IZBORI RADI IZBORA TUDjMANA

AIM, ZAGREB, 1.6.1997. Ako postanem predsjednik drzave nastavit cu zivjeti u svom suterenskom stanu, dolazit cu u iste kavane i potpuno cu izmijeniti atmosferu koja sada vlada u Predsjednickim dvorima, izjavio je Zdravko Tomac prije nego sto se skromnim kombijem uputio u predizbornu kampanju u kojoj misli obici citavu zemlju. Istodobno, Franjo Tudjman organizirao je i ove godine, naprije 75. rodjendan, pa za Dan drzavnosti, i na kraju na otvaranju same izborne kampanje, nekoliko gala primanja za klijentelu od vise stotina suradnika, rodbine, prijatelja i udvorica, s kojima je i inace okruzen. Njegov izborni program krajnje je jednostavan i svodi se na kontinuitet dosadasnje drzavne politike, a otprilike takva mu je i izborna taktika. Uglavnom ce biti kod kuce (izuzetak je odlazak u Vukovar, zamisljen kao vrhunac kampanje), ali ce ga zato svaku vecer biti na Televiziji, i to barem desetorostruko vise nego dvojice "izazivaca" zajedno.

Sasvim je sigurno da bi u vecini evropskih zemalja prvi kandidat bio nagradjen za svoju kampanju, ma koliko bilo bjelodano da ona seta rubom demagogije, dok bi drugi bio kaznjen zbog arogancije i neukusa. U Hrvatskoj, medjutim, to pravilo nimalo ne vazi i zato je moguce da Vlado Gotovac (kolokvijalno nazvan "hrvatskim Havelom") i Zdravko Tomac (koji se proglasio sljedbenikom Olafa Palmea), ne mogu ni zajednickim snagama ugroziti, a po svemu sudeci ni natjerati u drugi izborni krug, "hrvatskog Bismarcka" (kako je Tudjmana nazvao, najvjerojatnije po njegovom osobnom izboru, rezimski tisak).

Zapravo ovi nadimci mozda i najbolje ilustriraju svu nezanimljivost izbora koji slijede, pa i njihovu nemogucnost i uzaludnost u sadasnjim okolnostima. Ocito je, naime, da se dvojica opozicijskih kandidata natjecu ne sa klasicnim sefom drzave, nego s mocnim Vladarom iza kojeg ne stoji samo njegova stranka nego i citav mehanizam drzave (koji se najvise i bavi odrzanjem HDZ-a na vlasti, a tek preostalim snagama rjesava ekonomske, socijalne i druge probleme zemlje). Sto je najvaznije, javnost nema bitnih primjedbi na sve ovo, prije bi se moglo reci suprotno. Jedno novije istrazivanje pokazalo je da cak 75 posto hrvatskih gradjana potpisuje stav da je "narod bez vodje kao covjek bez glave", a jos vise, 84 posto, vjeruje da je "svima potrebna snazna drzava". Ocito je da su Hrvati i dalje u akutnoj, vrlo fibroznoj, rodoljubnoj groznici sto potvrdjuje i 87 posto ispitanika koji se slazu s ponudjenim stavom da je "svaki pedalj Hrvatske za nas svetinja".

Objavljena ovih dana u jednom nezavisnom tjedniku, ta anketa kao da se ruga opozicijskim kandidatima koji potpuno nepotrebno deru grla i vozni park svojih stranaka. Ovdje se, naime, ne radi o klasicnim izborima, nego o nekoj vrsti reustolicenja na najvisoj drzavnoj funkciji, i koliko god to obeshrabrujuce zvucalo, tome su doista primjerenije gala svecanosti sto ih Tudjman organizira za svoje rukoljubive uzvanike, nego pozivanje njegovih konkurenata, putem megafona, na pravni red i socijalnu pravdu. U takvoj situaciji, izbori donekle imaju smisla jos samo u tome da se ustanovi koji ce od Tudjmanovih protukandidata dobiti vise glasova, sto je vazno zbog toga da se ustanovi trenutni rejting opozicijskih stranaka i njihovih celnih ljudi, te zbog nade "izazivaca" da bi onaj tko danas bude drugi sutra mogao biti prvi.

