OTKUP STANOVA

ETNICKO CISCENJE PUTEM ZAKONA O STANOVIMA

AIM, SARAJEVO, 19.06.97. Zakon o otkupu stanova koji je na poslednjoj sjednici usvojio Predstavnicki dom parlamenta Federacije BiH ozbiljno je aktuelizirao pitanje da li je proklamovni povratak izbjeglica i protjeranih svojim domovima tek prazna fraza kojom se pokusava zamagliti namjera da se trenutno stanje ozvanici. I dok su medju vladajucim strankama u BiH, SDS i HDZ i do sada bili pobornici etnicki cistih teritorija i odrzavanja postojeceg stanja, pristajanje SDA na ova "pravila igre" predstavlja za neke i iznenadjenje.

U sjeni ovog amandmana tako su ostali svi drugi elementi poput pocetne cijene kvadrata od 600 DM, popusta od 30 odsto za placanje novcem i mogucnoscu da se za kupovinu koriste umjesto novca certifikati za staru deviznu stednju, vojnicke devizne knjizice, certifikati po osnovu restitucije kao i certifikati koje ce dobiti svi punoljetni gradjani Federacije BiH.

Kljucni dio zakona tako je postao amandman kluba poslanika SDA koj je podnijet i bukvalno "minut do dvanaest" odnosno neposredno prije glasanja o ovom zakonu. Sustina se svodi na zakonsku odredbu po kojoj ukoliko se u stanu nalaze porodice poginulih boraca, ratni vojni invalidi, izbjeglice i protjerani ili demobilisani borci sa privremenim rje[enjima, oni imaju pravo da u tim stanovima ostanu sve ok im se ne obezbjedi adekvatan stan za otkup odnosno omoguci povratak njihovim porusenim kucama a najduze pet godina.

Zanimljivo je da zakon koji je vec vise mjeseci bio predmetom javne rasprave niti u jednoj svojoj verziji nije imao ovakvu ili slicnu odredbu. [ta vise amandmani poput ovoga koje su podnosili poslanici parlamenta i boracke organizacije od resornih ministarstava i federalne vlade u cjelini uvijek su bili glatko odbacivani kao neprihvatljivi.

Cinjenica da na poslednjem zasjedanju Predstavnickog doma nije bilo zastupnika iz reda HDZ-a koji su nezadovoljni zbog rjesenja u Zakonu o formiranju novih opstina napustili rad ovog doma Parlamenta jos na prethodnoj sjednici bila je olaksavajuca okolnost za glasacku masinu pod kontrolom SDA. Da li ce ovaj zakon zaista stupiti na snagu jos uvijek je neizvjesno. Prema odredbama federalnog Ustava istovjetan tekst zakona mora biti usvojen u oba doma Parlamenta, Predstavnickom i Domu naroda, stim da se u Predstavnickom domu odlucuje vecinom glasova dok u domu narodu nema preglasavanja vec je potreban konsenzus predstavnika Bosnjaka i Hrvata. Kada ce se zakon o otkupu stanova pojaviti na dnevnom redu Doma naroda jos uvijek se ne zna, kao ni kakv ce biti stav hrvatskih predstavnika bz cijeg "blagoslova" od zakona nema nista.

Pritisnuta sa jedne strane rastucim nezadovoljstvom protjeranih, porodica poginulih, RVI i demobilisanih stanara cija privremena rjesenja isticu u decembru, te pritiscima prije svega izbjeglica ili nekadasnjih stanara, da se vrate u svoje domove, SDA je ovakvom zakonskom odredbom pokusala da izbjegne prijetecu socijalnu eksploziju i da ujedno dobije na, predizbornom, vremenu.

Primjena ovog zakona prakticno znaci da od povratka bivsih stanara u njihove domove za sada nema nista, bilo da se oni nalaze u inostranstvu ili u Republici Srpskoj. Time u pitanje dolazi i dosadasnje zalaganje SDA za povrat izbjeglica i protjeranih njihovim domovima na citavoj teritoriji BiH, jer ovakav zakon nije nista drugo nego legalizacija postojeceg stanja 2koje je posledica etnickog ciscenja. Obrazlozenje za sporni clan nadjeno je u odluci Roberta Faranda da povratak Bosnjaka i Hrvata u njihove ku]e i stanove u Brckom uslovi prethodnim pronalaskom adekvatnog smjestaja za Srbe koji se sada nalaze u njihovim domovima.

Kada se radi o unutarfederalnim odnosima posledica ovog zakona bice i cementiranje postojeceg stanja u Mostaru. Ogromna vecina Hrvata koji se nlaze u stanovima Bosnjaka u zapadnom dijelu Mostara gotovo bez izuzetka spada u jednu od kategorija kojima ovaj federalni zakon garantje ostanak u stanovima u kojima se trenutno nalaze narednih pet godina.

Sa druge strane to takodje znaci da povratak Hrvata u njihove stanove u Sarajevu, Zenici i Tuzli, postaje stvar neizvjesne buducnosti. Stoga usvajanje ili neusvajanje ovog zakona zavisi od procjene HDZ-a sta im se vise isplati, dobiti Zapadni Mostar i Drvar a izgubiti Sarajevo, Tuzlu, i Zenicu ili insistirati na povratku Hrvata u ove gradove ali i u ostale dijelove Federacije kako bi se ponovo uspostavila predratna etnicka struktura.Naravno povratak Hrvata na podrucja pod kontrolom ARBiH podraumjeva i povratak Bosnjaka ali isto tako Srba i ostalih na teritoriju koju kontrolise HVO, sto sve skupa citavu situaciju cini komplikovanijom.

