POSTIZBORNO PRESLAGIVANJE KOCKICA

AIM, ZAGREB, 17.6.1997. Kada je Vlado Gotovac u izjavi za televiziju neposredno po objavi rezultata predsjednickih izbora rekao da je Zdravko Tomac bolje prosao (preko 21 posto glasova) od njega (ispod 18) jer je imao discipliniranu podrsku svoje stranke - u izbornom stozeru SDP-a prolomio se spontani smijeh. Nismo znali da imamo nekoliko stotina tisuca clanova, komentirali su veselo, sasvim zadovoljni sto im stranka vec nekoliko izbora zaredom privlaci sve veci broj gradjana, posebno u gradovima.

Pa ipak, Gotovcevo zapazanje sasvim je blizu onome sto se dogodilo na ovim izborima. Na njima je trijumfirao Tudjman, cija stranka ima najveci broj clanova i ciji su se biraci pokazali najpostojanijim na dosadasnjim izborima, a iste te atribute, iako umanjene otprilike za tri puta, odnedavno ima i SDP. Nasuprot tome, izborni neuspjeh Vlade Gotovca izraz je duboke krize kroz koje prolaze koalicije opozicijskih stranaka, od kojih su biraci gotovo sasvim okrenuli ledja. Kazna je to za nejedinstveno istupanje opozicijskih stranaka na nedavnim lokalnim izborima, gdje se ocekivalo da ce one istupiti sa zajednickom listom i tako okruniti vrlo uspjesnu parlamentarnu koaliciju na izborima iz

1. (Novi Sabor), te jos uspjesniju koaliciju u Zagrebu, gdje je iste godine udruga sedam stranaka osvojila premocnu vecinu.

No, oporba ne samo sto nije uspjela ostati u toj plodnoj brazdi, ona ju je i sasvim unistila time sto su nakon lokalnih izbora brojni vijecnici poceli prilaziti HDZ-u i donositi mu vlast mimo izbornih rezultata. Prednjacili su bas vijecnici iz stranaka koje su se najvise opirale jedinstvenom istupu oporbe, a to su bili Tomcicev HSS i Gotovcev HSLS. Posljedica je bila da je Gotovac izrazito lose prosao upravo tamo gdje su ti prelasci imali najrazornije posljedice (Zagreb, Zadar, Bjelovar, Osijek...). Tamo, pak, gdje je opozicija ostala jedinstvena i sacuvala ili osvojila vlast, i Gotovac je dobio vecinu (Istra), ili je polucio sasvim solidan rezultat, ponegdje i bolji od Tomca (Split), a ponegdje poravnat s njime (Rijeka).

Gotovcev neuspjeh proizveo je efekt koji moze imati dalekosezno znacenje, mozda presudno utjecati i na citavu stranacku scenu Hrvatske. Njegovu kandidaturu izravno je podrzalo devet opozicijskih stranaka (a neizravno i jos neke), medju kojima su i dvije jos uvijek najvece parlamentarne stranke (HSLS, HSS). Kada tako velika stranacka grupacija privuce samo 17-tak posto biraca, nije nimalo pretjerano zakljuciti da je gro hrvatske opozicije pometen sa scene i da na toj sceni ostaju jos samo dvije relevantne stranke (HDZ, SDP). Sam Gotovac, koji je prva zrtva tog naglog i grcevitog stezanja i reduciranja opozicije, razocarano je izjavio da "politicki centar ne funkcionira onako kako sam ocekivao", iako bi bilo puno primjerenije reci da se on sasvim raspao i vise ne postoji.

To, uostalom, proizlazi i iz Gotovcevih rijeci da sada realno predstoji opasnost stvaranja bipolarnog politickog sustava izmedju HDZ-a i SDP-a, koji dugorocno sasvim odgovara vladajucoj stranci buduci tu jedinu opoziciju uvijek moze drzati u saci vec isprobanim repertoarom alarmiranja na novu "komunisticku opasnost". No, neke dugorocne projekcije nisu ni potrebne. Jasno je, naime, da vec sada pocinje postrojavanje za parlamentarne izbore 1999., koji ce zacijelo biti sudbonosni jer ce se na njima fakticki testirati moze li HDZ nastaviti vladati i bez Tudjmana. Za to postrojavanje trenutno su sposobni i spremni jedino u SDP- u, dok prakticki sve ostale oporbene stranke razdiru unutrasnje podjele, tako da se neke vec panicno bore za puko prezivljavanje, dok ostalima to mozda predstoji vec sutra.

