SEST I POL GODINA NAKON PRVE

HRVATSKA ZAJEDNICA HERCEG BOSNA, VARIJANTA DVA

AIM, SARAJEVO, 22.05.97. Od 18.studenoga 1991. kad je uspostavljena prva Hrvatska zajednica Herceg Bosna, pa do ovih svibanjskih dana kad se konstituira HZHB u svojoj drugoj varijanti, proslo je tek sest i pol godina, a kako da je nasim prostorom protutnjala cijela vjecnost. Nista vise otada do danas nije isto, osim u glavama nekih onih ljudi koji na ovom nasem, ipak tronacionalnom, tlu osim nacionalnoga nista drugo i ne vide.

"Studija Hrvatska zajednica Herceg Bosna" sto je ovih dana u opticaju, na 27 sapirografiranih stranica i pod autorskom rukom HDZ-a BiH, nudi zavrsnu varijantu jedne politike jednog od triju bosanskohercegovackih konstitutivnih naroda. I dok dominantna srpska politika u BiH zbog medjunarodno-politickih realnosti ovu fazu rjesavanja nacionalnog pitanja smatra zavrsenom, dotle druge dvije politike, one sto dijele Federaciju silom prilika (tocnije bi bilo reci - prilikom sila!), jos uvijek traze, za ovu fazu, svoj maksimum. U "Osvrtu na povijesne motive osnivanja HZHB", hrvatski ce politicki subjekt ukazati na cinjenicu da se 1991. za muslimanstvo kao odrednicu opredijelilo 98 posto Muslimana, dok se danas Bosnjaci nastoje prikazati kao jedini autohtoni zitelji Bosne, dakle i njezini vlasnici. Tomu se ostro suprotstavlja sedam "cinjenica" o hrvatstvu Bosne i Hercegovine i Hrvatima kao najstarijem narodu, dakle u BiH. Nista novo, vec je neki samozvani znanstvenik s druge strane govorio o dva tisucljeca Bosnjaka! I dok historijske cinjenice navedene u elaboratu stoje, naravno ne i njihova interpretacija, nije jasno kako bi, ma kakva da je povijest, te cinjenice bile argumentom u diskusiji za danasnji iole relevantan politicki problem. Osim, naravno, kao sredstvo manipulacije, kakva je ove narode i dovela u katastroficku poziciju.

Svjesni smo, zajedno s onima koji su pisali drugi dio studije, "Ustavno-pravni pristup", da federalizam koji se gradi u Federaciji BiH, bosnjacka i hrvatska strana razlicito gledaju i da je to izvorom nesuglasica i obostranih opstrukcija federalnog koncepta potpisanog jos u Washingtonu. I toga, takodjer, da su se federacije nametane izvana raspadale cim bi nestala vanjska prisila koja ih je drzala, ako, naravno, nije izgradjivana na ravnopravnosti i dragovoljnosti. Kako su ucestali glasovi o Bosnjacima kao najstarijem, temeljnom i sl. narodu, negiranje konstitutivnosti kao toboznje komunisticke izmisljotine, pokusaji majorizacije izrazivi u projektima gradjanske opcije gdje Hrvati vide "Milosevicev princip" (jedan covjek

• jedan glas), to hrvatski politicki konstituent u podijeljenoj federalnoj vlasti federalizam shvaca kao federaciju naroda za razliku od bosnjacke federacije kantona. Time se, zapravo, prevenira udar milosevicevog tipa u bivsoj Jugoslaviji i iskazuje zal za onim sto su Srbi u BiH vojno i politicki dostigli. Kako inace objasniti konstataciju da Hrvati nakon prenosenja funkcija sa HZHB na novouspostavljena tijela vlasti "ostaju bez ikakve forme nacionalnog organizovanja ili oblika okupljanja radi samoodrzanja i opstanka" (str.11, bas tako pise i s ovim teskim grijehom u hrvatskom jeziku "organizovanja"!)?

