INTERVIEW: DR. DUDLEY WEEKS

BOSNA JE VRIJEDNIJA OD ETNICKIH OBILJEZJA

AIM, SARAJEVO, 20.05.97. Dr. Dudley Weeks, dva puta nominovan za Nobelovu nagradu za mir, autor 'Conflict Resolution' teorije, vec dvije decenije putuje ovom planetom kao "izmiritelj", pomazuci ljudima u vise od 100 zemalja da prevazidju konflikte i pronadju zajednicke interese za buducnost, cak i tamo gdje to izgleda potpuno nemoguce. Za dr. Weeksa, rijec "nemoguce" ne postoji, postoji samo krace ili duze vrijeme potrebno da strane u konfliktu shvate potrebu zajednicke suradnje u cilju obostranog zadovoljstva. Nedavno je g. Dudley Weeks odrzao Conflict Rezolution seminar za novinare oba entiteta BiH, sa zeljom da i u buducnosti istrenira sto vise ljudi u BiH koji bi, kao pomirivaci, pomogli vladama dvaju entiteta da sagledaju zajednicke potrebe i na opcu dobrobit nadju povoljna rijesenja. O tome za AIM govori:

• Svi mi imamo konflikte i zbog toga je vazno da naucimo i savladamo vjestine koje nam pomazu da upotrijebimo razlike koje postoje medju nama na pozitivan nacin (npr. razlike u misljenju) i to na nacin koji ce donijeti pozitivno svim stranama u sukobu. Tako rijesenje konflikta u sustini predstavlja vjestine koje nam pomazu da prihvatimo nase razlike i koristimo ih za uzajamnu dobrobit i obostrani napredak. Ja sam doktorirao na politickim naukama, medjutim, do ove teorije pomirenja konflikata sam dosao iskustvom. Posto potjecem iz dijela Amerike gdje su sukobi na bazi razlika u boji koze dominantni, veoma rano sam poceo tragati za necim sto nas moze povezati.

* Koliko se Vase iskustvo iz razlicitih zemalja svijeta sa slicnom sudbinom kao u BiH, moze primjeniti u pozitivnom smislu na definitivno smirivanje situacije i pomirenje u BiH?

• Svaka zemlja je jedinstvena na svoj nacin, ali je tocno da mozemo uciti na iskustvima drugih zemalja. U nekima od njih, kao sto su Juzna Afrika, El Salvador, Sjeverna Irska, zatim Bliski Istok, kao i u mnogim drugim krajevima svijeta, postoje situacije u kojima su ljudi poceli da se definiraju i identificiraju po svom etnickom porijeklu, po rasi ili religiji, zaboravljajuci da su nekada isli zajedno u skolu, da su se kao djeca igrali zajedno i da njihova djeca sada idu zajedno u skolu, zaboravljajuci jos toliko mnogo drugih stvari koje su ih povezivale, a sada gledaju jedni druge samo na osnovu jedne identifikacije koja ih razdvaja. Npr. u Juznoj Africi je doslo do rasne podjele. Ono sto smo mi pokusali uraditi je pomoci im da jedni druge gledaju na drugaciji, mnogo bolji nacin, a ne samo kroz pripadnost odredjenoj rasi ili u Bosni npr. kroz etnicku pripadnost, da bi pronasli opet zajednicke potrebe i sve ono sto su nekada dijelili, stvari zbog kojih jednostavno ne mogu jedni bez drugih, sve dok ne shvate da su potrebni jedni drugima. Tada pocinju shvatati da vrijede puno vise od onog sto je samo etnicko obiljezje, tada konacno shvate ono sto su u stvari oduvijek znali, ali su sticajem okolnosti potisnuli i zaboravili. Tada mogu poceti graditi zajednicki put ka ostvarenjima i uspjesima, pocinju rjesavati veca i ozbiljnija pitanja.

* Bosna Vam nije strana. Boravili ste ovdje nekoliko puta kao clan internacionalne brigade na omladinskim radnim akcijama. Da li je i Vase sadasnje angaziranje na pomoci ovoj zemlji motivirano sjecanjem na to vrijeme?

