KULTURA, PRIJATELJSTVO, HUMANIZAM

INTERVIEW: GERTRUDA MUNITIC, primadona

AIM, SARAJEVO, 13.06.97. Primadoni sarajevske opere, Gertrudi Munitic, danas je, trinaestog juna,
na Akademiji znanosti i umjetnosti u Sarajevu, uruceno je jedno od najvecih svjetskih priznanja humanosti - Zlatna povelja humanosti, koju dodijeljuje Liga humanista iz Filadelfije (SAD). Tim povodom r azgovarali smo sa gospodjom Munitic o njenom davanju drugima kroz umjetnost i humanost.

• Ja bih radije rekla da je to spoj kulture i humanosti. Ona potjece jos od davnih vremena, od Cicerona, koji je u prvom vijeku p.n.e. prvi put u povijesti upotrijebio rijec "kultura", poistovjecujuci je s pojmovima uzvisenosti i humanosti, sa slobodom i bogatstvom stvaralackog duha. Kultura i humanost su nacin prihvacanja i reagiranja na stvarnost, ali i covjekovo prihvacanje svoje licnosti u davanju drugima. Kultura i humanost su nedjeljivi, kultura i humanost su istina vrijedna covjekovog zivljenja i ja ne bih osjecala potpunim svoj zivot kada ga ne bih upotpunila i obogatila davanjem drugima i kroz kulturu i umjetnost, i kroz humanitarnu djelatnost.

* Vjerujemo da Vam je utoliko draze ovo priznanje svjetske javnosti, kao potvrda ispravnosti Vase odluke u usmjerenju zivota.

• Negdje 93. ili 94, ne sjecam se tocno, bila sam obavijestena od akademika Hukovica iz bh. Akademije znanosti i umjetnosti i Lige humanista iz Filadelfije, da sam dobitnik Zlatne povelje humanizma, ali nije bilo prilike da mi se ta povelja do danas uruci. Do sada su tu povelju dobili ljudi humanisti koji se bave politikom i donose nesto dobro u toj politici na svjetskom nivou, kao Mazovjecki, Alojz Mok,
  Haris Silajdzic, Selim Beslagic, kardinal Puljic, fra Petar Andjelovic, itd. Mislim da sam jedan od prvih umjetnika i prva zena dobitnica ovog priznanja na tlu bivse Jugoslavije. Za mene je to, zapravo, priznanje mom zivotnom djelu, jer mislim da biti umjetnik znaci biti i humanista, da je to neodvojivo jedno od drugog. Posebno mi je drago da sam kao zena dobila to priznanje, jer, vidite, mi zivimo na Balkanu koji obiluje teskim patrijarhalnim naslijedjem koji uglavnom zena gura, a koja je i danas na margini drustvenog zivota i kojoj je, koliko god mi htjeli to priznati ili ne, oduzeta mogucnost da u potpunosti razvije svoje potencijale. Ja sam ipak imala srecu i Bogom dat talenat da sam uspjela razviti te svoje potencijale i da sam u svojoj misiji na Zemlji ipak uspjela. Od malih nogu sam, nesvjesno, uvijek pomagala ljudima i voljela ljude, i tako sam odrastala, da bi se tako cijeli moj zivot usmjerio u tom pravcu. Ustvari, opsesija si mi bili stari ljudi i djeca jer se kroz njih najdublje i najslozenije u stvari prelama ovaj zivot.

* Puno ste puta u ratu direktno izlozili svoj zivot opasnosti upravo spasavajuci djecu od snajpera i granata. Culo se za vas "Guliverov skok" jednom takvom prilikom.

