POVRATAK BRATSTVA I JEDINSTVA

AIM, ZAGREB, 26.5.1997.

• Dabogda prisegli na grobu! Ta poluglasno izgovorena recenica sto je iz usta jednog pripadnika Prijelaznih policijskih snaga (TPF) dok su u borovskoj kino-dvorani vijecnici nove zupanijske skupstine Vukovarsko-srijemske zupanije polagali prisegu, kao da je bila jedini vidljivi trag mrznje i nepovjerenja natalozenog izmedju Hrvata i Srba u Podunavlju tokom posljednjih sedam godina. Sve ostalo proteklo je u neopisivom skladu, kakav bi se dao usporediti tek s nekadasnjim komunistickim kongresima iz njihovih zlatnih vremena, kad se sve odvijalo po unaprijed utvrdjenom scenariju, bez i najmanjih iznenadjenja.

Proslosubotnja konstituirajuca sjednica vukovarsko-srijemske zupanije samo neobavijestenima mogla se ciniti najkriticnijom tockom dosadasnjeg toka mirne reintegracije istocne Slavonije i Baranje u ustavnopravni poredak ostatka Hrvatske. Ona je, prakticno, predstavljala trenutak prijenosa vlasti i formalno ukidanje dosadasnjih "oblasnih organa lokalnih Srba" (jedna od formulacija koju su upotrebljavali hrvatski mediji, domisljajuci se kako da izgovore sija, a da pri tom ne misle na vrat), mada je ta vlast vec bila dobrano okrnjena tjedan dana ranije - konstituiranjem Osjecko-baranjske zupanije. Upravo detalj s te sjednice - kad se dogodilo nesto sto se ponekad zna zbiti na kakvom stadionu, gdje neobavjesteni igrac greskom zabija gol bacajuci u ocaj one koji su unaprijed dogovorili rezultat utakmice - kao da je bio dodatni element opreza o kojem su racuna vodili scenaristi zupanijske sjednice u Borovu.

Kad je, naime, birajuci u Osijeku Branimira Glavasa za zupana Osjecko-baranjske zupanije jedna vijecnica iz redova srpske nacionalnosti podigla ruku glasajuci za prijedlog opozicije da protukandidat Glavasu bude liberal Vilim Herman, sve je bilo na putu da HDZ-ovsko-SDSS-ovski dogovor o medjusobnom uvazavanju i nenapadanju pukne poput zrele tikve. Opoziciji je trebao jos samo jedan glas da njen prijedlog uopce udje u proceduru (HSLS i HSS u zupaniji Osjecko-baranjskoj imaju 14 vijecnika, a za Hermanovu kandidaturu trebalo je 15 glasova) i bilo je prilicno neocekivano kad ga je dobila sa srpske strane.

Taj jedan srpski glas silno je zakomplicirao stvari: za Glavasa kao jedinog kandidata za zupana trebalo se glasati javno, no kad je i Herman usao u igru sve se bitno promijenilo. Poslovnikom je naime odredjeno da ukoliko za mjesto zupana postoje dva kandidata, glasovanje mora biti tajno, sto je sigurnu Glavasevu pobjedu - teoretski - dovelo pod znak pitanja. Nastala je sveopca konsternacija jer su HDZ-ovci mislili kako su im Srbi opet podvalili, pa se Vaso Zigic, neprikosnoveni vodja baranjskih Srba, culo se, javno kleo pred Ivicom Vrkicem, vladinim povjerenikom za mirnu reintergraciju, kako SDSS s time nema nista, jer Srpkinja koja je glasala za Hermana, nije clan njihove stranke. Zigic je, navodno, obecao Vrkicu da ce svi clanovi SDSS-a glasati za Glavasa, pa je cak predlagao da pred njim zaokruze listice. Sve je na kraju zavrsilo dobro i neformalna koalicija HDZ-SDSS zablistala je u punom sjaju. Glavas je - na razocaranje oporbe - pokupio sve srpske glasove.