• Vrijeme koje sam proveo u Bosni ce za mene vjerojatno biti najvazniji i najljepsi period u zivotu. U bivsu Jugoslaviju sam dosao vec kao tinejdzer. mnogo sam vremena proveo u Bosni tih godina, i ne mogu reci da je samo zato, ali sigurno i s tim sjecanjem na lijepe tinejdzerske dane, sam posljednje tri godine takodjer cesto u Bosni. Svi vrlo dobro znamo da ljudi u Bosni nisu htjeli rat. Ja, osobno, u Bosni vidim puno vise pozitivnih znakova nego negativnih, narocito zbog onih ljudi koji se trude da, bez obaziranja na te materijalne identifikacije etnicnog i religijskog pripadanja, ponovo pronadju veze i kontakte. Mediji najvise paznje posvecuju najgorim stvarima i situacijama i one uistinu jesu teske u mnogim podrucjima zemlje, kao sto je primjerice Mostar, ali ja se nadam da ce ljudi u Bosni shvatiti da duboko u njima postoje vjestina, snaga i volja da krenu u bolju buducnost putem na kojem ce pronaci jedni druge i pomoci jedni drugima. To nece biti lako, rat je prouzrokovao mnogo problema, mnogo boli i nepovjerenja, ali ljudi u ovom dijelu svijeta su to ucinili puno puta do sada. To je u vasoj historiji - zavadite se, zatim se pomirite, i to cete uciniti ponovo i ponovo i ponovo...Mene su Bosanci pozvali i ja rado dolazim ovamo, jer smatram da buducnost Bosne svakako nece doci izvana. Nju ce kreirati sami Bosanci. Mene su pozvali da obucim ljude, da ih naucim vjestinama koje oni vec posjeduju. Mozda zvuci kontradiktorno, ali, to je tako - ja u stvari, kroz Coflict Resolution teoriju ozivljavam u ljudima ono sto vec posjeduju ali se, na zalost, u teskim situacijama cesto zaboravljaju. Moj doprinos, ako on uopce postoji, je da pomognem ljudima i obucim ih vjestinama za rjesavanje konflikata i ponovnu izgradnju povjerenja. Takodjer da ih obucim za razvijanje projekata i ekonomije, i konacno, da obucim trenere. Jer, treneri iz BiH sigurno mogu biti bolji treneri svom narodu od mene. Tu je takodjer i formiranje multietnickih grupa omladine koji organiziraju i sprovode ovakve treninge i obuku sirom zemlje. Ljudi iz Bosne imaju sav potencijal i snagu da poboljsaju svoju situaciju.

* Ovaj razgovor vodimo u pauzi treninga za novinare dvaju entiteta BiH. Koliko Coflict Resolution trening novinara moze doprinijeti opcem poboljsanju stanja u BiH?

• Osobno mislim da je ovakva obuka novinara veoma vazna, jer vlade mnogih zemalja zele situaciju cvrsto drzati pod kontrolom, tako da ljudima ne govore istinu, i sta se u stvari dogadja. Kroz historiju se pokazalo da oni koji kontroliraju informacije imaju potpunu vlast. Zbog toga je za mene veoma interesantan i uzbudljiv ovaj projekat u kojem novinari iz oba entiteta BiH suradjuju, kako bi izgradili iskrenu, otvorenu komunikaciju medju svim narodima Bosne, o pitanjima koja se ticu svih njih. Tako se ponovo vracamo na zajednicke potrebe i interese koje dijele ljudi ovog podrucja. Radio stanice koje mogu u svojim programima sprovoditi Conflict Resolution praksu ohrabruju ljude i daju im snagu, a to je u biti snaga svakog drustva. Mislim da je ovo jedan od najvaznijih projekata u kojem sam ucestvovao i, s obzirom na moj rad u mnogim zemljama svijeta, morao sam se prilagoditi i promijeniti raspored, ali to sam ucinio sa velikom radoscu jer sam svjestan vaznosti ovog projekta u Bosni. Jedan od mojih prioriteta u svijetu je svakako rad u Juznoj Africi, jos od kasnih osamdesetih, medjutim, od 93. godine na prvom mjestu mi je rad u BiH. Ako postoji sansa da nesto uradim ovdje, a postoji, i ako me ljudi tu zele, svakako cu nastaviti sa radom. Mislim da je Bosna trenutno najvaznije mjesto na svijetu, ne samo zbog ljudi, vec uopce zbog humanosti da ljudi mogu proci ono kroz sto su prosli i opet pronaci nacin da se oporave i ponovo grade zajednicko drustvo. To je uistinu velika stvar.

* Dva puta ste bili nominovani za Nobelovu nagradu za mir. Sto za Vas znaci takvo priznanje onome sto radite?

• Za ljude koji zasluzuju najvise pohvale, uglavnom mnogi nikada nisu culi. Radio sam mnogo sa Mendelom njegovim suradnicima, to su dobri ljudi, dobili su Nobelove nagrade i sve pohvale, ali mislim da ljudi koji to uistinu zasluzuju su ljudi Juzne Afrike, ljudi iz nevladinih organizacija. Tako da u principu tim stvarima ne dajem previse znacaja. Ono sto mi je bilo drago kod te nominacije je to sto ljudi koji daju te nagrade priznaju rad. Cijene vas rad iako niste politicar, covjek iz vlade ili osoba sa prvih stranica stampe. Za mene je to znacilo mnogo u tom smislu da sam bio simbol svih tih ljudi koji su se bavili znacajnim radom a za koji nitko ne zna osim ljudi kojima je taj rad pomogao. A to sto se to desilo dva puta... (smijeh) Mozda su zaboravili da su me prvi put predlozili!

