SASVIM MALO UBOJSTVO

AIM, ZAGREB, 13.6.1997. Antun Gudelj, ubojica Josipa Reihl-Kira, nacelnika osjecke Policijske uprave, ovih je dana prava medijska zvijezda. Otkako je rjesenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. svibnja ove godine, 3. lipnja pusten iz pritvora Zupanijskog zatvora u Osijeku, tesko mu je udovoljiti brojnim zahtjevima za intervjue. Nacionalni tjednik "Globus" u posljednjem mu je broju posvetio vise od cetiri stranice, pruzivsi priliku trostrukom ubojici da isprica kako je i zasto 1. srpnja, sad vec davne 1991. godine, suludo pucajuci iz kalasnjikova, na cesti izmedju Osijeka i Tenje, uz sefa osjecke policije Reihl-Kira ubio i Gorana Zobundziju, tada potpredsjednika Izvrsnog vijeca Skupstine opcine Osijek, te Milana Knezevica, odbornika u istoj opcini. Jedino je Mirko Tubic, predsjednik Mjesne zajednice Tenja, cetvrti putnik u automobilu prezivio rafal koji je, po nekima, znacio pravi pocetak rata u istocnoj Slavoniji.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, pozivajuci se na Zakon o opcem oprostu, kojeg je Hrvatska donijela pod pristiskom medjunarodne zajednice da bi amnestirala Srbe ukljucene u oruzanu pobunu i oslobodila ih sudskih progona nakon zavrsetka mirne reintegracije, glatko je oslobodio Gudelja. Za trostruko ubojstvo i jedno ubojstvo u pokusaju, Gudelj je odlezao tek nesto vise od godinu dana u istraznom zatvoru, mada je na prvom sudjenju, u odsustvu, (27. lipnja 1994.) osudjen na najstrozu kaznu

• 20 godina zatvora.

Josip Reih-Kir, iako ga je na mjesto nacelnika osjecke Policijske uprave postavila HDZ-ova vlast, nije bio miljenik vladajuce stranke. Jednom od najutjecajnijih ljudi osjeckog HDZ-a, Branimiru Glavasu, zamjerio se podigavsi protiv njega krivicnu prijavu, kada je ovaj, sudjelujujuci u jednoj nocnoj patroli HDZ-a, razoruzao dvojicu pozornika i tako razoruzane, priveo ih u osjecki MUP. Kir je smatrao da je policija ispred stranke, pa makar ona bila i vladajuca, i tako se uglavnom i ponasao. Nastojao je pregovorima, a ne silom, okoncati vec rasplamsalu pobunu dijela Srba u selima oko Osijeka i u takvoj jednoj misiji

• 1. srpnja 1991. - izgubio je zivot.

Iako je prica o ubojstvu Josipa Reihl-Kira vec dobro poznata, ipak valja ponoviti najvaznije detalje. Tog kobnog, prvog dana srpnja, s delegacijom osjeckog Izvrsnog vijeca, Kir je otisao u Tenju, selo nadomak Osijeka, ne bi li s tamosnjim Srbima dogovorio (kako bi se danas reklo) "normalizaciju odnosa". Dogovor o uklanjanju barikada i ponovnoj uspostavi lokalnog medjumjesnog prometa, navodno je vec bio na vidiku, kad je u Tenju iz Osijeka dosao glasnik s vijescu da pripadnici MUP-a iz Osijeka samo sto nisu krenuli s napadom na to selo. Kir je zurno uskocio u bijeli "stojadin" Mirka Knezevica i s Tubicem i Zobundzijom uputio se prema Osijeku da vidi o cemu se radi. Na putu prema Osijeku, kod Nove Tenje, zaustavila ih je patrola MUP-a, u kojoj je, u svojstvu rezervnog policajca bio i Gudelj. Prema iskazu Mirka Tubica, jedinog prezivjelog iz tog vozila, susret je bio krajnje neobican. Dio policajaca vulgarno je vredjao i psova Kira sto se vozi s cetnicima. Gudelj se, pricao je kasnije Tubic, a na sudjenju je to potrvdio i sada oslobodjeni trostruki ubojica, raspitivao sto mu je s ocem i majkom, jer su tog jutra kruzile glasine, da su u starom dijelu Tenje, njegovog oca objesili o crkveni zvonik, a majku silovali. Kasnije se ispostavilo da ni jedno ni drugo nije bilo tocno.

