POVRATAK SRPSKOG PITANJA U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 25.5.1997. "Srbi se vracaju kuci" - tako je glasio nadnaslov jednog teksta objavljenog nedavno u hrvatskom tjedniku "Nacional". Doista, nakon kapilarnog idnividualnog povratka Srba izbjeglih iz Hrvatske za vrijeme akcije "Oluja" - hrvatska Vlada dozvoljavala im je donedavno povratak iskljucivo na humanitarnoj osnovi, radi spajanja razdvojenih obitelji - ovih se dana pocinje dogadjati i nesto novo. Srbi se, naime, u bivsu Krajinu pocinju vracati u nesto vecem broju. Tako se u licku opcinu Korenicu vratilo do pet stotina izbjeglica iz SRJ, kao i onih koji su bili smjesteni u istocnoj Slavoniji. U selu Krbavica u korenickoj opcini tridesetak ljudi vratilo se organizorano, s traktorima i ostalom imovinom. U Nebljuse, pored Donjeg Lapca, na isti nacin vratilo se dvadesetak ljudi, a tek nesto manji broj u Dobro Selo u istoj opcini. U Knin se, prema podacima humanitarnih organizacija, vratilo cak do dvije tisuce ljudi: aktivisti organizacija za zastitu ljudskih prava govore cak o "boomu" u povratku.

Kada bi se sudilo samo na temelju brojki, i samo na uzorku ovih mjesta, moglo bi se reci da proces povratka dobro napreduje. Stanje je u svakom slucaju bolje no u Bosni, ali niti se o povratku moze suditi samo na temelju brojki, niti su ova mjesta reprezentativna, ako je o politici hrvatske vlade rijec. Prije bi se moglo reci da je nesto masovniji povratak rezultat dosad nevidjenog pritiska Zapada - prije svega americke vlade - na hrvatske vlasti. Ambasador SAD, Peter Galbraith, na zadnjoj je press konferenciji odrzanoj nakon nasilja u Kostajnici, rekao da ce Hrvatska ostati van svih zapadnih integracija - spomenuo je NATO, Partnerstvo za mir i Evropsku uniju - ako ne dozvoli povratak svim Srbima iz SRJ koji to zele. "Srbima koji se vracaju u svoju mjesta hrvatska Vlada mora jamciti sigurnost, kao i svim gradjanima", rekao je povrh toga Galbraith. O kvaliteti tog procesa - rekao je - ovisit ce produljenje mandata UNTAES-a. Galbraith, koji Hrvatskoj vec godinu dana odvaljuje posve nediplomatske samare, uvjetovao je, takodjer, financijsku pomoc Zagrebu kooperativnoscu u procesu povratka. Ovaj put, medjutim, prvi je zahtjev bio povratak Srba, a ne kao dosad, suradnja sa Sudom u Haagu.

Obzirom na ucestale i neuobicajeno otvorene poruke visokih duznosnika vlade SAD intonirane u istom stilu - Galbraith je samo ponovio stavove americke drzavne tajnice Madelaine Albright - moze se zakljuciti da je americka politika prema Hrvatskoj uzela sasvim novi smjer. Hrvatska se otvoreno tuce po prstima jer americki duznosnici, po svemu sudeci, pretpostavljaju da je Hrvatska - kao drzava najvise zainteresirana za formalno ukljucivanje u Zapad - ona drzava koja u najvecoj mjeri i treba demonstrirati svoju stvarnu pripadnost tom istom Zapadu. Oni bolje upuceni u nijanse americke politike smatraju da nije rijec o privremenoj nego o strateskoj promjeni kursa, i da ce Hrvatska tesko nastaviti daljnje eskiviranje prihvacenih obaveza. Ovo utoliko prije jer bi promjena klime u Hrvatskoj - po sistemu spojenih posuda - vjerojatno utjecala i na politicke tokove u susjednim drzavama, prije svega u Bosni i Hercegovini. Nastavak toleriranja teroristickih ispada Hrvatsku bi zato doveo u jos otvoreniji sukob s Amerikom. Predsjednik Hrvatskog helsinskog odbora Ivan Zvonimir Cicak, tvrdi stoga da ce se u Hrvatsku vratiti oko 100 tisuca Srba, a moguce i svi koji to budu zeljeli, i da je to cilj kojega americka politika nece potisnuti u drugi plan jer o njemu ovisi postizanje dugorocnog i stabilnog mira u regiji.

Ipak, stanje na terenu daleko je od dobrog. Previse je incidenata da bi bila rijec tek o stihiji, tako da je dio problema vjerojatno uzrokovan samovoljom pojedinih predstavnika vlasti. Obilazak povratnika u Otoccu, Lapcu, Gospicu, Vrhovinama, Udbini i Korenici, oslikava sasvim drugaciju sliku od one koja se moze dobiti na temelju podastiranja golih brojki. Jace od obecavajucih izjava Mate Granica, Jure Radica ili Ivice Kostovica, na Srbe povratnike djeluju ucestale eksplozije mina koje, prema uvrijezenim policijskim formulacijama, redovito postavljaju takozvani "nepoznati pocinitelji". U zadnjih mjesec dana samo je u juznoj Lici petoro ljudi nagazilo na mine: jedan je slucaj okoncan smrcu, dvoje stradalih jos se bore za zivot, a dvojica su tesko ranjeni, ali su van zivotne opasnosti. Jedna medicinska sestra iz Zadra, koja je dosla obici vikendicu u lickom selu Medaku, naisla je na minu postavljenu - pod jastuk. Razorena joj je utroba.

