HRVATI KAO JANUS

AIM, ZAGREB, 21.6.1997. Sluzbena hrvatska politika vrvi od kontradikcija, nedosljednosti i nelogicnosti, sto je zapravo rezultat golog i najruznijeg pragmatizma u funkciji ocuvanja vlasti po svaku cijenu. Sam predsjednik Tudjman mnogo je puta do sada izjavio kako je hrvatska drzavnost neupitna, kako je Hrvatska realnost s kojom treba racunati sve dotle da zemlju od nekih cetiri i pol milijuna stanovnika naziva regionalnom silom. S druge pak strane taj isti Tudjman, zajedno sa svojom Hrvatskom demokratskom zajednicom, istodobno, gotovo svakodnevno, pronalazi nove i nove neprijatelje, nove svjetske i domace zavjere, pa ce tako i prilikom polaska Vlaka za Vukovar ponovo anatemizirati opoziciju kao Judine sinove, na televizijskom predstavljanju kao predsjednickog kandidata svoje suparnike proglasiti maltene izdajicama i prodanim dusama.

No, shvacajuci valjda i sam upadanje u vlastitu klopku nelogicnosti, jer neupitnost drzave i brojnost neprijatelja ne idu bas zajedno, pronaci ce razlog zasto on i HDZ moraju vjecno vladati: Hrvatskoj je potrebna duhovna obnova, njeni gradjani moraju poceti misliti drugacije, moraju dozivljavati i sebe i svoju drzavu i svijet drugacije nego li u cijeloj povijesti, posebice u vrijeme Jugoslavije.

Pa, ipak duhovna obnova postala je tek postapalica koja nikada nije dobila stvarni sadrzaj, nikada uoblicena u nekakav konkretan program. Ta Tudjmanova staka mogla se tek nazrijeti iz nekih konkretnih poteza i akcija, ponajprije u ideji "pomirenja svih Hrvata", te spoju domovinske i iseljene Hrvatske. U praksi to je na djelu vecim dijelom ostavreno u Domovinskom ratu, ali "pomirenje" je zapravo pretvoreno u opcu reviziju povijesti, u stvaranju potpuno novog svjetonazora i tumacenja povijesnih cinjenica, sve dotle da se i Andrija Artukovic ovih dana, kao mnogo ranije Mile Budak, pretvorio u velikog hrvatskog sina i zrtvu jugokomunistickog rezima. Najbolje o toj novoj hrvatskoj duhovnosto govori dosjetka kako je "ralica sjajan pisac s prelaska iz 20. u 19. stoljeca". Dio te "obnove" je i sasvim nova i naglasena uloga Katolicke crkve, te stalno isticanje hrvatske pripadnosti "europskoj uljudbi", sto se onda argumentira brojnim mitovima i tek po kojom stvarnom cinjenicom. HDZ je vrlo ostro napao Hrvate upravo u duhovnoj sferi, ali uz to gurao je ideju trzista kao jedine alternative, pri cemu se za razliku od nekih drugih tranzicijskih zemalja opredijelio za surovi kapitalizam americkog tipa.

Tih sest-sedam godina medijskog, politickog i ekonomskog terora nad narodom ostavilo je i te kako traga, sto je pokusao empirijski istraziti zagrebacki ekonomski institut provodjenjem teoretskog istrazivanja "Sociokulturne vrijednosti Hrvata". Dr. Josip Zupanov, poznati zagrebacki sociolog odavno je postavio teoriju koja je vazila za prostor cijele bivse Jugoslavije o postojanju takozvanog egalitarnog drustva, smatrajuci upravo tu "uravnilovku" glavnom preprekom ne samo materijalnog vec i duhovnog razvoja. Istrazivanje koje je krajem prosle godine vodio dr. Matko Mestrovic nazalost ne daje usporedbe sa nekim ranijim istrazivanjima, ali ipak daje prilicno jasnu sliku drustvene svijesti u Hrvata danas.

Ponajprije zamjetno je da se bivsi zivot ne moze zaboraviti preko noci, pa iako vecina Hrvata vidi u trzistu jedini izlaz i pretpostavku demokraciji, kontradiktorno zvuci da se njih 60 posto izjasnjava protiv zatvaranja neuspjesnih tvrtki, 70 posto smatra da drzava mora kontrolirati cijene, 41 posto misli da valja sva poduzeca privatizirati, a cak 54 posto da je zivotni standard pojedinca mnogo losiji nego li u bivsem sistemu. Hrvati su tako kao Janus, bog sa dva lica, s jedne strane su za trziste, a s druge pak traze zastitu drzave i njenu intervenciju. No, mozda to i nije tako komplicirano kada se zna da je u prvih sedam godina zabiljezen rast nezaposlenosti, smanjena sigurnost radnog mjesta i pad kvaliteta javnih usluga, narocito zdravstva i mirovinskog osiguranja. Rasprsene su iluzije o trzistu koje ce preko noci ostvariti veci standard, a Hrvati su sve vise uvjereni da je kapitalizam domaceg tipa zapravo samo fasada za bogacenje pojedinaca.