Kad su napokon prosli kontrolnu tocku hrvatskog MUP-a i nastavili put obliznjeg Osijeka, ubrzo su se uvjerili da je dojava o napadu MUP-ovaca bila lazna. Knezevic je okrenuo svoj automobil i s Kirom, Zobundzijom i Tubicem uputio se na nastavak pregovora u Tenje. "Na povratku, pred punktom hrvatskog MUP-a, vidjeli smo Gudelja kako stoji kraj ceste. Drzao je automat ovjesen o remen, onako kako su to obicno Svabe cinile. Netko u autu je rekao: 'Ovaj ce pucati!'. Ni sad ne znam tko je to rekao: Milan, Goran ili Kir. Tada se zacuo rafal. Bacio sam se iza Kirovog sjedala i nakon par sekundi, kad je rafal prestao, digao se. Na mjestu gdje sam samo trenutak prije sjedio lezao je Zobundzija. Iz njega je jos uvijek liptila krv. Pogledam naprijed - Milan lezi u Kirovom krilu. A Kir na Milanovom ramenu. I iz njih krv lije. Znas kako to izgleda dok srce jos radi. Te sekunde se to dogodilo." - tim je rijecima Mirko Tubic, koji danas zivi u Tenji i zbog posljedica atentata dva puta tjedno odlazi na hemodijalizu u Novi Sad, opisao svoje vidjenje posljednjih trenutaka Kira, Zobundzije i Knezevica.

U intervju za zagrebacki "Globus", Gudelj ce ovako opisati taj trenutak: "Vecer prije, 30. svibnja, brat moj sin i ja bili smo u Tenji. U sredistu mjesta vidjeli smo snajperiste na jednom krovu. Obisavsi oca i majku koji su stanovali u kuci do moje, nismo se vracali istim putem nego obilaznim. Medjutim i na toj obilaznici naisli smo na barikadu. U tom sam trenutku gurnuo metak u cijev ako se budemo morali braniti. Na srecu nikoga nije bilo kod te barikade pa smo je zaobisli i provukli se do naseg punkta, prema Osijeku. Tako je u mojoj pusci ostao metak u cijevi, kad je iz smjera Osijeka naisao 'stojadin' u kojem su bili pokojni Kir i drugi. Kako sam ja dezurao na dijelu punkta prema Osijeku, izasao sam ga zaustaviti. Istragom je ustanovljeno da je mjenjac u 'stojadinu' ostao u trecoj brzini. Dakle, nisu se zaustavljali. Izmakao sam se u stranu da me ne pogaze, a kako sam odskocio, prst mi je slucajno povukao obarac i dogodilo se to sto se dogodilo".

Nakon trostrukog ubojstva, iako je na punktu bilo vise hrvatskih policajaca, Gudelj se mirno odsetao s mjesta zlocina. Ubojstvo se zbilo oko podne, a prema Gudeljevu iskazu na sudjenju koje je usljedilo nakon uhicenja na frankfurtskom aerodromu u proljece 1996., narednu je noc proveo u obliznjem polju kukuruza. Evo kako je u sudnici objasnio sto se dalje dogadjalo: "Oko sest sati dosao sam s podignutim rukama na taj isti punkt. Jedan od policajaca viknuo je drugoj dvojici: 'Ne pucaj, to je Gudelj!'. Tada sam prisao i trazio vode. Odveli su me u neku kucu gdje sam se napio. Onda sam iz druge kuce telefonirao bratu Zivku. On je po mene dosao automobilom i povezao me prema Osijeku. Na policijskom punktu kod Poljoprivrednog fakulteta nitko nas nije zaustavljao.". Taj nevjerojatni detalj, kao i drugi dijelovi Gudeljeve price koji mirisu na mogucnost da ga je nakon ubojstva cijelo vrijeme netko "pokrivao", uopce nije zanimao sutkinju Ruzicu Samota, kad se na Zupanijskom sudu u Osijeku, nakon sto je Gudelj postao dostupan hrvatskim vlastima, ponovilo sudjenje.

