nije energicno trazio povratak. Hrvatska politika prema Bosni polazi od toga da se Hrvati trebaju naseljavati samo u zapadnu Bosnu, u krajeve koji su ranije bili naseljeni vecinom Srbima (Bosanska krajina, Drvar, Grahovo, Glamoc, itd.). Bosanski Hrvati tesko i nerado prihvacaju takvo rjesenje jer su Drvar i Grahovo, objektivno, znatno losija rjesenja od Bosanskog Broda ili Banja Luke, no hrvatska politika izgleda ne namjerava odustati od namjere da zadeblja "hrvatsku kiflu" u njenom mekom trbuhu i da hrvatskoj drzavi stvori jedno novo antemurale christianitatis.

Najzanimljivije je u svemu to da se uopce ne postavlja zahtjev za povratak Hrvata u Posavinu. Kada bi se tamo, naime, vratilo 150 tisuca Hrvata, cijela bi koncepcija velike Srbije pala u vodu jer bi Bosanska krajina s Banja Lukom bila etnicki odvojena od Semberije i istocne Bosne. Uzmu li se u obzir sva nagadjanja o "prodaji" Bosanske Posavine Srbima - a njih je u Hrvatskoj sve ovo vrijeme bilo mnogo - cini se da je i o tom pitanju postignut jasan dogovor Zagreba i Beograda. Hrvatska drzava sve bosanske Hrvate - bilo da su ih protjerali Srbi ili Bosnjaci - zeli naseliti na prostor bivse Krajine i u Bosansku krajinu, na federalne teritorije koji su pod hrvatskom kontrolom. Jednako tako odlucno, hrvatska politika ne zeli povratak svih Srba izbjeglih u SR Jugoslaviju ili BiH, u Republiku Srpsku. Dr. Franjo Tudjman nedavno je, u Vukovaru, sasvim nedvosmisleno izjavio da takav masovni povratak ne dolazi u obzir i da se Srbi iz SRJ mogu vracati u Hrvatsku samo na humanitarnoj osnovi, radi spajanja sa svojim obiteljima. Povrh toga, predstavnici hrvatske drzave u vise su navrata iskazivali spremnost da prime u Hrvatsku sve Hrvate koji se trenutno nalaze u Njemackoj, Austriji i drugim zemljama zapadne Evrope. Oni bi tim ljudima, po svemu sudeci, ponudili trajni ostanak u Krajini koja je danas poluprazna i u kojoj postoji na desetke tisuca praznih srpskih kuca.

Drzava ima jasnu sliku sto zeli postici: grupirati sve Hrvate u podrucju pod izravnom ili neizravnom kontrolom Zagreba, stvoriti na njima novu etnodemografsku realnost u kojoj ce etnicki Hravti ciniti apsolutnu vecinu i potom na tim prostorima graditi svoju viziju "bolje buducnosti". Kako takav plan ne bi dobio opoziciju, politoika djelatnost onih hrvatskih izbjeglica koji se zele vratiti u Posavinu ili Banja Luku sustavno se opstruira. Ni zadnji pritisci administracije SAD, jaci i otvoreniji no ikad dosad, koji idu za tim da se Hrvatsku kao i druge zemlje u regiji prisili na dozvoljavanje povratka svim izbjeglicama, nisu imali vidljivog efekta. Zagreb je povratku Srba rekao "historijsko ne". Po svemu sudeci, dok god bude trajala vlast HDZ-a, u Hrvatskoj ce se nastavljati postojeca politika prema izbjeglicama.

BORIS RASETA (AIM)