INTERVIEW: VOJIN JELIC

AIM, ZAGREB, 17.5.1997. Kako je poceo rat, tako je i Vojin Jelic postao pisac koji vise nije potreban. Njegove price i romani izbaceni su iz udzbenika za srednje i osnovne skole, a 1992. godine u Saboru, dok su kamere zujale, Nedjeljko Mihanovic, kasnije predsjednik Sabora (poznat i po tome da govori duze recenice nego sto ih je Krleza pisao, samo bez smisla) prozvao je Jelica za sve ono sto su njegovi sunarodnjaci napravili u ratu. I tako se Vojin Jelic povukao. Kako se voli reci, Jelic je kao i Simo Matavulj "ponikao iz tradicije i jezika Srba u Hrvatskoj". O Jelicu se pisalo i analiziralo uglavnom u odnosu na poslijeratne knjizevne polemike i uz sve ono mucke sto uz to idu, premda to Jelicu kao piscu nije stetilo. Osim sto je pisac zavicaja (uglavnom Srba u Kninskoj krajini) i sto psiholosku i socijalnu viseslojnost svoje price temelji na dogadjajima koji su se zaista zbili, poznat je i po tome, a to je bio i najcesci povod onodobne drustveno-politicke kritike, sto je o cetnicima i ustasama govorio malo drukcije nego vecina njegovih kolega. I zato je, to se sada pokazalo, ostao sam. Rodjen je u Kninu krajem studenog 1921. godine. Skolovao se u Sibeniku, Pragu, Beogradu i Zagrebu. Zivio je i od novinarstva, radio je i kao nastavnik, a dugo godina bio je i sekretar Srpskog kulturnog drustva "Prosvjeta". Pisao je romane, price, te pjesme i pripovjetke za djecu. Prva knjiga je zbirka novela "Djukin Djerdan" iz 1950. godine. "Ljudi kamenjara", takodjer zbirka prica, izasla je iste godine. Nakon toga slijedi novelisticka zbirka "Limeni pijetao" (1952.), te prvi roman "Andjeli lijepo pjevaju" (1953.), potom "Kirvaj" (1970.) i "Dozivotni gresnici" (1980.), takodjer romani. Prosle godine, za 75. rodjendan, u biblioteci "Feral Tribune" izasla je njegova zadnja knjiga "Pogledaj svoje ruke". U romanu Jelic govori o svemu sto se zadnjih godina dogadjalo u rodnom Kninu. Od vremena od kojeg pamti grad, sve do trenutka kada je grad opustio. To je zanrovski slojevit roman, u kojem se izmjenjuje esejistika, reminiscencija (djetinjstvo, satovi latinskog, prve ljubavi, nestasluci, mladenacke kartaske partije, gradski obicaji, NOB..) i zbilja za Jelica tesko podnosljiva ("F kao Franjo (ili funjare), R kao Radovan (ili razbojnici), A kao Alija (ili antikristi)"). Tako smo i zapoceli ovaj razgovor.

• Napisali ste u knjizi Pogledaj svoje ruke, negdje pri kraju, recenicu cijele knjige: "Boze dragi, kome je sve ovo trebalo?"

• Time iskazujem i potvrdjujem cijelu svoju osobnu zivotnu oporuku. Uostalom, ta recenica je samo prividno upitna, oslikava gotovo cijelu povijest stoljeca, a to su agresije i okupacije, nesabrojive zrtve i nesabrojivi zlocini. Ta posebno moju generaciju, kao i niz generacija u slijedu, ukleto prate uzasi zacuda i stravicna covjekova gradjanska nemoc. Takodjer neprestance svjedocimo bahatost vladajucih. Vec dugo i dugo vremena ne umijem tacno razluciti sto citam, sto gledam, cujem, sanjam, razmisljam; sto li mi je svijest, podsvijest, dokumenat, iluzija - da o ljudskim nadanjima i ne govorim. Cim usnem, iako u kosmaru, redom i u pravilu, javljaju mi se moji mrtvi, a bili smo mnogoljudna porodica - uz roditelje nas jedanaestoro djece. Svojevremeno, mislim da je to bilo poslije drugoga rata, zapanjila me je zbirka novela izvanrednog pisca, divna covjeka i lijecnika (u Sarajevu su ga zvali sirotinjska majka) Isaka Samokovlije, pogotovo njena posvjeta: "Majci Sari, sretan sto je umrla uoci rata". Eto, i nehoteci, u ovoj knjizi ja smireno opisujem da sam sretan da su mrtvi nasi roditelji i sva moja braca, te ne svjedoce i ne prozivljavaju "savremene" grozomorne zlocine u domovini i zavicaju.