Tako barem stvar izgleda s hadezeovske strane, koja nudi koncept rjesenja hrvatskog pitanja u BiH. Samo, vide li oni to, na nacin na koji se rjesava manjinsko pitanje nekog naroda u jednoj drzavi? Sto znaci nedostatak forme nacionalnog organiziranja? Zar ga ne gube i Bosnjaci ulaskom u Federaciji kad i ako prenesu ovlasti na federalne organe, gdje jos uvijek, npr. u Skupstini, stoji vijece naroda? Ili neki drugi organi Federacije? Uostalom, nije poznato da se neki narod, u drzavi u kojoj je konstitutivan, organizira kao nacionalna zajednica. Takvo sto, najblaze receno, iznenadjuje. S druge strane, razumljivo je ako se uzme u obzir da jedan od uglednika hrvatskoga naroda u BiH, koji bi prema semi predvidjenoj HZHB, trebao biti zastupnikom u Saboru HZHB, na jednom skupu dva puta izjavi kako je Hrvatska "nasa maticna drzava" i time, gle paradoksa, rodjenoga Hercegovca u vlastitoj zemlji i domovini, cak nasuprot tvrdnji o Hrvatima kao najstarijem narodu u BiH, stavi u poziciju nacionalne manjine!? S takvim poimanjem hrvatska BiH i sebe u toj i takvoj drzavi, nuzno se potrebnim otvara pitanje konstituiranja HZHB. Ali, tvrdnje o hrvatstvu BiH i "opravdanja" za osnivanje HZHB ne korespondiraju jedne s drugima, tim prije i tim vise sto se hrvatski politicki faktor vec odrekao konstitutivnosti Hrvata na 49 posto teritorija BiH koji je pripao Srbima, a nije se izborio za konstitutivnost svoga naroda u dijelu Federacije koji sam ne kontrolira. Treba li reci, da nikad manje, makar i formalno, Hrvati u BiH nisu bili konstitutivni nego danas kad najjaca njihova stranka, u poznatim okolnostima, kontrolira pola od onoga 51 posto Federacije.

A sad, pak, i sto ta HZHB znaci ili moze znaciti sa stajalista federalnog partnera, kako se voli nazvati muslimansko-bosnjacka strana. Nije nesporno da je to za nju vrst pritiska ili rezervna varijanta za "ne daj, Boze", zapravo odgovor za rezervnu varijantu koju sve vrijeme i muslimansko-bosnjacki politicki faktor izgradjuje. Ovdje "rezervni" znaci vjerovatno prvi u trenutku kad nestane "vanjska sila". S druge strane, "rezervna varijanta" je, svakako, i supstitut za vec porazene varijante poznate kao HZHB i HRHB, te varijanta prisajedinjenja dijela BiH Hrvatskoj, a i to u raznim varijantama dogovaranim na relaciji Tudjman-Milosevic od Karadjordjeva naovamo. Ima tu i treca dimenzija ili tko zna vec koja, a ona krije za sve buduce sudionike tog vec spominjanog Sabora HZHB zamku podjele krivice za pogresnu politiku i u ime nje ucinjene zlocine i to retroaktivno, dakle dijeljenje krivice na kolektivitet time sto bi HZHB u novim okolnostima bila prosireno Hrvatsko narodno vijece, koje ne samo sto bi amnestiralo pocinjeno, nego dalo i placet za sve buduce politicke poteze.

Otkud ovakve rezerve prema statutarno najznacajnijem cimbeniku u ustroju Zajednice? Naime, Sabor bi cinili "legitimni predstavnici drzavnih, federalnih i kantonalnih institucija vlasti", sve odreda politicari HDZ-a, predstavnici te stranke, HVO-a, a tek onda i druge strukture kao sto su iseljeni Hrvati, predstavnici Udruge domovinskog rata, predstavnici drugih hrvatskih stranaka, Biskupske konferencije, Sveucilista u Mostaru, Napretka, Matice hrvatske, drustava za znanost, knjizevnika, novinara, likovnih umjetnika, politickih zatvorenika, sportskog saveza, gospodarske komore, Hrvatske matice iseljenika...

