VELIKI HRVATI SMANJUJU HRVATSKU
AIM, ZAGREB, 18.5.1997. Pokusaj desetak Srba, koji su se nakon "Oluje", u kolovozu 1995. godine, sklonili u Podunavlje, a neki od njih citavo vrijeme rata proveli u Zagrebu, zavrsio je maltene tragicno. Tamosnji Hrvati, mahom prognanici iz bosanske Posavine, njih izmedju 100 i 200, napalo je srpske povratnike, neki su tesko ozlijedjeni, spaljena im je imovina, a ponovo su stradale i kuce. Tesko je precizno rekonstruirati sto se sve dogadjalo od utorka pa do danas, ali ako je suditi po onome sto je receno na spontanom dogadjanju Hrvata u Hrvatskoj Kostajnici vise je nego jasno da Hrvati koji zive u Banovini ne zele povratak Srba. Srpski demokratski forum pak otvoreno izjavljuje da se ne radi ni o kakvom spontanom mitingu vec je, kako to izjavljuju predsjednik i tajnik ove organizacije Veljko Dzakula i Petar Ladjevic, dobro koordiniran "iz nekih nepoznatih centara moci". Celnici ove srpske organizacije tvrde nadalje da nekima nije u interesu da se Srbi vrate, a njihova se ljudska prava krse jer su najnezasticeniji i nejnemocniji, iznoseci istodobno jos niz primjera napada na Srbe i u drugim dijelovima Hrvatske.
S druge pak strane hrvatski premijer Zlatko Matesa pokusao je bagatelizirati ovaj najnoviji slucaj, jer "prema njegovim informacijama srpski povratnici dovedeni su mimo potpisanog sporazuma, a da se sporazum postivao do njega ne bi ni doslo". Predstavnici UNHCR-a demantiraju da su oni bili organizatori povratka grupe Srba, ali istodobno pitaju hrvatsku vlast: ako se radi o ljudima koji su zivjeli na podrucju pod upravom UNTAES-a onda je za pretpostaviti da imaju hrvatske dokumente i stoga se mogu slobodno kretati svojom drzavom?
Najgore je po Hrvatsku sto se ovaj citav niz incidenata dogodio u vrijeme dok je drzavno izaslanstvo na celu s ministrom vanjskih poslova dr. Matom Granicem boravilo u Washingtonu, te je bio jos jedan dodatni argument na racun hrvatske neiskrenosti i nekooperativnosti. Mate Granic je preko drzavnih medija obavijestio domacu javnost o velikim uspjesima hrvatske diplomacije i slaganju u 90 posto pitanja s americkom administracijom. No, uskoro je stigao demant, ponajprije zahvaljujuci nekim nezavisnim medijima, pa se saznalo da Madeline Albright nije dugo imala tako tezak susret sa nekim stranim ministrom kao sto je to bio ovaj s Granicem. Njena je temeljna poruka bila da Granica visoko cijeni, da SAD zeli imati dobre odnose s Hrvatskom, da SAD zeli da hrvatska bude dio Zapada i Evrope, ali je isto tako kristalno jasno dala do znanja da hrvatska strana mora unaprijediti svoje djelovanje u ustrajanju na Daytonskom dogovoru, da mora suradjivati sa sudom u Haagu i omoguciti miran povratak srpskih izbjeglica.
Hrvatska je vlada, medjutim, zahvaljujuci i svojim udarnim medijima, posebice Televiziji, sve to preskocila svodeci posjet svog izaslanstva na samo onaj uspjesni dio. Jos jednom je Hrvatska sebi nabila autogol, uporno zaboravljajuci da se istina vise ne moze sakriti i da su davno prosla vremena golubova pismonosa i da HTV bez obzira koliko bila mocna nije jedina, te da je Hrvatska mala zemlja koja sebi ne moze dopustiti luksuz da laze o tome sto stvarno o njoj misli njen "najveci saveznik".
