DRUSTVA JEDNOUMNIH KNIZEVNIKA

AIM, ZAGREB, 18.6.1997. Proslog su se mjeseca na izbornoj skupstini Drustva hrvatskih knjizevnika (DHK) dogodile najmanje tri stvari. Ponovno je za predsjednika izabran Ante Stamac, provjereni pristasa aktualne vlasti i predavac starije hrvatske knjizevnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, iza cijeg je repa sa samo deset glasova manje bio Stjepan Cujic, publicista i novinar Vjesnika i skoro svih takozvanih drzavnih glasila, takodjer tvrdi izdanak nacionalne struje medju piscima. U medjuvremenu, petero pisaca koji su se zadnjih godina veoma kriticki odnosili prema vlasti HDZ-a istupili su iz DHK-a i za to dobili aplauz svojih kolega.

I trece, DHK je postalo cisto od onih koji drugacije misle i djeluju. Kako se pisci u DHK uglavnom vole igrati rijecima, posebno rijecima koje ubijaju, zbog cega su i dobro placeni, tako su odlazak petero pisaca objasnili time sto su ih nazvali "politickim disidentima" (Ante Stamac). Takav ideoloski pojam sluzi samo da se ne vidi pravo stanje stvari, kao i mentalna pomoc onima koji ne mogu misliti vise od jedne ili dvije stvari u isto vrijeme. Ne radi se naime o disidentima, jer nitko od ovih pisaca nije disident, nego klasicni neistomisljenik i protivnik konkretnog rezima, a to je ono sto se u Hrvatskoj kaznjava.

Kada na primjer netko od pisaca kaze da je u Hrvatskoj na djelu autoritaran rezim, da demokracija ne postoji osim kao formalna lakrdija svakih par godina na izborima, da se dogodila politicka i ekonomska veleizdaja i pljacka, da se individualni i masovni zlocinci pustaju na slobodu, da je predsjednik drzave zloupotrebio svoje ovlasti i za naredno stoljece financijski osigurao svoju obitelj, da se velica NDH i da se imenima ustaskih ministara i zlocinaca nazivaju vojne postrojbe, ulice, skole i trgovi, a u isto vrijeme se ruse spomenici partizanskim borcima, da se zapovjedniku Jasenovca daje prostor u novinama (vidjeti mjesecnik "Magazin" iz veljace 1995. godine, intervju sa Dinkom Sakicem) kao da je rijec o gradjanskom politicaru, a ne o ubojici, da je Hrvatska kao i Jugoslavija agresor na Bosnu i Hercegovinu, da se novine kao sto je na primjer Feral Tribune sudski proganjaju i urednici i novinari pozivaju na informativne razgovore, da se jos uvijek milijunima maraka iz drzavnog budzeta na politickom zivotu odrzava Herceg-Bosna, da se prisluskuju clanovi opozicijskih stranaka i citave redakcije, da se u rezimskim novinama pisu rasisticki, antisemitski i fasisticki tekstovi i da se o tome govori kao o vrhuncu evropske kulture i civilizacije, da se na konto HDZ-a kamenuju i prebijaju predsjednicki kandidati, da je krvnoetnicka i partijska pripadnost mjerilo za uspjeh u zivotu, kao i za zivot sam, da su Ministarstvo obrane i Tudjmanovi pretorijanci, odnosno njegova privatna tjelesna garda, leglo korupcije i kriminala, te da su medju njima i dokazane ubojice (npr. Sinisa Rimac, ubojica obitelji Zec), da je dakle sve to tako kako jeste, onda se takvi ljudi benigno nazivaju "politicki disidenti", a iskreno "unutrasnji neprijatelji" (Franjo Tudjman) - u klasicnoj tradiciji crne internacionale. A to je upravo ono sto su zadnjih godina govorili i pisali pet "otpadnika" iz svehrvatskog knjizevnog ceha.