• Da, taj skok je bio za mene stvarno fascinantan, ali mi je zato pukla kost na nozi i jos uvijek imam problema s njom. Medjutim, ja bih vjerojatno opet isto postupila bez razmisljanja. To je bilo '93. u drugom mjesecu. Bila sam dosta prehladjena cijeli sijecanj, jer sam 5. sijecnja imala koncert u katerali kada je dolazio kardinal Kuharic, i kada je strahovito pucalo. Granata je poput orkestra presjekla moju ariju Ave Marija na jedom vrlo interesantnom mjestu, tako da sam imala orkestar od granata u pozadini, sto nije imao nitko u svijetu. Medjutim, hladnoca je bila stravicna i cijeli mjesec poslije toga bila sam bolesna. Tada se desio moj prvi izlazak iz kuce nakon bolesti. Bilo je neko zatisje, vozili su me u Narodno kazaliste. Upravo smo dosli do platoa Kazalista na kojem je stajao jedan mali decko kada se iznenada zaculo ono simptomaticno zlokobno zvizdanje granate i vidjela sam majku sa druge strane koja je vikala i trcala. To su trenuci veoma snaznih emotivnih naboja i instikata, bozanskim bih ih nazvala, koji ti kazu - moras pomoci! Izletjela sam iz tog auta i u jednom skoku se nasla pored djeteta. Mislim da je bilo tri metra u tom skoku a moj vozac je rekao da je to bio pravi Guliverov skok. Naravno, u doskoku nisam bila tako spretna i noga se zavrnula i pukla, ali sam u tom casu povukla dijete nadole, odvukla ga sa platoa i uspjela ga spasiti, a to je bilo najvaznije. Sve ostalo nije vazno. Moram reci da mi je to bio jedan od najljepsih dozivljaja u ratu, osim onih momenata kada sam otisla u bolnicu djeci i donijela prve cokolade i "Barbike" koje sam dobila kao donaciju za pjevanje kod Francuza. Djeca su se budila iz narkoze u teskim bolovima i suzama i kada su vidjeli sve to, na njihovim licima se pojavio osmijeh. Pitali su - gdje sam ja to, teto, u raju? Najveca nagrada je u stvari, osmijeh djeteta. Ono sto rukovodi vama u odredjenim teskim trenucima je vase unutarnje bice, ne ovo vanjsko. Vecina ljudi gleda samo taj materijalni dio tijela, fizicki, krv, meso... Medjutim, mi smo nesto sasvim drugo. Rat je donio vrijeme kada smo se svi morali upitati tko smo i sto smo mi zapravo. I ja sam se duboko pozabavila trazenjem odgovora na ta pitanja, pronicuci u odgovore svoje dubine i istine. Naravno, to je bilo tesko i delikatno, jer morate ostati snazni i "pri zemlji", ali vjerujem da sam sada jos snaznija i strpljivija, mozda pomalo i mudrija. Zelim svakom covjeku prici pronicuci svojim unutarnjim bicem u njegovo unutarnje, bozansko bice, zeleci da i on tako reagira na ljude i dogadjaje, potiskujuci svoj ego, svoju ljubomoru i svoju zavist jer to je u stvari Damoklov mac koji stalno visi nad nama. A ja bih htjela samo sijati ljubav. Citav ovaj moj drugi dio zivota zelim da bude jos ljepsi i jos bogatiji upravo u tom sijavnju ljubavi.

* Vi ste primadona sarajevske opere, gostovali ste na mnogim svjetskim scenama i otpjevali niz prelijepih uloga. Sto za vas zapravo znaci biti pjevac u svom ovom kontekstu u kojem govorimo?

• Oh, biti pjevac to je velika filozofija. Biti pjevac znaci dokazivati se dozivotno. Ali, to je u stvari u isto vrijeme i lijep posao u kojem uz malo snova, malo stvarnosti, malo tuge, malo maste, naravno radosti, a puno rada i odricanja, uvijek nekako iznova stvarate svijet. I kreativni ste stalno. Ima trenutaka kada covjeku dosadi stvarnost, pa pobjegne u san, u bajku. Naravno, ja sam uvijek bjezala u svoj svijet glazbe koja prica svojim najljepsim univerzalnim jezikom ljubavi. Mada u stvari, svaka uloga koju sam radila ili je radim, na neki nacin je bjezanje od te realnosti zivota, da bi se sa vece ili manje udaljenosti upoznala njegova bit. Takodjer, kao pjevac smatram da bi, ne samo operno pjevanje nego kultura uopce, trebala postati prvorazredna drzavna briga, a drzava mora sama odluciti kako ce kulturu tretirati: da li kao problematicnu oblast ili oblast od posebnog interesa. Mislim da bi morali shvatiti da je kultura jedan od stubova drzave i ne smije biti na margini dogadjaja ni u kom pogledu.

* Sto vi kao umjetnica i zena mozete uciniti da kultura u BiH sredini bude jedan od tih stubova?