* Da li biste mogli ukratko pojasnite Conflict Resolution vjestine o kojima govorite?

• Te sposobnosti se nalaze u svima nama i uticu na sve nase odnose sa ljudima. Ja sam pokusao sastaviti najbolje od tih sposobnosti, koje mozemo upotrijebiti za rijesavanje konfliktinih situacija. Npr. napraviti atmosferu suradnje, partnerstva: konfliktne strane nisu "ti" i "ja" vec "mi". Zajedno se moraju suociti sa situacijom. Naravno, moraju pojasniti i precizirati svoje misljenje. Mnogi konflikti su nastali zato sto to nije ucinjeno, sto su se ljudi suocavali sa stvarima na osnovu pretpostavki, nejasnog stava i predrasuda. Dalje, svaka grupa mora iskazati svoje potrebe. Sve strane u konfliktu imaju svoje potrebe, ali zaboravljaju na zajednicke potrebe, one koje ih povezuju i na kojima mogu graditi dalji napredak, od kojeg ce svi imati koristi. U konfliktima ljudi cesto misle konkurentski, ko ima vecu moc. Takav stav ne vodi izgradnji drustva, rijesavanju konflikta i izgradnji povjerenja. Zato je jako vazno sagledati zajednicke potrebe. Zajednicke potrebe jesu ono sto povezuje strane u sukobu i sto doprinosi izgradjivanju medjusobnog odnosa i uspjesnom rjesenju sukoba. Naravno, tu je i pitanje kako iskoristiti proslost, sadasnjost i buducnost. Vrlo cesto se proslost koristi kako bi se bacala krivica na drugu stranu. Medjutim, iz proslosti mozemo uciti. Mozemo se pitati - sto smo mogli tada uciniti da se ne desi ono sto se desilo, sto smo mogli uciniti '90, '91. godine? U slucaju BiH pitanje je sto su mogle uciniti Zapadne zemlje kada je Bosna postala nezavisna, jer su imale veliki uticaj. Ne treba obnavljati bitke iz proslosti. Treba se fokusirati na buducnost, pronaci nacina da sve sto se sada dogovorimo bude u zajednickom interesu i da traje i u buducnosti. Kako to mozemo uciniti? Tako sto cemo pogledati potrebe i mogucnosti jednih i drugih i doci do zajednickih opcija, vjerujuci jedni u druge i zarad zajednicke dobrobiti radije nego biti jedan protiv drugog. To nikome ne donosi dobroga. Oprost i isprika mogu olaksati situaciju svih strana u konfliktu. Oprostiti znaci shvatiti da se ono sto je ucinjeno ne bi smjelo ponoviti u buducnosti. Oprost podrazumjeva da jedna strana ne definira drugu po njenom negativnom ponasanju, vec da obje strane postanu svjesne svojih pozitivnih potencijala za poboljsavanje medjusobnih odnosa. Ponekad mozemo oprostiti osobi a da ne oprostimo djelo koje je ta osoba pocinila. Oprost je znak pozitivne snage, a ne slabost. Isprika je takodjer znak pozitivne snage. Ona podrazumijeva priznanje osobnog saucesca u sukobu i volju da se poprave posljedice. Naravno, ovo sam rekao veoma, veoma skraceno, tek da se da ideja o cemu se zapravo radi i kojim putem se dolazi do rjesenja. O tome se, dakako, govori na intenzivnim treninzima danima, ponekad tjednima.

* Koliko ljudi na planeti radi na realizaciji i primjeni vase teorije Conflict Resolution?

• Ja to zapravo ne znam. Postoje mnogi 'Conflict Partnerships Services' svuda po svijetu i globalna organizacija koju sam nazvao "The Future Links". Ja samo treniram ljude i pokusavam na ovakvim seminarima ili individualno da od njih napravim sto sposobnije i bolje "pomirivace" i to radim na raznim mjestima u svijetu, u vise od sto zemalja. Ja im dam sve ono sto im moze pomoci da rade, a oni to onda treba da iskoriste kako najbolje mogu. Ja zasadim sjeme cvijeta, a oni su ti koji se moraju pobrinuti da cvijet izraste i procvjeta.

LJILJANA ZUROVAC