Reakcija predstavnika medjunarodne zajednice bila je ocekivana.Kako se moglo cuti od funkcionera Ureda visokog predstvnika ovakvo zakonsko rjesenje za njih je iznenadjenje i kao logicnu posledicu proizvodi nemogucnost povratka izbjeglica cime se krse i odredbe dejtonskog sporazuma, i stoga oni ocekuju da zakon u ovakvom obliku nece proci u Domu naroda. Kako kazu , ukoliko se desi da zakon bude usvojen i u Domu naroda, oni tu nista vise ne mogu uciniti jer bi to tada bila "demokratska i legalna odluka" ali bi u tom slucaju Federacija bila suocena sa posledicama takve odluke.

Zakon o prodaji stanova u ovom obliku stvorice vise problema nego sto ce ih rijesiti.Na pitanje da li se stanovi u kojima se nalaze stanari sa privremenim rje[enjima uop[te mogu otkupljivati i ko se moze pojaviti kao kupac niko nema precizan odgovor. Prema jednom tumacenju takav stan se moze otkupiti ali se kupac ne moze useliti u njega, odnosno ni po kojem osnovu ne moze izbaciti sadasnje stanare sa privremenim rjesenjima. Novi zakon kupovanje stana omogucuje samo nosiocu stanarskog prava za sta je osim rje[enja o dodjeli stana od firme vlasnika potrebno imati i ugovor o koristenju stana sa stambenim preduzecem.

Predratni zakon o stambenim odnosima, koji je jos uvijek na snazi, predvidja da se ugovor sa stambenim preduzecem o koristenju stana moze sklopiti tek kada se stanar useli u stan, sto znaci da oni koji cak imaju trajno rje[enje od firme vlasnika ne mogu postati nosioci stanarskog prava jer je stan ve] useljen. U isto vrijeme stanari sa privremenim rjesenjem ukoliko im preduzece koje je vlasnik stana ne dodijeli trajno stan, takodje ga ne mogu otkupiti iako zive u njemu.

Cilj donosenja ovog zakona trebao je biti konacno rasciscavanje vlasnickih odnosa u stambenoj oblasti ali je umjesto toga stvorio takvu konfuziju jer u nizu clanova zakon protivurijeci sam sebi kao i ostalim zakonima koji regulisu ovu materiju, pa stoga sasvim sigurno takav zakon ne moze biti dobar. Jedan od razloga za donosenje ovakvog zakona lezi i u pokusaju Federalnih vlasti da na ovaj nacin od zapadnih zemalja, prije svega Njemacke, koje su pruzile gostoprimstvo stotinama hiljada bh. izbjeglica, dobiju dodatna finansijska sredstva za izgradnju nedostajuceg stambenog fonda u koji bi se smjestili sadasnji stanari sa privremenim rjesenjima.

Izvjesno je da 30 odsto sredstava dobijenih prodajom postojecih stanova a koliko je predvidjeno za izdvajanje u poseban fond za gradnju stanova, nece ni izbliza biti dovoljno. Ukoliko se pokaze da su ocekivanja da zapad "odrijesi kesu" za stanove bila pogresna procjena, cijena takve pogreske bi]e previsoka. U tom slucaju lako bi se moglo desiti da se na podrucju federacije pojavi stotinjak hiljada izbjeglica deportovanih milom ili silom,za ciji ce smjestaj Federalne vlasti morati da nadju rjesenje kako god znaju i umiju dok bi u isto vrijeme izostala politicka ali i svaka druga vrsta pritisaka na RS kako bi dozvolila povratak protjeranih Bosnjaka i Hrvata.

Osim toga, od pocetka rata, kada je najveci broj sadasnjih privremenih stanara u Federaciji protjeran sa podrucja RS, proteklo je pet godina i sa predstojecih pet godina, koliko ce josvaziti "privremena" rjesenja to je prilicno dug period. Ocekivati nakon toga da ce ljudi koji su sebi obezbjedili kakav takav krov nad glavom i egzistenciju, biti spremni da se vrate i ponovo krenu iz pocetka na rusevinama nekadasnjih domova djeluje nerealno.
Na kraju, ovakav zakon ne zadovoljava nikoga, ni trenutne stanare sa privremenim rjesenjima kojima ne rjesava trajno problem krova nad glavom, ni nekadasnje stanare jer nemaju gdje da se vrate ali ni preduzeca vlasnike stanova koji ne mogu raspolagati njima i dati ih svojm sadasnjim radnicima bez krova nad glavom.

Vlast u Federaciji stoga se nalazi pred mozda najvecim iazovom do sada. Odustati od dosadasnjih principa zarad kratkorocnih politickih probitaka ili zrtvovati ako treba i vlast da bi se sacuvali principi, pitanje je sad. U oba slucaja, kajace se, aposledice odluke ma kakva ona bila osjecat ]emo na vlastitoj kozi narednih nekoliko decenija.

Drazen SIMIC (AIM Sarajevo)