• Ja kao zena... Hm... Poslije cu o zeni... Kao umjetnica sigurno bih mogla uciniti mnogo vise nego do sada. Sada imam jedno ogromno iskustvo iz sebe, 35 g. intenzivnog rada na opernoj sceni, internacionalnu karijeru, uzivam jedan visoki reiting, tko god vidi moj prospekt, odmah stekne veliko postovanje, nije me morao ni slusati. To je dakle to cijenjenje umjetnosti, a imam i jedno ogromno znanje belkanta, tehnike pjevanja koju bih zeljela prenijeti na mlade. Mislim da u kulturi i u samom mom opernom umijecu mogu jos puno toga dati, ne samo mladim pjevacima koji stasaju, nego i djeci. Voljela bih uciti djecu kako se treba kretati na sceni, nekoj kulturnoj i moralnoj etici ponasanja. Jer to je strasan nedostatak kod mnogih koji se pojavljuju na sceni. Htjela bih ukazati put mladim pjevacima kako treba da se ponasaju, kako da vezu emociju, tekst pjesme i samu glazbu s pokretom u jednu cjelinu, jer to se mora vjezbati. Medjutim, drzim se svoga faha i ostajem samo kod pjevanja. Sto se tice mene kao zene, moram reci da je veoma vazna emancipacija zene. Mi, primjerice imamo jos uvijek malo zena u politici. Mene je nedavno odusevila ambasadorica SAD-a, iz Austrije, gospodja Sveni Hant. Srele smo se na Ilidzi, u Muzickoj skoli, gdje je ona svirala i pjevala. To je fantasticno kad zena ima tako siroke dijapazone znanja i umijeca, da moze tako biti bliska sa djecom u tom momentu. Mislim da bi svaki ambasador na neki nacin, ne samo nasi predstavnici, morao imati taj siroki dijapazon sposobnosti i znanja. Ne mora bas svirati klavir, ali moze svirati bilo koji drugi instrument, ili poznavati glazbu do sitnice. Smatram da se kod nas u sustini polozaj zene nije ni u cemu izmijenio, osim sto nosi jos veci teret na svojim ledjima nego ranije. Mislim da postoji veoma mnogo uspjesnih zena, nista manje sposobnih od muskaraca, ali ce tek potpuna demokratizacija drustva uciniti da se zene ne osjecaju kao pripadnice drugog reda. Za suvremenu zenu je najvaznije da bude siroko obrazovana, da ima ekonomsku i svaku drugu samostalnost koja ce joj pomoci da o sebi razmislja na pravi nacin i tako ostvari dobre odnose sa sredinom u kojoj zivi jer ce tada toj sredini moci puno vise vise dati.

* Da li ce u tom smislu vas sljedeci korak u humanitarnom radu biti i pomoc zenama Bosne da steknu tu vrstu samopouzdanja o kojoj govorite?

• Moguce, ja to zapravo vec radim na neki nacin, pokazujuci svojim primjerom. Covjek kada ne pomaze ne moze biti sretan. Samo kada pomaze, istinski je sretno bice. Bog nas je stvorio da jedan drugome pruzamo ruku. Ljudi to lako zaboravljaju, ili jednostavno ne razmisljaju o tome. A to je nacin kako covjek moze steci puno prijatelja, a sto vam je drugo potrebno. Covjek sa puno prijatelja je sirok kao stepa, a onaj bez prijatelja uzak kao dlan. Jer, bez dobrog prijatelja covjek ne moze upoznati drugu stranu samoga sebe, svoje greske, svoje slabosti, svoje pluseve ili minuse. Bez prijatelja ih ne moze ispraviti i pretvoriti u njihovu suprotnost, u dobro. Uvijek kazem: daj mi Boze dobrog prijatelja, bit ce i meni dobro uz njega. A kada ga vec steknete, trudite se da se ta nit prijateljstva nikada ne prekine, jer ako tu nit budemo morali vezivati ostat ce cvor, a to nije to. Poslije ove kataklizme svakom normalnom covjeku je jasno da su covjek i prijateljstvo nesto sto je najvaznije da bismo bili sretni. Zato kazem - tko hoce ljubav zeti, mora je i sijati. I ja idem tim putem.

Ljiljana ZUROVAC