MIRNODOPSKE RATNE POVREDE

MINE CE UBIJATI JOS POLA VIJEKA

* Cijela Bosna i Hercegovina je posijana sa, procjenjuje se, i do tri miliona mina raznih tipova. U svijetu svakih 20 minuta strada jedno lice od eksplozije, a u BiH u postdejtonskom periodu mjesecno u prosjeku po 50 lica. Hirurzi koji su tokom rata do savrsenstva usavrsili rad, pomazu i mimo svih do sada primjenjivanih ratnih doktrina

AIM, SARAJEVO, 06.06.97. Prosla je godina i po mira u Bosni i Hercegovini. Ako se cak izuzmu politicki dogovori i nemogucnost sporazumijevanja i sve sto to prati, bez ustezanja se moze reci da je ovo podrucje jos daleko od mira. Gotovo su svakodnevna stradavanja od eksplozija mina. Strucnjaci procjenjuju, a moguce da ni oni tu nisu potpuno u pravu, da se na podrucju BiH nalazi oko 20.000 minskih polja. Na njima je posijano izmedju 1,5 i tri miliona mina razlicitih tipova, dakle i jacina. Samo ih je 30 odsto u Republici Srpskoj. Tvrdi se i da je najvise minskih polja, najvise mina oko Sarajeva, da je ovaj grad prosto opasan minskim obrucem. Na zalost, sva ta minska polja su uglavnom neobiljezena. Stavise, za vecinu ne postoji ni vjerodostojna dokumentacija, a od toga mogu zavisiti i nacini otkrivanja, kao i deaktiviranja, pa time i spasavanja ljudskih zivota, ili bar zdravlja.

Poznate cinjenice samo za neka od tih eksplozivnih sredstava su cak i zastrasujuce. Tvrdi se, na primjer, da aktivni vijek djelovanja nekih minskih polja moze biti i do 50 godina! Prevedeno na obican, prosjecnom covjeku razuman jezik, to znaci da cemo posljedice rata osjecati jos pola vijeka. Obicna racunica izvedena iz tih tvrdnji ukazuje da bi mine mogle donijeti jos desetine hiljada novih zrtava.

Sve bi se to moglo desiti ukoliko se ne preduzmu efikasne mjere za uklanjanje tih eksplozivnih naprava. Za nasu ratom osiromasenu drzavu to je preskupo. Ali i inace uklanjanje mina je dugotrajan i mukotrpan posao,cesto ukljucuje i zrtve onih koji su u njem angazovani. Da bi se, recimo, postigao medjunarodni humanitarni standard, a to znaci 99,6 procenata cistog terena, jedina sigurna metoda je rucno istrazivanje terena takozvanom pipalicom. Na taj nacin jedan dobro obuceni miner moze u toku jednog radnog dana pregledati i eventualno ocistiti tek 40-ak kvadratnih metara terena. Istina, postoji i nacin istrazivanja terena uz pomoc posebno obucenih pasa, sto se kod nas koristi u okolini Tuzle i Mostara. Ali je taj nacin manje pouzdan od onog u kojem ucestvuju ljudi.

I napokon, kad je rijec o troskovima uklanjanja mina. Prema stranim izvorima za "onesposobljavanje" samo jedne mine potrebno je utrositi oko 200 US dolara, sto je cak 40 puta vise nego za njenu proizvodnju (pet dolara). Strani donatori su obecali nasoj drzavi materijalnu pomoc od 67 miliona dolara za uklanjanje mina. Kako su donatori zakazali, Vlada BiH je uzela namjenski kredit od Svjetske banke, zvanicno za Projekat hitne rekonstrukcije i obnove, a u stvari za uklanjanje mina. I oni donatori koji su izdvojili sredstva, su to ucinili uz izvjesne uslove. Na primjer Vlada SAD ne za ciscenje mina, nego obuku strucnjaka za deminiranje. Zvanicnici u Bosni i Hercegovini, pak tvrde da mi imamo cak oko dvije hiljade bivsih boraca koji su sposobni za taj opasan posao. Tako se sve svelo da od obecavanih oko 70 miliona dolara do sada stigne tek oko jedne desetine.

Upozorenja nekih organizacija, kao Crvenog krsta/kriza da se mine mogu nalaziti u blizini mostova, duz puteva, u vojnim objektima, u blizini doskorasnjih ratista, odnosno prvih borbenih linija, uz dalekovode, obale rijeka, u napustenim kucama i oko njih...stanovnistvu ipak ne znace mnogo. Cak ni svi oprezi. Jer, mnogi se zaborave prilikom izlazaka u prirodu. Za stradavanje je dovoljan samo jedan neoprezan korak...