Ne vidimo zasto ne i npr. dviju franjevackih provincija, bogoslovija ili... kad su vec toliko vazni oni iz Udruge regularne vojske 1941-1945? U ovakvoj strukturi, ako bi ona i bila odrziva, politicki bi dominirao HDZ, a svi ostali bili bi pokrice za svaki ucinjeni politicki potez, ne samo ubuduce, nego i retroaktivno, za sve ucinjeno: od gubljenja Fojnice i Kraljeve Sutjeske, Varesa ili Travnika, Bugojna ili Posavine, do Heliodroma i rusenja mosta, Stupnog dola ili Ahmica. Je li Biskupska konferencija spremna prihvatiti na takav nacin prakticno slabljenje Vrhbosanske ili Banjalucke biskupije? Ili amnestiju od Haaga osumnjicenih zlocinaca? A to bi se ucinilo ako bi se pristalo sudjelovati u projektu koji ne samo da asocira na HZHB i HRHB, nego to i jest, mada sad s formalno drugim licem. S hipotekama koje HDZ unosi u taj novi brak, a s dominacijom s kojom vec prije braka prijeti drugima, hrabrost je ili bezumlje, ako i zaboravimo sve ranije receno, uci s njime u zajednicu pa makar ona i bila tako pateticno hrvatska i s najboljim zeljama kakve su napisane u "Programskim nacelima", recene Studije.

Izuzmu li se eminentno politicki razlozi formiranja i postojanja HZHB cime bi iznova bili suspendirani stvarni centri moci, tj. institucije vlasti (skupstine, vlade, Predsjednistvo i sl.) ili bi kao prijetnja tim cinom stajala - svi ostali razlozi ostaju i mogli bi dobiti podrsku, ali sad vec u drugom i drukcijem obliku, npr. kao Kulturni sabor Hrvata BiH. Ostali elementi, s pravom istaknuti kao problemi otvoreni za rjesavanje, rjesivi su u okvirima sistema: zaustavljanje iseljavanja i povrat izbjeglica, osiguranje socijalnih prava obiteljima poginulih branitelja, invalida, socijalna skrb o djeci, demografska obnova, osiguranje prava pripadnicima vlastitog naroda, planiranje gospodarstvenog razvoja nacije, politicko profiliranje kulturnog identiteta naroda i sl.

Aktivnosti oko formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne su, ocito, poodmakle. Jedan skup u Mostaru je vec odrzan. Novi je zakazan za 24.svibnja kad bi se HZHB trebala i formalno konstituirati. Zanimljivo je da i na odlukama i na statutu Zajednice kao mjesto se navodi Mostar. Mostar je, kako rekosmo, i srediste tih aktivnosti. A u Satatutu, u clanu 3 pise da je sjediste Zajednice u Sarajevu. Da nije paradoksalno, bilo bi simptomaticno i previse bi asociralo na onu zajednicu od pred sest i pol godina koja se tako naprasno preselila u Grude i onda pocela Hrvatima primjerice Sarajeva, Tuzle, Zenice uskracivati cak i humanitarnu pomoc sto im je vozio Caritas, a te Hrvate negirala kao ljude i sunarodnike. Problem pamcenja, ne medjutim i zlopamcenja, jos uvijek je prejak, preprisutan da bi se iznova zagrizlo u istu jabuku. Ili - moze se stvar i drukcije postaviti - federalni partner ima i za to rjesenje, pa ce pomoci HDZ-u jos jednu homogenizaciju Hrvata zauzvrat za jednu slicnu Bosnjaka. Ionako nismo bili nikad blizi trima zatvorenim getima. Srpski sindrom tako zamamno privlaci. Moze li Adam ne zagristi jabuku kad je to Eva vec uradila i tako je dobrohotno nudi drugome? Gore od toga je samo to da Bosnjaci taj cin pocnu napadati sa vec znanom svojom terminologijom sad kad su stvari mnogo razvidnije nego 1991, barem za opstanak onoga sto jos uvijek postoji kao BiH. Ali, razumije li ovo jos itko u svijetu u kojem je nacija prva i jedina vrijednost?

Zeljko IVANKOVIC