JESEN PATRIJARHA

AIM, Skopje, 11.06.1997

Makedonski duhovni pastiri, jednako kao i njihova pastva, ali i dobar dio ovdasnjeg naroda koji, inace, ne polaze previse na religiju, sa naglasenim iznenadjenjem primili su najnoviju odluku Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve da za administratora, navodno svojih, eparhija u Makedoniji imenjuju osobno poglavara, patrijarha Pavla. Gledano iz Skopja, stvari izmedju Pecke patrijarsije i Ohridsko-makedonske arhiepiskopije, doimale su se mnogo drugacijim. Cak bi se moglo tvrditi kako je pocelo prevladavati uvjerenje da ce dvije crkve, poslije visegodisnjih nesporazuma nastalih izdvajanjem makedonske, krenuti putem razrjesenja krize. Optimizam u vezi sa mogucim dijalogom nije utemeljen samo na cinjenici da je svekoliko hriscanstvo polako pocelo da se vraca ekumizmu kao svom autenticnom odredjenju, nego prije svega zahvaljujuci novom politickom vjetru koji je zaduvao izmedju Beograda i Skopja.

Srpska pravoslavna crkva do sada je isla u korak sa svojom svjetovnom analogijom koja dugo nije priznavala realnost nove politicke geografije na Balkanu, pa odbija priznati autokefalnost MPC koja je naznacena tacno prije trideset godina, a konacno proglasena kad se makedonska drzava odvojila od bivse zajednicke. Koristeci latentne opasnosti od secesija u okrilju drugih pravoslavnih crkava, prije svega one najmocnije - ruske, administracija SPC ishodila je kod pravoslavnih sestara da ignorisu postojanje samostalne Ohridsko-makedonske arhiepiskopije, tako da ova crkva, osim sto je dobila blagoslov od Vatikana, jos nema medjunarodnu "licencu". U Skopju se, medjutim, stekao utisak kako je u SPC-u pocela da prevladava kolektivna samosvijest o vlastitim zabludama u najblizoj proslosti, sa jedne strane, i kako je, sa druge, gore na sjeveru, crkva krenula na put emancipacije od politike kao najteze kletve koja moze zadesiti duhovnicku hijerarhiju jednoga naroda. Ali umjesto ocekivanog dijaloga, doslo je, eto, do podizanja medjucrkovnog spora na najvisi moguci nivo.

Makedonska pravoslavna crkva ovih dana je otpocela manifestacije obiljezavanje tridesete godisnjice svoje ponovne uspostave, pa je vecina vladika "na terenu" buduci se prigodne svecanosti odrzavaju u svim eparhijama. Zato je potpuno nemoguce stupiti u kontakt sa nekim od vodecih makedonskih duhovnika kako bi se cuo zvanicni komentar na odluku srpskog Sinoda. Sa jedne od tih manifestacija oglasio se, medjutim, poglavar Makedonske crkve, arhiepiskop Mahail i to veoma ostrim kvalifikacijama na racun srpskih duhivnika. Gospodin Mihail tvrdi kako ce se srpski svestenici uskoro stidjeti, posto njihov cin "nije crkovni, nego ultrasrpski nacionalisticki". Po hirotoniji najstariji, vladika Kumanovsko-poloski g. Kiril, izjavio je istom prilikom, da je MPC "autokefalna i vec 30 godina zivotvori i ima uspostavljen cjelosan kanonsko-liturgijski poredak. Makedonija, kaze Kiril, nije selo bez pasa pa da Njegova svetost patrijarh srpski Pavle racuna kako moze da skita po nasoj svetoj zemlji".