• Pogledala sam u krosnju tresnje ispod koje smo prolazili. Bila je puna behara. Meni je srce bilo puno zadovoljstva sto sam ponovo na svojoj zemlji, u svojoj basti, medju svojim lijepim ruzama... Posljednje cega se sjecam je da sam rekla: 'Boze, ljepote!' Tako prica Asija Kamber, postratni, a ipak jedna od najtezih ratnih ranjenika po misljenju ljekara koji su joj spasili zivot.

• Prvo jutro nakon ranjavanja, nakon sto su me operisali, amputirali obje noge, jednu ruku, prste druge ruke, krpili mi ledja..., kad mi je dosao sin da me vidi, kad je pitao ljekare o mom zdravstvenom stanju, oni su mu rekli: 'Sine, majka ti je ziva. Zivjece, a bolje bi i za nju i za vas bilo da nije tako.' Eto u takvom sam bila stanju.

O njenom stanju govori i podatak da duze od mjesec dana nije znala da su joj amputirane noge, ruka...Druge rane su jace boljele. Molila je Boga, molila svoje najblize da mole Allaha da je oslobodi muka. A kada je prvi put "ustala", sjela u krevetu nakon visemjesecnog lijecenja, operativnog, pa medikamentima, zatim fizikalne terapije, vrisnula je od iznenadjenja i srece.Vec sljedeceg dana to nije mogla ponoviti. Ali nakon ponovnih vjezbi, upornog rada i truda fizioterapeuta, ponovo se uspravila. U krevetu, naravno. Sada vec, vise od godinu dana nakon ranjavanja, to moze. Ali to je gotovo najvise sto moze sama. Za sve ostalo treba pomoc drugih. U svoju bastu, koja joj je toliko znacila, od koje je bila odvojena cijeli rat, jer se nalazila na prvoj borbenoj liniji, onom dijelu minskog obruca oko Sarajeva vise nikad ne zeli krociti. Ne zato sto ne moze do nje doci, nego stoga sto nema snage da se podsjeca na trenutke ranjavanja. I tvrdi da joj vise nista ne predstavlja bilo kakvu vrijednost, da zapravo ni najvece blago na svijetu ne vrijedi koliko i najmanji prst na ruci ili nozi.

Ovoj zeni su ljekari izuzetnim naporima uspjeli spasiti zivot. Ratna hirurgija, inace, nalaze u prvom redu spasavanje zivota. Neki sarajevski ljekari su zeljeli uciniti i vise za ranjenike, posebno one ranjene od mina, koje najcesce "razaraju" donje ekstremitete. Braca ljekari, ratni hirurzi, magistri medicinskih nauka Faris i Ismet Gavrankapetanovic su zajednickim, najprije dogovaranjem o eventualnim mogucnostima do sada nepraktikovanih zahvata, a potom i radom u saradnji sa plasticnim hirurgom, doc. dr Abdulahom Fazlicem (svi iz sarajevskog Klinickog centra) upravo kod mnogih, stradalih od mina, uspjeli spasiti ne samo zivote, nego i noge koje su , ili bi do sada i svugdje u svijetu, u prilikama kakve su ratne i poratne, bile amputirane.

• Reinplantacije u ratnoj hirurgiji nema, bolje reci nije bilo, govori dr Faris Gavrankapetanovic. - Mi smo spoznali da je samo korak iza te mogucnosti primarna rekonstrukcija povrijedjenog ekstremiteta. Zapravo izmirili smo dvije doktrine. Bili smo rukovodjeni Ciceronovom izrekom u djelu "De legibus": Neka sreca bolesnika bude najvisi zakon!' I nastojali smo maksimalno pomoci ranjenim od eksplozija mina.

Pomagali su tako da su umjesto amputacija radili posebne rekonstruktivne zahvate i spasavali tesko povrijedjene noge. Na to su, prema kazivanju, bili podstaknuti cinjenicom da su kod nekih stradalnika prsti ostali zdravi, kao i neki dijelovi stopala. Uz pomoc unutarnjih fiksacija spasavali su , bolje reci ostavljali "u zivotu" noge. Radili su to i kod najmladjih i onih u poznijoj dobi. Najmladje su time (a medju strdalim od mina je petina djece) spasavali i dodatnih intervencija kao sto su zahvati radi promjene ortopedskih pomagala zbog rasta djece, ili drugih tjelesnih promjena. Neki od pacijenata sada hodaju ne samo bez proteza, nego i bez staka i bez icije pomoci.

