NAJEZDA "EKOLOGISTA"

AIM, Skopje, 28.05.1997

Ljubomir Frckovski, najkontraverznija figura savremene makedonske politicke pozornice, mozda ce to i ostati, ali vise nece prisustvovati sjednicama Vlade. Smjena Frckovskog smatra se najradikalnijim i najhrabrijim dosadsnjim potezom aktuelnog premijera Branka Crvenkovskog, ali to nije i jedina bitna odluka u najavljenoj rekonstrukciji kabineta, koja je prakticno "izrodila" jednu potpuno novu vladu.

Premijer Crvenkovski, inace predsjednik vladajuce makedonske partije Socijaldemokratskog saveza, pritijesnjen brojnim aferama i skandalima, nezadovoljstvom javnosti, ali i potrebom da odgovori na nekoliko pitanja personalne ukrstenice u drugim oblastima, obecao je rekonstrukciju prije dva mjeseca, ali je do poslednjih majskih dana uspjesno odugovlacio obecnaje, sto je vec pocelo stvarati nervozu kod ovdasnje javnosti. Kad je konacno izasao sa predlogom, vidjelo se da u njegovim projekcijama nije bilo kozmetickih dilema, nego je bio pred veoma krupnim, za njegov buduci politicki opstanak, mozda i kljucnim izazovima. Prema slovu makedonskog ustava, ukoliko se mijenja trecina ministraskog sastava, racuna se da je u pitanju rekonstrukcija, a Crvenkovski se odlucio za izmjenu cek devet imena, plus nekoliko unutarnjih rokada, pa ce pred parlament morati sa kompletnom novom vladom i ukoliko ne dobije povjerenje i sam ce morati demisionirati. Ali, to je vec u domenu "seans-fiksna" buduci Crvenkovski u Sobranju ima polovinu vlastitih supartijaca, pa bi njegov prijedlog prosao i bez pomoci koalicionih partnera, albanske PDP i male Socijalisticke partije, sa kojima je, inace, prethodno usaglasio stavove.

Bilo kako bilo, Crvenkovski je pet portfelja povjerio clanovima PDP-a, tri "socijalistima", a jedanaeset ministarskih fotelja, ne racunajuci i vlastitu, SDSM-ovcima. U pitanju su svi portfelji koji se u profiliranom politickom ambijentu ubrajaju u takozvani uzi kabinet, dakle ministarstva spoljnih i unutrasnjih poslova, odbrane, finansija i pravde. Tako je, doduse, bilo i do sada, ali se mora primijetiti kako je premijer napravio i neke ustupke svojim koalicionim partnerima, sto nesumnjivo svjedoci kako je nova vlada prvi korak ka zajednickom zauzimanju pozicija pred predstojece, opozicija se nada, vanredne parlamentarne izbore, na svoj nacin svjedoce o svojevrsnom zbijenju redova i osloncu na provjerene kadrove. Umjesto pomenutog Frckovskog, najatraktivnije ministarsko mjesto zapalo je Blagoja Handjiskog, dosadasnjeg ministra za odbranu, veoma ambicioznog univerzitetskog nastavnika koji se smatra najlojalnijim covjekom predsjednika Gligorova i premijera osobno. Nadjijskog zamenjuje ne manje oadni partijski "ideolog" Lazar Kitanovski, a resor unutarnjih poslova ostaje u rukama samozatajanog profesora Tomislava Cokrevskog koji, osim jednog proslogodisnjeg neprijatnog incidenta u vezi sa medijima, nije pokazivao previse interesovanje za druge poslove osim onih koji su mu povjereni. Sto se imena tice zanimljivo je jos pomenuti da u novoj vladi nece biti mjesta za dvojicu dosadasnjih potpredsjednika, Albanca Becira Zutu koji se, i pored cinjenice da je bio u svim makedonskim vladama od osamostaljivanja, ne moze bas pohvaliti golemom podrskom u vlastitom nacionalnom korpusu, ni Janeta Miljovskog, jednog od kreatora ovdasnje ekonomske politike i glavnog drzavnog ekonomskog diplomate.