To su Ivo Banac, Dubravka Ugresic, Predrag Matvejevic, Vlado Gotovac i Vjeran Zuppa, svi odreda pisci koje ne moze ocima vidjeti niti jedan papirnati harlekin ovovremene hrvatske knjizevnosti. To nimalo ne cudi, jer se vecina poznatih clanova DHK javno ocitovala u svom podanickom identitetu i hvalospjevima podrzavaju sve sto sadasnja vlast uradi i cega se nimalo ne srame, jer je medju poluinteligentima koji vladaju Hrvatskom obraz samo drugo ime za ono sto ne postoji. Medjutim, vecina od njih je zaboravila da su veoma slicno govorili i pisali prije 15 ili 20 godina i da svoju malu slavu imaju zahvaliti obilnim donacijama bivse samoupravne vlasti koja je tako honorirala njihovu servilnost kao i intelektualnu i moralnu impotenciju. Zato je bilo moguce da svatko od njih ima i po nekoliko knjiga koje im tada nitko normalan u zapadnom svijetu ne bi stampao, jer se ne prodaju i ne vrijede koliko recenica Mice Trofrtaljke. Da nisu pisali pjesme o pionirima i panegirike o Partiji i slavnom Zagorcu, kao i svoju takozvanu ozbiljnu prozu, uglavnom necitljivu i bez smisla, bili bi kruha gladni.

To je na primjer svako malo radio Dubravko Horvatic, urednik paranoidnog Hrvatskog slova, takodjer novine sa par tisuca prodanih primjeraka i mnogo novaca iz drzavne blagajne, koji je prije godinu dana napisao fasisticki tekst "Streljacki stroj" u kojem poziva na obracun sa svima onima koji ne pristaju na vrijednosti i metode djelovanja sadasnje vlasti, od klerikalizacije drustva, etnickog ciscenja do privatizacije drzave i ruralizacije skolstva. Tekst u Hrvatskom slovu bio je i razlog zbog kojeg je na primjer Ivo Banac dao ostavku. Optuzen je zbog organizacije okruglog stola "Srbi u Hrvatskoj: jucer, danas, sutra". Kako nitko od clanova DHK nije rekao nista protiv toga, Banac je izjavio da vise ne zeli "biti clanom drustva u kojem se mrzitelji i huskaci osjecaju kao svoj na svome". Banac je takodjer prije godinu dana predlozio da se osnuje paralelno Drustvo knjizevnika, kako je na primjer u Bugarskoj, Madjarskoj i Poljskoj, sto je naislo na opce pljuvanje vecine nacionalnih pisaca.

Dubravka Ugresic je posebna prica jer je ona postala sve ono sto nitko od clanova DHK-a nije - poznata, priznata i citana izvan Hrvatske. Cim se dogodio brdjanski patrijarhalni intermezzo i HDZ dosao na vlast, musko-sovinisticka erekcija nije mogla odoljeti obracunu sa zenama koje misle svojom glavom, pa je tekst "Vjestice iz Rija" u nacionalnom tjedniku "Globus" od prije pet godina doveo do odlaska Dubravke Ugresic i Slavenke Drakulic. Prvo su im po tramvajima govorili da su "cetnicke kurve", da bi im muske kolege poceli okretati glave i na poslu i na ulici. Za njih tako u Hrvatskoj vise nije bilo mjesta, pa je normalno da im se gadi i clanstvo u jednoj takvoj "naci-hermafroditskoj nakazi" (Predrag Raos) i beskrvnoj sprdacini kakvo je Drustvo hrvatskih knjizevnika.

Predrag Matvejevic je nesluzbeno izasao iz drustva jos prije dvije godine. Kao razlog je naveo tadasnjeg i sadasnjeg predsjednika Antu Stamaca, koji se sa ostalim piscima natjece u opravdanju svih povijesno-analnih blasfemija Franje Tudjmana, od podjele Bosne i Hercegovine, imena "Dinamo" do uloge drustva uzgajivaca prepelicara u duhovnoj obnovi Hrvatske koju je Vrhovnik smisljao sjedeci u pohabanom kaucu u kuci koju je pedesetih ukrao bolesnoj Zidovki. O tome Matvejevic kaze: "(...) Ne pristajem na to da se nacionalisticko huskanje, iskljucivost i netrpeljivost sto provijavaju iz napisa i istupa njegova predsjednika Ante Stamaca pripisu samu Drustvu ili meni kao njezinu clanu".