U Borovu, medjutim, takvih iznenadjenja nije bilo. Mozda se time dalo objasniti sto medju vijecnicima nije bilo onih s Mercepove nezavisne liste, kao ni samog Tomislava Mercepa, kojem je - culo se u kuloarima - bilo sugerirano da "opravda izostanak". Nitko naime nije zelio reprizu jaja i kamenja, kojem je, prije tek nesto vise od mjesec dana docekan vukovarski HDZ kad je u Hotelu "Dunav" odrzao svoj predizborni skup. Mozda su iz istog razloga hrvatska zastava i grb na pozornici bili diskretno stavljeni u kut, a Tudjmanova slika na zidu imala je dimenzije tek nesto vece od one kakve se koriste za osobne dokumente. Davorin Mlakar, ministar uprave u hrvatskoj Vladi, s vidljivom je tremom pozvao vijecnike i goste da odaju pocast domovini intoniranjem hrvatske drzavne himne. Svi su ustali, ukljucujuci i srpske novinare i nitko nije demonstrativno izasao, mada je bilo nekih s rukama na ledjima, koji nisu dijelili odusevljenje onih s dlanom prislonjenim na grudi.

Vladimir Seks, potpredsjednik hrvatskog Sabora, srdacno je cestitao Mirku Jagiticu (SDSS) na izboru za dozupana i s neobicnim strpljenjem i uvazavanjem, u pauzi sjednice razgovarao s dopisnicom beogradske "Politike". Ivica Vrkic intervenirao je kod presedavajuceg Tome Salica, najstarijeg vijecnika koji je sjednicu vodio do izbora predsjednice zupanijske skupstine, Ljerke Bilic, upozorivsi ga kako vijecnici iz redova srpske nacionalnosti nisu potpisali prisegu, vec zakletvu. I Mirko Jagetic, za razliku od HDZ-ovog zupana i dozupana, Rudolfa Keninga i Andrije Matica, nije prisegao, vec se zakleo, a isti tekst kako ce postivati Ustav Republike Hrvatske, procitao je na ekavici, sto nikom nije smetalo, bar ne javno.

Jacques Paul Klein, prijelazni upravitelj UNTAES-a, bio je u pravu kad je u svom ponesto recikliranom govoru, pozdravljajuci vijecnike i cestitajuci im na izboru, rekao da nitko prije godinu dana nije mogao zamisliti takvo sto. Bio je u pravu: iako nisu bili ozareni od srece sto im se sve to desava, vijecnici SDSS-a postovali su scenarij i nicim nisu davali povoda da se zamjere HDZ-ovskoj vecini. Cak su u foajeu kina priredili zakusku, trudeci se da i na taj nacin iskazu gostoprimstvo. Hrvati su to prihvatili i ocito im nije smetalo sto su ponudjeno vino razredjivali mineralnom vodom na cijim je zelenim bocama stajala cirilicna etiketa "Knjaz Milos".

Klein je, zbog uspjesnog scenarija, blistao od srece, ponavljajuci svakom od novinara koji ga je upitao za izjavu da je ucinjen jos jedan znacajan i vidljiv napredak prema uspostavi povjerenja. Svjestan s kim ima posla dodao je kako se nada da ce vijecnici izabrani na postenim i demokratskim izborima omoguciti multietnicki karakter tog podrucja. I da ne bude zabune, dodatno pojasnio kako je sada najvaznije da se prognanici u znacajnoj mjeri pocnu vracati svojim kucama, ali da taj povratak mora biti dvosmjeran.

Mozda je upravo zbog toga, samo nekoliko dana pred borovsku zupanijsku skupstinu, Klein u Kostajnicu poslao svog bliskog suradnika Gerarda Fischera da istrazi i iz prve ruke isprica kako to izgleda kad se prognanici pocnu vracati svojim kucama. Klein je odvise dugo na ovim prostorima i puno je toga naucio o tome sto se zbiva kad se pogase svjetla u balkanskoj krcmi. Mada ga je ozivljeno hrvatsko-srpsko bratsvo-jedinstvo u borovskoj kino- dvorani prilicno ponijelo, tesko je vjerovati da ga je uvjerilo kako ce jednak stupanj tolerancije vladati i kada se prognanici upute svojim domovima. O njihovu doceku u Hrvatskoj Kostajnici, Klein je, sasvim sigurno, doznao sve sto je trebalo. Bude li u Vukovaru ipak promatrao reprizu, shvatit ce da je ovo prostor na kojem ima i boljih scenarista od njega - narocito kad su u pitanju masovne scene.

DRAGO HEDL