Adaktiranje Miljovskog i Frckovskog, dvojice politicara koji su sa premijerom cinili cvrsto jezgro i udarnu pesnicu vladajuce partije, a pod zajednickim imenom "mladi lavovi" i zalog makedonskih politickih perspektiva, samo po sebi namece bezbroj pitanja, ali i zakljucaka. Miljovski i Frckovski su glavni interpretatori reformske struje u makedonskom politickom vrhu. Odatle i pitanje da li se to ova zemlja lagano distancira od tempa kojim je krenula u svekolike drustvene promjene, naravno ne od njih samih, ili su pak "reformatori" pokazali previse entuzijazma u svojoj plemenitoj misiji. Frckovski je makedonsku spoljnu politiku napravio apsolutno transparentnu, a buduci je covjek prenaglasenog personaliteta, mnogima se ucinilo da je u tome na izvjestan nacin u drugi plan potisnuo predsjednika Gligorova, jamacno najznacajnijeg "ambasadora" mlade drzave. Carsija prica kako njegove eksplicitne ambicije prema usponu po drzavnoj vertikali nisu ostavile ravnodusnim okolinu, racunajuci i neuporedivo mladjeg ideoloskog sudruga Crvenkovskog. Usput, pocela su sumnjicenja u vezi sa njegovim prethodnim ministrovanjem u policiji i navodnoj galantnosti u raspolaganju drzavnim parama, pa su mediji odavno sugerisali ovakvo razresenje. Miljovski je bio "ovjek za vezu" sa medjunarodnim finansijskim institucijama na svim nivoima a, opet ako je vjerovati carsiji, pri tome je pkazivao naglasenu sklonost ka spajanju ugodnog osobnog konta. K tomu, i njegovo se ime pocelo povlaciti u nekim domacim aferama.

Uklanjanje "intelektualaca" Frckovskog i Miljovskog otvorilo je prostor za instaliranje "ekologista", kako se u ovdasnjem politickom folkloru tipologiziraju kadrovi porijeklom iz unutrasnjosti. Ukoliko se, barem uslovno, prihvati ovakva kategorizacija, onda bi se zaista mogao izvuci zaklucak kako se Crvenkovski, uz zbijanje partijskih redova, opredijelio za personalna resenja koja bi mu na eventualnim vanrednim, a zasto ne i na redovnim, izborima mogli donijeti prednost u provinciji. Poslednji lokalni izbori naznacili su kako partije okupljene oko vlade vece povjerenje uzivaju medju riralnim nego medju urbanim stanovnistvom, pa bi se ovaj gest uzvracenog povjerenja mogao pokazati veoma pragmaticnim.

Teza o tome kako je premijer izborom nove vlade krenuo u susret izborima mogla bi se braniti i jednim, na prvi pogled, iznenadjujucim ustupkom koalicionoj partiji, albanskoj PDP. SDSM se, naime, u korist aktuelnog i, vjerovatno, buduceg partnera odrekao jednog od najpropulzivnijih resora, onoga za saobracaj i veze. U trenucima kad makedonska privreda jekticavo kasljuca, jedini izvor "zive love", uz carine naravno, predstavljaju takse za kopneni i vazdusni tranzit, a njih ubire ovo ministarstvo. Isto tako, u nadleznosti novog ministra su i makedonski mediji, sto podrazumijeva skoru primjenu novousvojenog Zakona za radiodifuziju i podjelu frekfencija za elektronske medije. Ni ubiranje novca, ni "kontrola" sredstava informisanja, nisu zanemarljivi cinioci u izbornoj proceduri, a SDSM se odrice ovoga ministarstva. Ocigledno, zeli se ojacati povjerenje unutar koalicije i ohrabriti PDP u vezi sa buducim zajednickim nastupom. Uostalom, ovdje je i pticama jasno da bez medjunacionalnog koaliciranja makedonska vlast ne bi mogla sacuvati legitimitet pred medjunarodnom zajednicom, a bogami ni unutarnju vjerodostojnost.

BUDO VUKOBRAT