Vlado Gotovac je takodjer istupio iz DHK-a i zbog pisanja Hrvatskog slova, koji govori ono sto HDZ misli i bavi se onim sto je Gotovac nazvao "huskanjem i potkazivanjem ljudi". Po Gotovcu je "(...) Drustvo postalo organizacija koja vise ne ispunjava svoje prave poslove, nego se posvetilo izvrsavanju obaveza koje ima prema pokretu na vlasti". Takodjer kaze: "Otisao sam iz DHK da se ne bi prepustao politici kojoj je osnovni cilj podcinjavanje i vladanje ljudima". Vjeran Zuppa je zadnji medju takozvanim disidentima napustio DHK. Njegovo objasnjenje medjutim nije dano, ali se lako pretpostavlja.

DHK se posljednjih godina uglavnom bavi sitnim izdavackim radnjama i grupnim setnjama izmedju hrvatskih regija, a to su osim Donjeg Lapca, Zaboka, Strbackog Buka, Rajeva Sela i Postire takodjer i Grude, Siroki Brijeg, Drinovci i Mostar. Ta su mala putovanja ujedno i grupno pranje savjesti za sve pijane noci provedene u Beogradu, Subotici i Novom Sadu. Kako pise magazin Tjednik, takva su "upoznavanja podruznica (...) takodjer i strateski projekt Stamaceva mandata, u kojem jedva da su primjecena neka vrednija knjizevna djela, ali se zato do drustvenog fenomena razvila rubna izdavacka djelatnost u kojoj cvate tzv. knjizevnost lokalnog izricaja". Dalje se kaze da su bas "(...) 'clanovi iz provincije' najvjerniji zagovornici cehovskog organiziranja po uzoru na devetnaesto stoljece, kakvo forsira sadasnja uprava megalomanskim nacionalnim strategijama i projektima, koji uglavnom ostaju bez ikakvih referencija izvan tzv. lokalnog izricaja".

Kako vecina pisaca u Hrvatskoj ne zna da se onako kako oni pisu ne pise barem trideset godina, svoje su talente ulozili u stvaranje hrvatske drzave i otkrivanje unutarnjih neprijatelja, pa se moze reci da im je najvaznija knjiga do sada upravo ona koju nisu napisali. Zaboravili su takodjer da je njihova vaznost u modernom drustvu mnogo manja nego prije sto godina, pa se igraju kao da se nista nije promijenilo i zato im je vazno da ih se uzme kao sveti hram nacionalne kulture u stvaranju nacionalne svijesti koja je i bez njih dovoljno dezavuirala. To je valjda bilo potrebno prije puno godina, a danas je smijesno.

Buduci da svaka ideja iz uma Franje Tudjmana kao nevidljiva zraka prodire u susjedni um budnog nacionalnog pisca, tako je i Marija Peakic-Mikuljan dosla do ideje da stambene probleme hrvatskih pisaca rijesi "otimanjem onih privatnih stambenih i poslovnih prostora na teritoriju Hrvatske koji su jos u vlasnistvu pisaca iz Srbije". Taj prijedlog nije usvojen, ali ne znaci da jednom mozda nece.

Izborna skupstina je zavrsila tako sto su dvoje vremesnih pisaca "iz redova anonimnijeg clanstva" doslovce vapajem molila za financijsku pomoc, dok je u isto vrijeme za jedan broj Hrvatskog slova potrebno sto tisuca kuna (oko 30 tisuca DEM), dakle 120 tisuca DEM mjesecno, a sveukupna mjesecna tiraza ne prelazi osam tisuca primjeraka, uz to da Hrvatsko slovo pise tekstove koje se ne bi posramio imalo upuceniji clan Francuske nacionalne fronte ili neke druge desne partije. Takodjer, da hrvatski pisci ovise o trzistu, morali bi potraziti drugi posao. Zato i ne cudi panicna revnost vladajucih pisaca da sve ostane po starom. Ne samo zbog franjetine, vec zbog janjetine, a to je na koncu svejedno.

ALEN ANIC