• Vjerujem da ste mnogo puta usporedjivali ono prije i ovo sada.

• Na zalost, odvise je slicnosti. U ono doba i tehnika informiranja nije omogucavala brzi protok vijesti. Danas, tu je mnostvo radio-stanica, brojni televizijski kanali, raznorazne novine, tjednici, casopisi. Znadem i citao sam brojne napise o mogucnostima filmske tehnike; o montiranju i remontiranju. Ali, uvijek se moze procitati sva prava istina, pogotovo tragedije. Dok sam, primjerice, gledao uzase Vukovara, nisam uopce slusao glas komentatora. Okamenile su me fotografije staraca, cetnickih barjaka i noza, slike Osijeka, Vinkovaca, nebrojenih sela i naselja, to barbarsko urlanje mrznje i razaranja. I kada sam ugledao slike iz mojega Sibenika, kad sam vidio ranjenu Katedralu, razoreno groblje svete Ane, unistavanje Zadra i Dubrovnika; tu mrtvu golobradu mladost - morao sam pisati ove bolne retke.

• Cesto vam govore, sa srpske strane posebno, da pisete o zlodjelima cetnika, ali ne i ustasa, sto se onog rata tice.

• Grustim se kad mi prebace da napadam samo jednu stranu, da u opisu ratnih zbivanja (1941.-1945.) uporno trazim simetriju, da izjednacavam ustaske i cetnicke zlocine. Bogu hvala, prozivjeli smo olujno-oceanski fasizam, svo njegovo more, rijeke, potoke i potocice crne boje i znaka noza. Meni je neizrecivo bolno kada se nas Knin tako uopceno krsti cetnickim gnijezdom, maltene genetski. Zaredajmo od kuce do kuce nekadasnjeg Knina, od porodice do porodice, u ovom nasem malenom, ali povijesnom gradu i drevnome gradjanskome obitavalistu. Ni jedna casna i ugledna kuca, bez obzira na imovinsko stanje, nije dala ni ustase ni cetnike. Valjda umijemo raspoznavati koje i cije su ideologije izrezirale haos i posijali diljem zemlje grobnice nevinih. Valjda znamo barem neke osnovne podatke o etnickim ciscenjima, "humanim" preseljavanjima, malim i velikim narodima ili manje nebeskim i puno nebeskim izabranima narodima i drzavama. Lako je parolaski reci zaboravi i oprosti.

• Cini mi se da ste u svemu tome ipak vagali principe, a ne
  dogadjaje?

