POMOC LJUDIMA IZNAD DOGME

Katolicki teolog u pravoslavnoj dobrotvornoj organizaciji

Nekima je drago sto radim u IOCC-u, drugima to isuvise smeta - kaze Mark Snelbaher, Amerikanac njemackog porijekla. Vrijednost humanitarne pomoci 18 miliona dolara

AIM, Beograd, 2. 6. 1997.

"Potpuno je normalno da jedan katolicki teolog radi u dobrotvornoj - humanitarnoj organizaciji druge Crkve ili vjerske zajednice. Radio sam deset godina u (katolickom) "Karitasu", a evo sada sam u Medjunarodnoj pravoslavnoj dobrotvornoj organizaciji (IOCC) i ne vidim da je to neko veliko cudo" - kaze za AIM katolicki teolog, Mark Snelbaher, Amerikanac njemackog porijeka, inace, direktor Kancelarije ove organizacije u Beogradu. On navodi da je osnivac IOCC-a, pravoslavac, radio svojevremeno u "Karitasu" i da ga je on zamolio da dodje kod njega, jer se pokazao u svom ranijem radu kao dobar operativac. To je bio najvazniji kriterijum.

Za americko podneblje tako nesto nije nikakav poseban izuzetak. Za juznoslovenske i balkanske prostore, istini za volju, to je bilo na neki nacin "cudo" i u mnogo boljim vremenima. U Beogradu je to u pocetku izazvalo cudjenje da bi neki od listova stavili na "stub srama" ne toliko Snelbahera koliko monaha Irineja (Dobrijevica), koji radi zajedno sa njim. Isuvise je ruznih rijeci napisano o njemu u nedjeljniku "Argument" tako da se vrlo tesko odlucuje da govori za bilo koji medij. Cudno je da je uslijedila takva paljba na ovog mladog, veoma obrazovanog covjeka, pogotovo ako se ima u vidu da IOCC u Beogradu radi po blagoslovu patrijarha srpskog gospodina Pavla. Dakle, ne radi se ni o kakvom "ubacivanju" ljudi iz americkih raskolnickih pravoslavnih crkava.

Snelbaher tvrdi da je monah Irinej u mnogo tezoj situaciji od njega, jer on se u slucaju sire medijske kampanje moze vratiti u SAD, dok monah ostaje u Beogradu. Dobija se utisak da se, ipak, radi o pojedinacnom krajnje neodmjerenom i neukusnom napadu na rad IOCC-a i monaha Irineja.

Ova pravoslavna dobrotvorna organizacija osnovana je 1992.godine u SAD, sa centralom u Baltimoru. Odatle se planiraju i organizuju sve akcije pruzanja humanitarne pomoci, cija je vrijednost u proteklih nepunih pet godina premasila 18 miliona dolara. Dijeli se direktno po principu 80 posto pravoslavcima, a ostalo pripadnicima drugih vjera i nacija. Sagovornik AIM-a vrlo pragmaticno objasnjava taj metod:

• Medjunarodni donatori nisu uopste zainteresovani da pomazu samo jednu vjeroispovijest. Oni su, prije svega, zainteresovani da pomazu ljudima u najsirem smislu rijeci. Kada im predocimo da pomazemo i pripadnicima drugih crkava i vjerskih zajednica novcani prilozi se uvecavaju. U suprtonom donatori bi nam bili samo pravoslavci, a time bi i ugrozeni Srbi dobijali manje pomoci. To nije teolosko i filozofsko pitanje nego cisto prakticno. Zato se ja ne slazem sa pojedincima iz srpskog naroda koji tvrde da bi ta pomoc trebalo da ide samo na jednu stranu iako stoji cinjenica da je vecina humanitarne pomoci isla pretezno pripadnicima drugih naroda, konkretno u BiH. Otkako radimo u Banjaluci, na primjer, saradjujemo sa 12 filijala muslimanskog "Merhameta" i , naravno, sa tamosnjimn "Karitasom".

Snelbaher kaze da nema nikakvih nesuglasica sa pravoslavcima sa kojima radi, ali za svaki slucaj ne upusta se u teoloske rasprave ukazujuci da pored toga sto katolici i pravoslavci imaju isto Sveto pismo, znacajne dogmatske razlike postoje, sto je posljedica istorijskih, ali i politickih zbivanja. U prvom planu je, kako kaze, pomoc ljudima, a izvorno hriscansko ucenje stavlja iznad razlika izmedju pravoslavlja i katolicanstva. S druge strane, monah Irinej izrazava puno postovanje prema radu svog katolickog kolege, ali ne iskazuje javne pohvale upravo zbog toga sto se plasi pogresnih tumacenja i reagovanja pojedinih medija, kojima takva saradnja makar i u humanitarnom poslu isuvise smeta.

Pri tome treba imati u vidu da je rijec o americkoj humatirnoj organizaciji bez obzira na njen pravoslavni predznak. To samo po sebi izaziva odbojnost kod pojedinaca, ali i grupa, koji jos uvijek "iznalaze" neprijatelje na svim stranama skrivajuci na taj nacin sopstvene mane - rece jedan od korisnika pomoci IOCC-a, koji je zelio da ostane anoniman. Po njegovim rijecima, Medjunarodna pravoslavna dobrotvorna organizacija je "trn u oku pojedinicima zato sto ne mogu njome da manipulisu, materijalno i politicki, a znam da je takvih pokusaja bilo".

Medju donatore ove organizacije spadaju kako UNHC tako i Svjetski savez crkava, svajcarska crkvena humanitarna organizacija (HEKS) i mnoge druge.

Zanimljivo je samo po sebi da su tokom i poslije rata na udaru pojedinaca i medija cesto bile upravo vjerske humanitarne organizacije. Prvo je napadana ADRA Adventsiticke crkva, cija je pomoc stizala i tamo gdje nisu mogli da stignu kamioni nijedne svjetovne humanitarne organizacije. Prozivana je i Ekumenska humanitarna sluzba iz Novog Sada, kao i neke druge koje su dijelile pomoc svim ugrozenima bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Jedna od neutemeljenih teza, koja je najcesce bila u opticaju, glasi pojednostavljeno da se kroz humanitarnu pomoc "proturalo" ucenje odredjene Crkve i da su na taj nacin "vrbovani" i "kupovani" novi vjernici. Nije zabiljezen nijedan slucaj da je neko postao adventista, na primjer, zato sto je od ADRE primio pomoc. Rijec je o necemu drugom: Adventisticku crkvu, kao i druge protestantske, teolozi iz "velikih crkava" najcesce svrstavaju u "pogubne sekte". Lijepljenje ovakvih etiketa izazvalo je sasvim drugaciji efekat kod dobrog broja vjernika prema sopstvenoj Crkvi, koja u najtezim vremenima nije organizaciono bila sposobna da im pruzi pomoc.

Za Balkance predstavlja cudo to sto je sef Kancelarije Medjunarodne pravoslavne dobrotvorne organizacije u Beogradu katolicki teolog. On sam kaze da je to "normalno". Jedino su kompetentni da presude ko je u pravu oni kojima je humanitarna pomoc potrebna.

Ejub Stitkovac (AIM)