Ali cak ni to nije ono najgore. Ocito je, naime, da neke oporbene stranke, koje prednjace brojem "pobjegulja" u HDZ i naknadnim prekrajanjem rezultata izbora, pocinju sudjelovati u generiranju duboke politicke krize u zemlji jednako koliko i vladajuca stranka. Zato je vjerojatno i bolje da neke od njih nestanu i svoje mjesto prepuste novim strankama koje ce spremnije docekati izazove koji slijede. Dakako, ne treba uopce ocekivati da ce u tim strankama pozuriti da se s ovim sloze. Ali, to nimalo ne umanjuje dojam da ako je ikada bila uvjerljiva pomisao da se hrvatska oporbena scena prakticki raspala i da treba razmisljati o izgradnji druge, sasvim nove - onda je to danas.

O tome, uostalom, nedvosmisleno govori i nikada veci broj apstinenata na ovim izborima, osjetno preko cetrdeset posto. Za njih se bez imalo dvoumljenja moze reci da su, preteznom vecinom, regrutirani iz redova razocaranih i zgadjenih pristasa opozicije. Oni su u nekoliko navrata pruzali visoku podrsku oporbi, cak joj dodjeljivali i vlast, kao u Zagrebu, ali je ona nije znala preuzeti, a na kraju se upustila i u sasvim otvorenu i "kramarsku" rasprodaju dobivenih mandata. Tako je unisten svaki smisao izlaska na izbore, jer svima postaje jasno da se s tim ili bez toga, nista ne mijenja. I to ne samo u vrhovima drzavne vlasti, nego cak i na najnizim i najbanalnijim razinama lokalne samouprave.

Nije nikakvo cudo da se odmah poslije izbora tisak pod kontrolom vlasti bacio bas na to da dokaze kako ovako visoka apstinencija nije nikakav problem. Isto se dogadja, tvrdi se, i u mnogim zapadnim zemljama, ukljucujuci SAD, gdje broj izaslih na izbore ponekad pada i ispod pedeset posto. No, jasno je da usporedba sa tim starim, dobro uhodanim demokracijama, gdje je smjenjivanje stranaka na vlasti odavno preraslo iz politicke svetinje u rutinu, nema puno smisla. Stovise, vjerojatno je rijec i o svjesnom bacanju prasine u oci, jer se zeli sakriti da kada se zbroje glasovi biraca koji su podrzali opoziciju s onima apstinenata, podrska koju je dobio Tudjman pada samo na trecinu birackog tijela (u apsolutnom iznosu, to je otprilike 250 tisuca glasova manje nego na posljednjim izborima 1992., ali se u postocima iskazalo kao nekoliko poena - vise).

Cak i beskrajno odanim i poslusnim drzavnim glasilima moralo bi biti jasno da ce ta cinjenica u ovako autokratskom modelu vlasti izazvati jos vece politicke napetosti i antagonizme nego dosad (predsjednicki sistemi su "tvrdi" samo zahvaljujuci alibiju neposrednog biranja predsjednika, a kada se on pocne gubiti, oni se mogu oslanjati jos jedino na alibi gole sile). Te napetosti sigurno se nece smanjiti daljnim unistavanjem opozicijskih stranaka, niti time da se iz istog, ili manjeg, birackog tijela i dalje mijesi sve vise vlasti. Zato se moze reci da je i pored dosad najuvjerljivije pobjede koju je ostvario HDZ (ili njegov kandidat) na izborima, ovaj tip vlasti opisao puni krug, i da se iz njega vise ne moze vani.

Mogu se, naravno, ispisivati scenariji neke druge vrste, u kojima broj glasova dobivenih na izborima vise nece igrati nikakvu ulogu. A moguce je da se hrvatska politicka saga vec i zaputila u tom pravcu, i da je sada vladajuca stranka razoruzala neke od posljednjih protivnika koji su joj u tome stajali na putu. No, tada ce bez sumnje uci u duel s vanjskim protivnicima koji su mnogo jaci od nje, i koji bi na njoj mogli primjeniti metode koje nece biti nimalo njeznije od onih koje ona primjenjuje u zemlji.

MARINKO CULIC (AIM)