• Gotovo danomice iscitavam raznorazne enciklopedije, filozofske rjecnike, latinske sentence, vjeronaucna stiva, katihizise i molitvenike, dakle tumacenja o bitnosti i svetosti covjeka pojednica. Onda me laserski osupne i razbudi stvarnost i svjedocenje o zivotu gotovo osam mojih desetljeca. Naprosto vrve pitanja. I mogu li i smijem li, primjerice, zaboraviti - jer citam da nam daju humanitarnu i drugu pomoc - sto li su sve radili talijanski i njemacki fasisti? Tko li je doveo ustase i naoruzao cetnike? Smijem li zaboraviti, iako u mrvicama, ali ipak nekakav gradjanski zivot Knina i covjekovo osobno dostojanstvo. Odmah sam u grobnici cim mi neko, dobronamjerno, naivno ili zapovijedno, spominje ili zahtijeva podanicke ili poklonicke izjave o domovinskoj lojalnosti. Ta pitam se: da li je uopce potrebno govoriti o ljubavi, zajednistvu i suzivotu? Pa to je temeljni i puni sadrzaj covjekove duse i obraza. Uostalom, kad bih morao ispovijedati ljubav - za svoj zavicaj i domovinu - bez krzmanja bih rekao da su mi u zivotu i starosti koju biljezim, i presudne i sveobuhvatne, bas kao vjeronaucno Trojstvo, moje sudbinske i neraskidive spone - Knin, Sibenik, Zagreb. To su moji zavicaj i domovina! Jer, u Kninu zavrsih osnovnu skolu i djetinjstvo: u Sibeniku provedoh osam najvaznijih godina skolovanja i mladenastva; u Zagrebu sam diplomirao, osnovao obitelj, skolovao djecu i pozdravio unuke.

• Vratimo se malo na temu rata i domovine. Rekli ste jednom da odnos prema domovini ne treba promatrati kao izdajstvo i herojstvo.

• Da li je covjek kukavica ili nije? I onda, kakav bio odgovor, stvari svodimo na slijedece: da se treba, u svakom slucaju, zrtvovati za domovinu. Ali tko je taj koji trazi to od covjeka, kako kaze Isidora Sekulic. I na osnovu cega on to trazi od covjeka. Doduse, ljudi su cesto naivni i ne misle bas puno, pa im je u glavu svasta moguce ubaciti. Ideja rata se naprosto materijalizirala, jer ono sto su ideolozi mislili, to se i ostvarilo. Dovoljno je ljudima nekoliko puta ponoviti na televiziji neke stvari, nakon toga im podijeliti oruzje, i evo rata. To se kod nas dogodilo.

• Ipak je jedan dio ljudi to vise prihvatio od ostalih?

• Znam sto hocete kazati. U nasem svijetu koji je na svoj nacin patrijarhalan, mi to volimo luciti na urbano i ruralno. Kod nas je, cini mi se, jako tesko izvlaciti te crte, sto je ruralno, a sto urbano, u pitanju je jedna vrsta prozimanja.

• Meni se ipak cini da tu toga nema, vec je u pitanju brutalna penetracija ruralnih vrijednosti u prostor gdje te vrijednosti jednostavno nemaju smisla, cak su i opasne. Te vrijednosti i takvi ljudi imaju jednu osobinu da ne priznaju odredjene navike koje postoje u gradu i da te navike zele promijeniti kako njima pase. Sto se prozimanja tice, ono postoji samo na odredjenoj razini masovne kulture. Ostalo je tajni ili javni sukob.

• To se moze i tako reci, ali mi se cini pregrubo. Statisticki podaci govore da u nasem kraju nije bilo zaselka koji nije imao visokoskolce. To je ipak plosna i lazna statistika; nedostaju znanstvene analize, nedostaju stvarni komparativni i zivotni podaci. Stoga se, prekonoc, javlja historijski "kratki spoj". S jedne strane su brojke o skolnicki visokoobrazovanima; tu su, maltene, u istoj korpi i priznati intelektualci, ali tu su i takozvani "galofak" obrazovani, cak promovirani za akademike. Takvi se, nanovo prekonoc, nadju u drustvu kojekakvih fukara, oglasavaju se za izbavitelje i vodje, proklamiraju i carstvo nebesko i nebesko izabrani narod. Cemu se onda i pitati da li je sve to moguce i da li je apokalipsa nama opravdano sudjena?

• Vjerujete li da ce se ljudi otisli nakon "Oluje" jednom vratiti?

