RITALNO POZIVANJE NA DEJTON

Suzivot izmedju Tudjmana i Milosevica

Zasto je zvanicni Beograd bar javno ocutao vukovarski izazov hrvatskog predsednika i njegovu pretnju o selektivnom vracanju Srba u Hrvatsku

AIM, BEOGRAD, 14. 6. 1997.

Ako se izuzme domoljubno kulturno-umjetnicki program predsednikovo recitovanje Jovana Jovanovica Zmaja, naredba lokalnim hrvatskim vlastima da pruze ruku pomirenja uz opasku da se "Hrvatska saginjati nece" pred pritiscima iz inozemstva, dolazak predsednika Hrvatske u Vukovar "vlakom mira" po svemu sudeci ostace zapamcen samo po dvije recenice, koje je izgovorio u svom obracanju gradjanima i prisutnima u poratnom Vukovaru:

"Hrvatska ce iz humanitarnih razloga rjesavti pojedinacne slucajeve ljudi, Srba, koji su izbjegli iz Hrvatske, uprkos tome sto sam ih ja osobno kao predsjednik drzave pozvao da ostanu", rekao je dr Tudjman. "Ali, razumije se, ne moze biti govora da se njih svih sto pedeset ili dvije stotine hiljada vrati, pa da opet imamo razdor i rat". Govor dr Tudjmana, djelomicno je bio pripremljen, a djelomicno improviziran. Recitirao je tako Jovana Jovanovica Zmaja, pruzao ruku pomirenja, naredjivao lokalnim hrvatskim vlastima da je i one ispruziti moraju, ali je i podviknuo kako se "Hrvatska saginjati nece" pred pritiscima iz inozemstva i u tom kontekstu porucio kako nikom, pa ni lokalnim Srbima nece dokazivati da zive u demokratskoj zemlji..

Citirane recenice, izgovorene na zapadnoj obali Dunava, ne samo da predstavljaju - najblaze receno - nedomokratsko uvodjenje kolektivne odgovornosti i drzavno sankcioniranje etnickog ciscenja - vec su i direktno bacanje rukavice predsjedniku Srbije Slobodanu Milosevicu. Naime, aktualni predsjednici Hrvatske i Srbije, za razliku od sto kakvih dokumenta koje su bili primorani potpisati pod pritiskom medjunarodne zajednice, drzali su se svojih dogovora u cetiri oka (i adekvatnih sporazuma koji su iz njih proistekli) kao Svetog pisma. U konkretnom pitanju - povratku Srba izbjeglih iz Hrvatske

• rijec je o saopcenju dvojice predsjednika iz Atene od 7. augusta 1996. u kojem se potpisnici obavezuju da ce stvarati uvjete za "slobodan i bezbjedan povratak svih izbjeglica i raseljenih lica u njihova mjesta prebivalista i mjesta po izboru", sporazumu o normalizaciji odnosa izmedju SR Jugoslavije i Hrvatske, a sve na osnovu Dejtonskog i duha Erdutskog sporazuma. E sad, poslije govora, dr Tudjmana u Vukovaru, ispalo je da to vise ne vazi.

Reakcije osude u Beogradu na nareceno istupanje, stigle su - ako se zanemare opozicione stranke - samo iz rezimskih izbjeglickih udruzenja i Jugoslavenske levice. Premda se i na osnovu toga moze zakljuciti da je ovdasnja vlast prepoznala izazov, izostao je sluzbeni stav. Ovo je zanimljivo tim vise, posto se saznaje iz krugova izuzetno biliskih saveznoj vladi da Ministarstvo inostranih poslova (MIP) nije gubilo vrijeme: diplomatski kanalima ostro je protestirano kako na sastanku balkanskih ministara vanjskih poslova u Solunu, tako i preko ambasadora u Beogradu i Zagrebu.

Zasto ova aktivnost MIP nije obnarodovana. Dr Tudjman je iste rijeci iz vukovarskog govora nedavno skresao u lice americkom drzavnom sekretaru Medlin Olbrajt kada je ova u Zagrebu zahtjevala da Hrvatska omoguci povratak svim izbjeglim Srbima, a nesto slicno vec mjesecima ponavljaju najvisi hrvatski funkcioneri.

Nude se dva odgovora kao moguca. Posljednjih mjeseci odnosi izmedju SR Jugoslavije i Hrvatske znatno su zahladnjeli: Zagreb je glatko odbio inicijativu Beograda o dvojnom drzavljanstvu, cini se da su pregovori o "mekoj granici" u potpunom zastoju isto kao i o demilitarizaciji istocne Slavonije i dijela Vojvodine... Ima zato tvrdnji da je dr Tudjman procijenio da su po okoncanju reintegracije istocne Slavonije otpali svi razlozi za dogovaranje sa Milosevicem, a kako ovaj vise nema mogucnosti za konkretan i opipljiv pritisak, ne zeli dodatno talasti i na zvanicnom nivou te odnose jos vise pogorsavati.

Drugi odgovor je nesto slozeniji. Nema, naime, indicija da ovdasnja vlast ima ikakvu jasnu politiku kad je u pitanju problem izbjeglica: bilo da vrse pritisak na bilateralnom i medjunarodnom planu za njihov povratak, bilo da se stvaraju uvjeti za njihovo integraciju u Srbiji. Ipak, koliko ne dopustaju da se iko politicki relevantan u zemlji pozabavi tom problematikom svjedoci skorasnja kampanja protiv predsjednika Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuka Draskovica kada je ovaj kao kandidat za predsjednika Srbije, obecao da ce ukoliko bude izbran, uciniti sve da se izbjegli Srbi vrate na prostore gdje su vjekovima zivjeli. Postoji zato tumacenje da sudbina izbjeglica iz bivse Krajine spada u one najmisterioznije dogovore Milosevica i dr Tudjmana o etnickom inzenjeringu u Bosni i oko nje. Po istima, vukovarski govor hrvatskog predsjednika ne predstavlja nista drugo sem zapaljive retorike u njegovoj predizbornoj kampanji, dok je protestiranje jugoslavenoskog MIP, usmjereno prije svega prema medjunarodnoj zajednici kako se ne bi dogodilo da Beograd u finisu igre ostane bez nekih aduta. Kako ce se ona zavrsti, krajnje je neizvjesno: zavisi od realne odrzivosti - navodno postignutih - tajnih dogovora dvojice nacionalnih lidera i nepredvidivih dnevnopolitickih potreba.

Ne cudi zato da je Srbima u istocnoj Slavoniji predsjednik Srbije pred izbore 13. aprila cvrsto obecao da ce dobiti jugoslavensko drzavljanstvo, pa da od toga vec mjesecima nema nista, kao ni to sto ovdasnja vlast koja se - kad je rijec o izbjeglicama - ritualno poziva na Dejtonski sporazum, a niti jednu relevantnu inicijativu u njegovom duhu nije ponudila.

Dr Stanimirovic kaze da je Milosevic apelirajuci na istocnoslavenske Srbe da se ne iseljavaju i od regiona stvore "srpski nukleus" u Hrvatskoj cesto ponavljao poslovicu: "Cije ovce, toga i livada". Treba se plasti da on, kao i predsjednik Hrvatske, stotine hiljada izbjeglica upravo i smatra za prave ovce koje se sisaju, gone i pregone dok njih dvojica na razvlinama bivse Jugoslavije razmjeravju i ogradjuju svoje "nacionalne parcele".

Filip Svarm (AIM)