Gudelj je, mada je cijela Hrvatska (u to vrijeme jos u Jugoslaviji) znala da je ubijen sef jedne vazne policijske uprave, nekoliko dana proveo u Osijeku da bi ga potom neki rodjak prevezao u Zadar. Iz Zadra ce prijeci jugoslavensko-austrijsku granicu, ponovno bez ikakvih problema, a potom ce neko vrijeme u Austriji raditi "na crno" kako bi priskrbio novac za avionsku kartu do Australije. Gudelj je prije dolaska u Tenje dvadesetak godina zivio u Australiji, pa je imao i putovnicu te zemlje. U Tenji je, kapitalom kojeg je stekao radeci u Australiji, otvorio autolakirnicu, a pocetkom burnih devedesetih poceo se zanimati za politiku, pa je postao predsjednikom lokalnog ogranka HDZ-a u Tenji.

Gotovo pune cetiri godine Gudelj je mirno i nesmetano zivio u Australiji, mada je u medjuvremenu, pod pritiskom javnosti, Hrvatska putem Interpola za njim raspisala potjernicu. No, Gudelju ocito nije prijetila opasnost od hapsenja i cinilo se da ce sve sto se 1. srpnja 1991. dogodilo na cesti izmedju Osiejka i Tenje ubrzo "prekriti snjegovi, ruzmarin i sas". Potkraj 1995. i pocetkom 1996. diljem svijeta prikazana je spektakularna tv-serija BBC-ija "Smrt Jugoslavije". U trecem nastavku te briljantne dokumentarne emisije, govori se i o ubojstvu Josipa Reihl-Kira, a autori, Laura Silber i Alain Little, tom su dogadjaju posvetili prilicno pozornosti, drzeci ga kljucnom tockom za pocetak rata u istocnoj Slavoniji. Supruga Reihl-Kira, Jadranka, ispricala je u kamere BBC-ija kako joj se muz cesto znao pozailiti da se boji za vlastitu sigurnost jer njegova zelja da pregovara sa Srbima, nije imala potporu u radikalnim strukturama vladajuceg HDZ-a. Kirova supruga tom je prilikom ispricala i zanimljiv detalj koji cijeloj toj zamrsenoj prici daje pikantni stih.

Negdje u ozujku 1991. (dakle prije masakra hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu) iz Zagreba su - ispricala je udovica Reihl-Kira - u Osijek stigli Gojko Susak i Vice Vukojevic. Zeljeli su vidjeti srpske barikade, tada vec postavljene na ulazu u Borovo Selo, pa su zatrazili od sefa osjecke policije Kira da ih odveze do tog mjesta. Pridruzio im se i Branimir Glavas, no kad su se dovezli u blizinu prepreke postavljene na cesti (traktor s tanjuracom), vidjeli su da je barikada pusta, jer su strazari, lokalni Srbi, otisli na spavanje. Reihl-Kir nije mogao doci k sebi vidjevsi kako spomenuta trojica iz prtljaznika automobila vade armbruste i ispaljuju tri projektila. Jedan je raznio tanjuracu, drugi zavrsio u kukuruzistu, a treci ostetio kucu na pocetku sela. Nakon akcije, trojka se hitro vratila u Osijek, a jednom sudioniku usput je ispao pistolj, kojim je kasnije, kao dokazom, mahao genaral JNA Blagoje Adzic.