• Da li ce se vratiti? Meni je to neupitno. Ali za suzivot je presudno da se, ljudski i gradjanski, strpljivo grade poruseni mostovi. Moram se prisjetiti jednog od prvih kod nas poslije drugog rata prevedenih njemackih romana, od Hansa Falade "Svatko umire sam". Vecina starijih zeli umrijeti u zavicaju. Vecina mladih ne zele tzv. rezervnu domovinu, pogotovo ne zele da ih "humano" nasele na Kosovo. Zlocince treba kazniti i nije potrebno naglasavati da je krivnja pojedinacna. Uloga televizije, radija i novina je vise nego temeljna. Ovo nase zemaljsko obzorje, nasuprot nebu punom zvijezda, kako se umije pjevati, sada je prenabijeno mrznjom, prijetnjama, osvetama, svim vrstama opacina. Ne smije se govoriti da je neko manji zlocinac, a pocinio je teska zlodjela, samo zato jer pripada tvojoj naciji.

• U knjizi se cesto vracate na zaborav.

• Rekoh, tesko je govoriti o zaboravu. Svakom je covjeku najteza njegova bol, uzasi koje je prozivio. I odjednom, deklarativno, traziti od njega da sam sebi laze, smrtni je grijeh. Covjek koji je izgubio svoje dijete, koji je dozivio teska ponizenja, covjek je, i ne moze se i ne smije to zaboraviti. Neljudski je spominjati osvetu. Cini mi se, nerijetko, da osim Pape Vojtile i nekoliko bosanskih katolickih poglavara, nije velik broj zupnika koji zdusno i uvjerljivo zagovaraju prastanja i suzivot. Ne znam hoce li Srpska pravoslavna crkva, zbog svojih pogolemih grijeha, radikalnije potraziti svoj put odgovornosti i hriscanskog jevandjeoskog poslanja.

• Iako je glupo pitati pisca zasto pise, moram Vas pitati zasto ste uopce napisali "Pogledaj svoje ruke". Je li zato da kazete da prvo pometemo ispred svog praga, da prvo svoj balvan (u oku) vidimo ili pak da...

• Gledajte, dogodio se pregolem zlocin i neopisiva covjekova drama. Milioni ljudi su nevino stradali, unizeni, osiromasjeli, sramoceni, rasuti kojekuda. Mislio sam da moram barem nekim retkom o tome svjedociti. Pisao sam s razlogom, da isplacem svoju dusu, nemocan. Osim toga, od one davne 1989. godine ja vise nemam sto da trazim u Kninu, jer nemam kome da idem, mogu ici samo na groblje. I kao sto su hodze davale nevoljnicima svoje zapise protiv uroka, ova je knjiga moja amajlija. Napravio sam je za svoju dusu i taj amulet nosim dosmrtno.

• Kako mi se cini, ono sto ste htjeli napisati jest, izmedju ostalog, i literarna oda osudi?

• Na ovim prostorima zbio se planetarni zlocin i svakojake manipulacije. Poznato je, takodjer, da su se brojni intelektualci duboko osramotili. Stoga na zalost mislim da ce biti dosta tesko ostvarivati ljudskiji zivot dok barem neka generacija ne izumre. Rat je gotovo sve otrovao i obescastio. Izgleda da je na ovim prostorima najmucnije postivati ljudsku licnost i covjekova prava. Dozivjeli smo i dozivljavamo brutalne reinkarnacije staljinizma i boljsevizma, vukodlacenja raznorodnih nacional- sovinizama, klero-fasizma, jednoumlja, neizrecive brutalnosti, takmicenja u laganju, neopisive i ljudski nezamislive bescutnosti politickih i vojnih silnika. Zato, u ovoj knjizi nije presudna literarna oda osudi - ona je i vapaj i poziv cestitim i strucno doraslim znanstvenicima da naucno ocijene ulogu, djelovanja i povijesnu odgovornost mocnika, prvenstveno iz vrhova Titove partije i Titove armije.

VOJIN JELIC