 Valja podsjetiti da je Srpska pravoslavna crkva prije tri

desetljeca priznala kako su se ovdasnje eparhije izdvojile i prepustila "suverenitet" nad Makedonijom domacim vladikama, ali vremena su se ocigledno promijenila. Vjerovatno je ponovo u igri "sveta zemlja" koju, za necije ukuse, pomalo pateticno uvodi u igri gospodin Kiril. Sveta ili nesveta, "sporana" zemlja definitivno pripada gradjanima Republike Makedonije i to ne samo onima pravoslavne vjeroispovjesti ili tradicije. Neka otvorena pitanja, a njih ocigledni ima, dvije crkve mogu rijesiti iskljucivo kroz sporazum svojih hijerarhija. Istina, postoje razliciti stavovi i o kanonskim, i o pravnim i o vlasnickim problemima, ali to ne bi trebalo preciti dijalog. Na protiv. Prema gledanju makedonskog svestenstva ovdje se uopste ne radi o procesu secesije iz SPC, nego samo o obnovi vlastite egzarhije. Prema ovdasnjem citanju istorije Ohridsko-makedonska arhiepiskopija daleko je starija od svetosavlja, a Rastko Nemanjic je upravo od njih dobio dozvolu da instalira Pecku patrijarsiju. Zato ostaje otvoreno pitanje ko se od koga i kad odcjepilo i koja je crkva apostolska. Pitanje priznanja od tzv. Vaseljenskog sabora, cini se besmislenim buduci ga ni SPC ne posjeduje.

U odnosima dviju crkava veoma je zanimljivo i pitanje vjernika srpske nacionalnosti koji, ruku na srce, trenutno ne mogu prakticirati vjeru u vlastitim hramovima, ali problem je pravne prirode. Buduci SPC polaze pravo na sveukupno makedonsko pravoslavlje, ovdasnji Srbi-vjernici ne zele od nadleznih vlasti traziti da se registruju kao vjerska zajednica, pa tako ostaju prikracenim za jedno, ustavom propisano pravo. Cini se, medjutim, da sveukupne odnose, ipak, najvise opterecuju sveprisutni vlasnicki odnosi. Pozivajuci se na ktitorska prava u Beogradu smatraju kako je, bezmalo pa citava, imovina MPC nastala od milorada i zaduzbina srpskih velmoza kroz vijekove. Na njihovu zalost, i u ovoj oblasti Makedonci citaju neke druge udjbenike iz istorije. To naravno nikom ne osporava pravo da ima vlastite poglede na sva otvorena pitanja, ali se ona, barem u ovom vremenu, a toga su morali postati svjesni i srpski arhijereji, ne mogu rijesiti silom ili pritiscima.

Upravo zbog toga cini se veoma interesantnih odgovoriti na pitanje zasto je srpski Sinod odabrao upravo ovaj trenutak za zaostravanje odnosa, umjesto da je kroz pregovore pokusao izvuci barem neku korist od evidentnog i bespravnog raskida. Nekolicina eksperta sto se aktivno bave unutarreligijskim i medjureligiskim tematima diskretno napominju kako bi u pozadini svega mogao biti svojevrsni kontraudar u vezi sa aktuelnim manifestacijama u cast godisnjice obnove makedonske dijeceze na ovim prostorima. Ali svi su izgledi da tako jedna sitna pakost, koju doduse neki ovdasnji mediji krste "diverzijom", ne moze biti razlog da se u vatru gurne licno patrijarh. Tim prije, sto ne postoji apsolutno ni jedan razlog da se povjeruje kako ce gospodin Pavle biti efikasniji od svog prethodnika, vladike vranjskog Pahomija. Ostaju, dakle, dvije mogucnosti. Ili su radikalni krugovi u okviru SPC nagovorili svog poglavara da se lati kvadrature kruga, hoteci ga unaprijed diskreditirati i to kasnije iskoristiti u vlastite svrhe, ili su, pak, osnovane izvjesne najave is Skopja kako ce u najskorije vrijeme jedan broj pravoslavnih sestara priznati MPC. Ukoliko je, dakle, istina da su neki pravoslavni patrijarsi spremni konacno pruziti ruku pomirenja i prihvatiti postojanje autokefalne makedonske crkve, onda bi imenovanje njihovog kolege Pavla za administratora makedonskog, mozda moglo ishoditi da se takve odluke, ako ne promijene, ono barem odloze.

AIM, Skopje

BUDO VUKOBRAT