Eksplozija svake podmetnute mine odjekuje visestruko. S jedne strane, ona proizvodi ucinak panike u neposrednoj okolini, s druge strane, zvuci kao jasan signal svim onim Srbima smjestenim od SR Jugoslavije do hrvatskog Podunavlja, da je njihov povratak nepozeljan. Tako su samo u selu Josani, nedaleko od Udbine, zadnjih mjeseci eksplodirale dvije mine koje su tesko ozlijedile povratnike. Uz stalne prijetnje doseljenih bosanskih Hrvata, to je rezultiralo izuzetno malim brojem povratnika. U Kninu cak 60 obitelji ne moze u svoje kuce, vecina povratnika u druga mjesta takodjer ne moze u svoje domove.

Sest obitelji koje su se vratile u Kistanje - danas naseljeno Hrvatima iz Janjeva s Kosova - morali su traziti rezervni smjestaj iako su im kuce bile slobodne. Srbi u pravili ne mogu dobiti nikakav posao u mjestima iz kojih su izbjegli. Zive od humanitarne pomoci, poljoprivrede i rodbinskih "dotacija". U Vojnicu pojedine povratnike docekuju grafiti: "Srbi, pakujte se", "Odzvonilo vam je" i sl. U Korenici je pripreman - vjerojatno uz znanje, ako vec ne i u organizaciji lokalnih vlasti - docek povratnika slican onome u Kostajnici, ali se od njega, bar zasad, odustalo. U Plaskom su dvojica povratnika pretuceni. U Donjoj Velesnji dvije su obitelji napadnute. Nakon preseljenja kod susjeda, opljackana im je imovina. Jednoj povratnici u Slunju odnesena je cijela - kuca (naravno, bila je montazna). Povratnike u Donji Lapac salje se u desetak i vise kilometara udaljena sela, a vlada je sasvim ozbiljno razmisljala i o smjestaju povratnika u sabirne centre, koje su mnogi odmah okrstili nazivom - logori.

Milan Djukic, predsjednik SNS-a, za takve je postupke izravno optuzio drzavni vrh Hrvatske. "Hrvatska drzava je strateski utvrdila nacine nestajanja Srba", tvrdi Djukic. "Slucaj Hrvatske Kostajnice samo je posljednja u nizu potvrda da su upute o ponasanju prema srpskom narodu isle iz Dvora, preko drzavnog vrha do lokalnih nivoa". Doista, i drzavno zakonodavstvo stavljeno je u funkciju sprijecavanja povratka. Prema rijecima Alberta Kralja, predsjednika izvrsnog odbora grupe "Povratak kuci", u "Hrvatskoj je na snazi bar desetak zakona koji, metodom kolonizacije, onemogucuju povratak. Neki zakoni cak direktno tjeraju ljude na to da postanu lopovi! Primjerice, Zakon o privremenom upravljanju odredjenom imovinom kaze: prognaniku ili izbjeglici koji ne prihvati na privremeno koristenje stan ili kucu na oslobodjenom podrucju, prestaje status izbjeglice ili prognanika. Drugim rijecima, ako neces ukrasti ponudjenu srpsku imovinu, gubis dosadasnja prava".

Pored toga, na neka je podrucja povratak posve onemogucen: na Baniji, Kordunu i primorju (Benkovac i Obrovac) broj je povratnika gotovo zanemariv. Doda li se tome i dobna struktura Srba - podaci za podrucje Like su vjerojatno reprezentativni za cijeli prostor Krajine - proizlazi da ce Srbi na tom podrucju nestati veoma brzo. Naime, Srbi koji su ostali u Lici za vrijeme "Oluje", u prosjeku su stari 66 godina. Povratnici su u prosjeku stari 59 godina, a novodoseljeni Hrvati - 32 godine. Treba dodati da pljacka bivse srpske imovine koju je drzava specijalnim zakonom preuzela pod svoju skrb, traje od "Oluje" do danas neprestano - smanjen je tek intenzitet, jer su najvrijednije stvari vec promijenile vlasnika. Danas se kradu krovovi s kuca, instalacije, ostaci namjestaja, voce... Policija nije reagirala ni u slucajevima umorstava ili miniranja, a pljacka je postala svakodnevica.

Hoce li se nesto promijeniti? Prema navodnim tvrdnjama generala Kleina - koje on na izravno pitanje novinara nije htio demantirati - dogovoren je povratak Srba do razine da cine 5 do 7 posto stanovnistva Hrvatske, dok ih je prije rata bilo 12 posto. To bi znacilo da ce ih se u Hrvatsku vratiti od 100 do 190 tisuca. Hrvatska je, dosad, tesko primala i manji broj. No, pritisak je konstatan: u petak, 23. svibnja, predsjednik Tudjman je primio ambasadore zemalja Kontaktne skupine koji su Hrvatsku izravno optuzili za podrzavanje "organiziranog kriminala" prema Srbima povratnicima, i Tudjmanu tim povodom uputili veoma ostar demars, sto je u odnosima Hrvatske i Zapada sukob kakav se gotovo i ne pamti.

Prema nekim interpretacijama, Kontaktna skupina time je zapravo pomogla Tudjmanu kojemu ce intenzivan pritisak Zapada osigurati dodatne argumente za slamanje otpora nizih drzavnih duznosnika koji opstruiraju povratak Srba. Ova teza vrijedi, dakako, jedino pod uvjetom da "organizirani kriminal" doista nije potaknut od samog drzavnog vrha, sto pak nije za odbaciti. Ostaje vidjeti hoce li Hrvatska radikalno promijeniti politiku koju je dosad vodila, ili ce - u zelji za etnicki cistom drzavom - riskirati stjecanje reputacije kakvu je nekad uzivala Juznoafricka Republika.

BORIS RASETA