Cak 67 posto ispitanika smatra da je krajnji ucinak privatizacije produbljivanje jaza izmedju bogatih i siromasnih, a 70 posto da se privatizacijom najvise obogatila stranka na vlasti. Tipicnog hrvatskog poduzetnika javnost vidi najprije kao covjeka sa dobrim politickim vezama, potom kao izrabljivaca i nepostenog covjeka, a najmanje kao nekakvog promotora privrede. O toj sprezi politicara i privrednika, to jest novopecenih kapitalista, najbolje govori i podatak da 47 posto ispitanika misli da je vecina javnih djelatnika upletena u mito i korupciju.

Ostaci stare svijesti, to jest nedostatka demokratske tradicije, ocituju se i u podatku da cak 58 posto gradjana smatra da je Hrvatskoj potrebno nekoliko hrabrih i odlucnih vodja, ali to donekle demistificira i podatak da 81 posto misli da nema bas nimalo utjecaja na donosenje politickih odluka koje ih se ticu. Ova jos jedna od brojnih dvojnosti zapravo ukazuje na to da bi Hrvati zeljeli cvrstu ruku, ali postenu, bolje reci zeljeznu metlu koja bi pomela sadasnje stanje. Zabrinjavajuce je, pak, ali to se velikim dijelom moze opravdati i objasniti ratom, da Hrvati (83,3 posto) najvise povjerenja imaju u vojsku, na drugom mjestu su znanstvene institucije (67 posto), a 58,4 postotaka vjeruje u policiju. Na posljednjem mjestu je Televizija kojoj vjeruje svega 21 posto, stampi jedan postotak vise, u Sabor vjeruje 37,7, u vladu 43,1 i pravni sistem 46,5 posto. Oko 42 posto ispitanika ocjenjuje da se drzavom rukovodi u korist pojedinacnih, a ne opcih interesa.

S obzirom na sve ono sto se i dogadjalo u posljednjih sedam godina intrigantna je i rang-lista pojmova-vrijednosti. Od 15 ponudjenih pojmova daleko na zadnjem mjestu je politika sa svega 23.6 posto, a na pretposljednjem sa 66,6 nacija. Prvo mjesto pripadaju djeci, postenju i prijateljstvu. Zanimljivo je i to da je novac Hrvatima vazniji od vjere, ali i od slobodnog vremena. Da Hrvati i nisu tako politizirani pokazuje podatak da ih je 15,7 posto clanovima sindikata, 10,3 neke crkve ili vjerske organizacije, a samo ih je 4,2 u clanstvu neke politicke stranke. Taj podatak rusi price o masovnosti HDZ-a, pa i nekih drugih partija. Dok 61 posto tvrdi da im je bog vazan u zivotu, s druge pak strane svega 1,8 posto ide svakodnevno u crkvu, a 20,4 posto tjedno.

Na ponudjeno pitanje koje biste oblike medjusobnih odnosa prihvatili s pripadnicima sljedecih naroda, a ponudjeni su Srbi, Muslimani, Albanci, Romi, Zidovi i Nijemci, gotovo podjednako lose prosli su svi osim Nijemaca i nesto bolje Zidovi. Naime, primjerice, sa Srbima bi u istoj drzavi zivjelo 46,1, Muslimanima 48,2, Albancima 44,5, Romima 45,9, Zidovima 64,9 a Nijemcima 80 posto. U rodbinskom vezu sa Srbima bi stupilo 26,7, Muslimanima 28, Albancima 25,3, Romima 24,2, Zidovima 40,3 i Nijemcima 62,3 posto.

Ovo je istrazivanje pokazalo da i Hrvati nisu tako kulturni koliko to sluzbena politika propagira, jer samo ih 30,3 posto cita dnevne novine, 0,3 posto ih u tri mjeseca prisustvuje kazalisnoj predstavi, 0,2 koncertu ozbiljne glazbe, a isto toliko procita knjigu na stranom jeziku. Na pitanje je li opca razina kulture i znanja u Hrvatskoj dovoljna za uspjesno ukljucivanje u Evropu 65 posto odgovara sa: jos ne, a osam posto nikada nece biti dovoljna.

Radi se u svakom slucaju o zanimljivom istrazivanju, ali steta je sto nije napravljena komparacija sa slicnim od prije desetak ili vise godina, sto ne znaci da i to uskoro netko nece uciniti. Ali i pored toga moze se postaviti kljucno pitanje: kako to da su Hrvati manje-vise nezadovoljni, ali ipak kad izlaze na biraliste boje se promjena?

GOJKO MARINKOVIC (AIM)