U odmjeravanju snaga dvojice opozicijskih kandidata zrcali se gotovo sve sto trenutno obiljezava hrvatsku oporbenu scenu. Zdravko Tomac pojavljuje se kao kandidat samo svoje, Socijaldemokratske partije, iako je SDP jedina od velikih stranaka koja je jos prije vise od godinu dana izasla sa stavom da ce odustati od svog kandidata ako se opozicija dogovori oko zajednickog kandidata. Na kraju je vecina stranaka (dvije ponajvece, Liberalna i Seljacka, te jos osam manjih) doista podrzala zajednickog kandidata Vladu Gotovca, ali medju njima nije bilo SDP-a. Do razlaza je doslo vec na lokalnim i regionalnim izborima, odrzanim pretproslog mjeseca, kada su se liberali i seljaci odvojili iz dotad relativno monolitnog opozicijskog saveza i kada je prvi put u redovima opozicije doslo do ostrog ideoloskog distanciranja od "reformiranih komunista".

SDP je tako ostao sam, iako se nedugo prije izbora javila ideja o osnivanju grupacije "lijevog centra", u kojoj bi se oko Socijaldemokrata okupilo vise srednjih i manjih stranaka. Od toga se odustalo nesto zbog straha SDP-a da preuzme "lidersku" funkciju u opoziciji - zbog cega je vec ranije bio zestoko napadan - a nesto zbog razocaranosti u ostale stranke i nevjerice da se s njima nesto moze napraviti. SDP je na lokalnim izborima postigao najvisi rast, veci i od premocnog pobjednika HDZ-a, stvorivsi (kao i vladajuca stranka) relativno stabilno biracko tijelo. Ono ce mu biti siguran oslonac i u predsjednickim izborima, a vrlo je vjerojatno da ce to tijelo i dalje rasti na racun konkurentskih stranaka u opoziciji, od kojih je vecina prosla deprimirajuce lose na lokalnim izborima, a nakon toga otvorila i pravu rasprodaju netom stecenih mandata, usavsi u niz koalicija s HDZ-om na lokalnoj razini.

Sto se tice Gotovca, oko njega se okupilo cak devet opozicijskih stranaka, sto je najveca grupacija koja se ikada nasla na nekom zajednickom poslu. No, rijec je vise o sklepanoj nego promisljeno slozenoj udruzi, u kojoj su se neki nasli samo zato da izbjegnu isticanje svog kandidata, drugi jer svoga kandidata i nemaju, a treci da se distanciraju od predsjednickog aspiranta SDP-a. S ovako sarenim drustvom Gotovac bi imao sanse tek ako bi u javnosti jasno prevladalo raspolozenje protiv Tudjmana. Ovako je vjerojatnije da ce se njegovi potencijalni glasaci rasuti, jer malo tko ima jasnu motivaciju zasto bi glasao bas za njega. Ipak, izgleda da u HDZ-u vise zaziru od Gotovca, koji bi u eventualnom drugom krugu ipak mogao ujediniti oko sebe najveci dio opozicijskih stranaka, dok bi Tomac ostao sam otprilike koliko i sada. Osim toga, HDZ vec ima spreman arsenal ideoloskog oruzja protiv SDP-ovog kandidata, koji bi bio optuzen, kao i na lokalnim izborima, za pokusaj restauracije komunizma, sto se Gotovcu ni uz najbolju volju ne moze prisiti.

U vise nego suzenom manevarskom prostoru, dvojica opozicijskih kandidata izabrali su izborne programe koji takodjer izgledaju vise iznudjeno i nabacano nego osmisljeno. Tomac stavlja akcenat na socijalnu pravdu kako je izlozena u programskim dokumentima SDP-a, sto je zacijelo bio uvjet njegovog kandidiranja (za to su se socijaldemokrati odlucli u posljedni trenutak, jer su se po svemu sudeci pribojavali da on ne postane popularniji od stranke i zatim se - ionako vise skloniji centru nego ljevici - odvoji od nje). Gotovac se, pak, usredotocio na klasicnu "kosaru" gradjanskih sloboda, depolitiziranu drzavu, lokalnu samoupravu, brigu za socijalno najugrozenije itd., ocito se takodjer trudeci da ispuni zelje ponajprije sarenog stranackog elektorata koji ga je kandidirao.

Obojica kandidata inzistiraju na demontiranju golemih ovlasti "polupredsjednickog sustava", i premda u tome ima dosta demagoskog zalijetavanja - inzistira se na hitnom prenosenju ovlasti na Sabor, a u njemu HDZ ima vise nego komotnu vecinu - ovo je ipak najupecatljivija tocka njihove kampanje. No, u svijetlu spomenute recepcije "vodje" u javnosti, na ovome se ne mogu graditi veliki izborni planovi. Tim vise sto u nekim kljucnim pitanjima - povratak Srba, nacionalna "pomirba", sudjenje ratnim zlocincima - Tomac i Gotovac pokazuju da i nisu bogzna kakva alternativa vodji.

MARINKO CULIC