Pricu je, u istoj seriji BBC-ija potvrdio i Josip Boljkovac, rekavsi kako se Kir i njemu zalio na svoju sigurnost, pa je u Zagrebu vec bilo odluceno da ga se premijesti u centralu MUP-a, kako bi ga se izvuklo iz uzavrele osjecke sredine. Upravo 1. srpnja, na dan ubojstva, trebalo je da nastupi na novu duznost u Zagrebu, no Kir je zelio ostati u Osijeku jos koji dan da okonca - nadao se uspjesno - zapocete pregovore s pobunjenim Srbima. Boljkovac je u seriji "Smrt Jugoslavije" takodjer spomenuo imena osoba koje je navela i Kirova supruga, kao onih od koga Kiru stizu prijetnje. Branimir Glavas nakon sto je prikazana serija "Smrt Jugolsavije", najavio je sudsku tuzbu protiv Boljkovca, no iako je od tada proslo vise od godinu dana, Boljkovac nije pozvan na sud. Za cijelu pricu nije nevazno da je dan nakon ubojstva Josipa Reihl-Kira, smijenjen Josip Boljkovac, tadasnji ministra unutarnjih poslova.

Odmah posto je saznao za Kirovu smrt, Boljkovac je najavio opseznu i hitnu istragu, no njegov nasljednik ocito je slucaj shvatio puno fleksibilnije. Kad je spomenuta serija prikazana i u Australiji, Gudelju je ta velika i daleka zemlja odjednom postala tijesna. Neki australski, a narocito britanski novinari, poceli su se intenzivno zanimati za njegovo boraviste. Posve iznenada, u proljece 1996. Gudelj ce se pojaviti na frankfurtskom aerodromu, gdje ce ga njemacka policija na osnovu Interpolove potjernice, uhiti i izruciti u Hrvatsku. Sad kad je Gudelj nakon ponovljenog sudjenja oslobodjen, shodno Zakonu o opcem oprostu, postaje uvjerljivija teza koja se u Osijeku i Hrvatskoj znala cuti u vrijeme Gudeljeva uhicenja u Njemackoj: s jednog visokog mjesta u Hrvatskoj, Gudelju je navodno bilo javljeno da se vrati u Hrvtasku gdje ce mu biti sudjeno pravedno i posteno. Prijetila je naime opasnost da ga neki od novinara koji su se poceli zanimati za njegov slucaj otkriju, da ga potom australska policija uhiti i da mu se - kao vlasniku australskog pasosa u toj zemlji i sudi. Sto bi sve - daleko od domovine - na tom sudjenju Gudelj rekao tesko je pretpostaviti, no pokazalo se, da je njegova odluka da se vrati u Hrvatsku za njega predstavljala sigurnu "dobitnu kombinaciju".

Poznati zagrebacki odvjetnik Slobodan Budak, koji je na sudu zastupao suprugu Josipa Reihl-Kira nazvao je sudsku odluku o pustanju Gudelja na slobodu "skandaloznom", ustvrdivsi da nema nikakve osnove da se na njega primijeni zakon o amnestiji. "Nije li predsjednik Tudjman rekao u Vukovaru da se svakome moze oprostiti, osim onome tko je okrvavio ruke", izjavio je Budak za osjecki "Bumerang". "Ne smijemo - a Vrhovni sud nije tako postupio - gledati cije su to ruke krvave. One su krvave i onaj cije su mora odgovarati. Bio Hrvat, Srbin, ili Bosnjak, na strani napadnutog ili napadaca. To ne bi smjelo igrati nikakvu ulogu".

Budak je na odluku Vrhovnog suda o oslobadjanju Gudelja ulozio zalbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a Kirova udovica Jadranka podnijela je prijedlog Medjunarodnom sudu za ratne zlocine u Haagu da ispita Gudeljev slucaj, u nadi da ce pravdu istjerati u inozemstvu kad to vec ne moze u domovini.

Prema nekim indiskrecijama iz sudskih krugova jos se od bivseg predsjednika Vrhovnog suda, dr. Krunislava Olujica, koji je pao u nemilost HDZ-a i osobno predsjednika Tudjmana, pa je nedavno smijenjen, trazio pristanak da se na Gudelja primijeni Zakon o oprostu. On to nije prihvatio. Naslijedio ga je, na mjestu predsjednika Vrhovnog suda, Josip Vukovic, covjek koji je usao u anale izjavom kako Hrvati ne mogu biti odgovorni ni za kakve ratne zlocine jer su vodili obrambeni rat. Ima li oslobadjajuca presuda za Gudelja ikakve veze s cinjenicom sto je on po nacionalnosti Hrvat?

DRAGO HEDL, AIM