Granic se tako zahvaljujuci ponajprije informacijama koje je dobijao iz zemlje, a potom zbog pokusaja da na osnovu njih objasni neupucenim Amerima sto se stvarno dogodilo nasao u nebranom grozdju. Po povratku u Zagreb zato je u TV dnevniku bio prisiljen izjaviti da je neupucena gospodja jasno rekla da veliki brat nije zadovoljan sa brojnim incidentima prema Srbima i uopce politici povratka, da zahtjeva bolju suradnju sa sudom u Haagu i izrucenje i onih nad kojima Hrvatska navodno nema ingerencije, jer zive u drugoj drzavi, te da trazi vise kooperativnosti u provedbi Daytonskog sporazuma, posebice kad je u pitanju Mostar. Prevedeno to znaci da ce Hrvatska morati provesti ono sto je obecala, to jest da je povratak, povratak svih, a ne samo Hrvata, pa onda i na Baniju, da ce u Haag otici svi oni koje taj sud trazi, jer smijesno je da gradjani te susjedne drzave mogu glasati za predsjednika hrvatske drzave, ali istodobno tamo Hrvatska nema nikakve ovlasti. Konacno, ponovno je otvoreno pitanje sto znace igre oko Herceg-Bosne koja se sad kao fantom pojavljuje u novom ruhu, kao nekakva nacionalno-kulturna zajednica. Nadalje, Hrvatska ce morati, a dijelom je to vec i ucinila, promijeniti svoje zakonodavstvo i svim svojim gradjanima, a ne samo Hrvatima, omoguciti ne samo siguran zivot, vec i pravo na dom i imovinu. Amerikanci, a uostalom u tome nisu usamljeni, nisu uopce impresionirani vec dozlaboga dosadnim pricama o zrtvi i agresoru, jer i brojni Hrvati se pitaju: ako je Srbija bila agresor zasto Hrvatska nikada nije zahtijevala ratnu stetu, kao sto je to ucinila Bosna i Hercegovina?
Pragmaticna politika nije nikada sazdana od morala i postenja, ili pravde. To Hrvatska mora shvatiti, kao sto treba shvatiti i bijesne Posavljake koji su protjerani sa svojih ognjista, ali pri tom tim ogorcenim ljudima netko stalno prodaje maglu, nudi im lazne nade i naprosto se s njim poigrava. Onih nekoliko desetaka Srba sto se htjelo vratiti, jer im je svega dosta, kao i protjeranim Hrvatima, jer i jedni i drugi su zrtve velikih i opakih snova malih vodja u velikim uniformama, takodjer je bilo u zabludi kada se mislili sad je sve gotovo. Incidenti na Baniji, ali ne samo tamo, ukazuju na svu slozenost srpskog pitanja u Hrvatskoj i posljedice Tudjmanove tvrdnje da ono za Hrvatsku vise ne postoji. Nazalost, Tudjman je velikim dijelom u pravu, jer Srba vise nikada u Hrvatskoj nece biti 12 posto, cak ni osam da bi mogli izboriti poseban status, ali to jos uvijek ne znaci da se njihova prava mogu krsiti onako kako to nekom padne napamet. Istodobno, ova najnovija zbivanja ukazuju i na naivnost americke politike kako ce vrijeme izlijeciti rane i kako ce sve biti isto kao prije, maltene bratstvo i jedinstvo. Ali oduzmemo li tu dozu naivnosti onda ostaje americko inzistiranje na gradjanskim i nacionalnim pravima ne samo zbog Srba, vec i uvjetno receno protiv Srba. Jer, kojim ce to argumentima Amerikanci uspijeti srediti sadasnju Srbiju, ako ne ponajprije albanskim, sandzackim, pa cak i vojvodjanskim pitanjem? Ocito je da se radi o dijelovima jedinstvene politike u regiji, pri cemu, ako Amerikanci u cemu i preferiraju Hrvatsku onda je to ponajprije u tome da je sto vise vezu za NATO, a onda ce na red doci i SR Jugoslavija. Nije li to uostalom i model po kojem se odrzava mir izmedju Grcke i Turske?
Onaj tko je narucio zbivanja u kostajnickom kraju vjerojatno nije ni sanjao da je time u ime velikohrvatstva zapravo pomogao da se Hrvatska svede na mjeru koja joj pripada. Tocno je da je tokom ovog rata uvelike ostvaren plan preseljenja naroda, ponekad na drugi teritorij, ali precesto i Bogu i Alahu, ali istina je i to da mnogi prostori danas izgledaju kao spaljena zemlja. po nekim podacima u "oslobodjenim gradovima" Drvaru i Glamocu danas zivi tek ponesto jadnika, a srce Hrvatske od Zadra do Zagreba zjapi prazno.
Otuzno je kako izgledaju Knin, Obrovac, Korenica i drugi gradici, gdje se namjeravalo naseliti Hrvate s Kosova, Vojvodine ili BiH. Ovog casa to je jedan od najvecih hrvatskih problema, iako se to javno ne zeli priznati, ali za neke izgleda vaznije je da tamo nema Srba, nego sto je ta crna rupa. Uostalom to je bio i plan, jer malo tko vise vjeruje u spontano spaljivanje kuca i svojevoljni odlazak bez ispaljena metka. Bolje da je bilo tako nego da je palo jos dvadesetak tisuca zrtava, ali da je Hrvatska imala i rezona da "Slobine Srbe" posalje preko granice pa da shvate kako su se s njima ruzno poigrali, vise nema razloga, osim iracionalnih, cesto i razumljivih, da se Srbima ne omoguci povratak. Gospodja Albright valjda je Granicu upravo to htjela objasniti: Pustite vi Milosevica nama.
GOJKO MARINKOVIC