• Kad mi se to dogodilo (kad je nagazio na minu dok je bio u sjeci drva u blizini jedne od prvih linija fronta oko Sarajeva), odmah sam pomislio da cu ostati invalid. Nije me boljela rana, nego ta misao. Ali kad sam se probudio nakon operacije i kad sam vidio fiksator, znao sam da mi je noga spasena.

Tako se prisjeca svog stradavanja mladic Safet Fisovic, ranjen prije nesto vise od godinu dana. Do sada je imao sedam operacija. Nakon toga, a vec pola godine od sada, sam je isao na nastavu u prilicno udaljenu skolu. I uspjesno okoncao skolovanje. Da se Safetu ranjavanje dogodilo negdje drugdje, ili u neko drugo vrijeme, moguce cak i u vrijeme kada dr Faris Gavrankapetanovic nije bio u dezurnoj ekipi, danas bi Safet vjerovatno zaista bio amputirac.

I djecak Adis Mehmedika je zamalo ostao bez noge. Istina, Adis jos ne stoji cvrsto na obje noge, koristi invalidska kolica ili stake. Ali i on i njegova majka Fernada su presretni sto mu je spasen najprije zivot, a onda i zbog toga sto je uz pomoc dr Farisa Gavrankapetanovica i dr Abdulaha Fazlica spasena i noga. I Adis je nagazio na minu u blizini prve borbene linije izmedju dva entiteta. -Potrcali smo preko jedne livade. Nisam bio siguran. Bojao sam se mina. Pitao sam druga koji je bio najstariji medju nama mozemo li slobodno tamo ici. On mi je preporucio da njega slijedim. Valjda sam samo malo skrenuo i...Osjetio sam prasak, neku vrelinu, dim...Pogledao sam nogu. Bila je razvaljena...

Povreda noge je prouzrokovala jako krvarenje i pored relativno brzo ukazane medicinske pomoci. Uprkos operacijama, gotovo pun mjesec Adis je lebdio izmedju zivota i smrti. Niti u prvo vrijeme, niti mnogo kasnije, majka nije brinula o tome hoce li joj sin biti invalid. Samo je zeljela da prezivi.

Safet i Adis su samo dvojica od vise desetina pacijenata kojima je umjesto amputacije uradjena, nazovimo to tako, specijalna rekonstrukcija nogu. Samo nekolicini su naknadno radjeni novi zahvati, amputacije. Time su pomenuti ljekari uveli izuzetno vrijednu novinu u sarajevsku hirursku praksu. O tome je dr Faris vec referisao na naucnim skupovima u nekoliko medicinskih centara u SAD i Iranu. Uskoro ce to uciniti u Johanesburgu, a pozivi su stigli i iz nekih evropskih zemalja. Jer do sada nigdje u medicinskoj literaturi nisu zabiljezeni slicni primjeri. Jedan od razloga je pomenuti princip prioritetnog spasavanja zivota nakon ratnog ranjavanja, cime se smatra i ranjavanje od mina bez obzira sto se dogadja u miru. Stavise, i u najnormalnijim uslovima su slicni operativno-rekonstruktivni zahvati na nogama izuzetno rijetki, za razliku, recimo, od rekonstruktivnih zahvata na rukama. Na nasim prostorima je poznat primjer prof. dr Marka Godine (Slovenija) koji je spasio nogu jednom djecaku nakon sto mu je bila odjscena poljoprivrednom masinom. Nadati se da ce zahvati koje su uveli sarajevski lijecnici postati praksa. Ne samo nakon ranjavanja od mina, nego i u drugim slucajevima. Sami ljekari ne ocekuju da ce ti zahvati uskoro biti prihvaceni kao rutinski. Ali iznad svih strucnih nadanja, nadaju se lijecnici i porucuju, kako oni, tako i ranjenici, bolje reci upozoravaju, na maksimalan oprez od mina.

Kad se imaju na umu podaci s pocetka teksta, jasno je da je oprez, i to veoma veliki, zaista neophodan, vec i zbog one stare: bolje sprijeciti, nego lijeciti.

Amina AHMETASEVIC