POMILOVANJE ZA USTASE, OPTUZNICA ZA PARTIZANE

AIM, ZAGREB, 15.5.1997. Hrvatska je cuvenija po svojim fasistima nego po svojim demokratama - ustvrdio je nedavno hrvatski ambasador pri UN-u Ivan Simonovic, pokusavajuci demantirati navode americkih medija o "puzajucoj fasizaciji Hrvatske". Dojam je tocan, ali za njega nisu zasluzni neobavijesteni i zlonamjerni novinari, kako tvrdi ambasador. Hrvatska se ovoga svibnja potrudila oko toga da se njezini fasisti cuju bolje i dalje od demokrata.

Sedmi put za redom i ove je godine u Zagrebu na Dan pobjede i Dan Evrope organiziran protestni skup na bivsem Trgu zrtava fasizma, kojemu je Tudjmanova vlast promijenila ime. Sudionici su ponovo trazili da se trgu vrati njegov stari naziv, u znak sjecanja na blizu 16 tisuca Zidova, Srba, Roma, Hrvata, koje je ustaska vlast u vrijeme Drugoga svjetskog rata s tog mjesta poslala u smrt. Ali ove se godine po prvi put dogodilo da je skup pokusala ometati grupa deklariranih sljedbenika ustasa, na celu sa svecenikom Vjekoslavom Lasicem. On je postao poznat i izvan granica Hrvatske po tome sto je nedavno misu zadusnicu za Antu Pavelica pretvorio u politicki miting na kojem je velicao poglavnika, tvrdeci da s nevinom djecicom stoji pred licem Bozjim. Provokatori su pjevali ustaske pjesme i izvikivali pogrde na racun sudionika antifasistickog okupljanja. Tako je po prvi put u Hrvatskoj gotovo doslo do izravnog sukoba pristalica u Drugom svjetskom ratu sukobljenih strana.

Svibanj je za Hrvate prenapregnut mjesec. U tom se vremenu sudaraju najvazniji datumi koje evociraju oni koji se smatraju sljedbenicima antifasizma, ali i oni koji su bili na drugoj strani. U Kumrovcu su se 4. svibnja okupili postovaoci Josipa Broza Tita, bilo ih je vise nego ikad dosad. U obiljezavanju drugih antifasistickih obljetnica ove se godine, po prvi put, ukljucila i drzava. Ali traljavo i bijedno. Netko je dobro primijetio da je u "antifasisticke" proslave i geste vlasti uvijek ugradjen neki trik ili blef. Tako je Tudjmanov vijenac na Dan pobjede polozen na Oltar domovine, instant-spomenik koji nikakve veze s antifasizmom nema, a istodobno je policija spokojno gledala kako deklarirani ustase vrijedjaju i uznemiravaju antifasisticko okupljanje.

Slicne su se bleferske namjere pokazale i prigodom obiljezavanja godisnjice proboja zatocenika iz ustaskog logora u Jasenovcu. Na taj se datum lani samoinicijativno pocele podsjecati antifasisticka organizacija i Zidovska zajednica, ove su im se godine pridruzili i predstavnici vlasti. Smatra se da su ih na taj potez potakli americki mediji - pojavljivanje u Jasenovcu zamisljeno je kao svojevrstan demanti optuzbi o Tudjmanovom koketiranju s pristasama fasizma.

Ali, izjave predstavnika vlasti u Jasenovcu bile su krajnje dvosmislene. Tako se moglo cuti da je "tesko i povijesno nemoguce promatrati Jasenovac izoliran, izvan Bleiburga, izvan Golog otoka, izvan Manjace i izvan Ovcare". Isticuci da se klanjaju "svim zrtvama", pri cemu bi redovito pobrojali cijeli niz stratista i stradalista, ukljucujuci i one koji ce osati simbol tek zavrsenog rata, Tudjmanovi su izaslanici zapravo relativizirali znacenje Jasenovca. Zamaglili su - do neprepoznavanja - ono sto se tamo dogodilo. Odajuci pod Kamenim cvijetom pocast "svim zrtvama", od Bleiburga do Ovcare, zapravo su uskratili pocast zrtvama ustaskog zlocina. Vjerojatno zato da ne bi morali osuditi one koji su ih pocinili.

Ali prave se dimenzije blefa mogu sagledati tek kad se te "antifasisticke" proslave usporede s onima drugima. Na komemoraciji bleiburskim zrtvama prosle nedjelje - nije bilo pocasti "svim zrtvama" niti su se spominjale zrtve Jasenovca. Na Bleiburskom polju u Austriji na koncu Drugog svjetskog rata doslo je do masovne odmazde nad ostacima ustaskih snaga, s kojima se povlacilo i mnogo civila. Ta se tragedija - sada se tvrdi da je to bila najveca hrvatska tragedija u novije doba - do '90. godine strogo presucivala, tako da se o njenim razmjerima moze samo nagadjati. Od uspotave Tudjmanove vlasti uspomene na to stradanje podignuta je na razinu mita, Bleiburg je postao nesto poput hrvatske Kosovske bitke.

I ove su godine komemoraciji i misi na Bleiburskom polju prisustvovali, kako se uobicajilo, predstavnici drzavne vlasti, a cijeli je dogadjaj prenosila i Hrvatska televizija. Tom je prilikom receno da su bleiburske zrtve dale svoje zivote za "najvece ljudske ideale - domovinu, naciju i vjeru", da su oni hrvatska tuga i ponos, te da se njihovim primjerom rodoljublja treba nadahnuti. Govorilo se o tome da je njihovu sudbinu uvjetovao njihov idealizam i hrvatstvo: "bleiburske zrtve uglavnom su bili neduzni ljudi, sva im je krivnja da su bili Hrvati i protivnici komunizma". Govoreci u ime predsjednika Sabora, zastupnik i akademik Dubravko Jelcic povijesne je cinjenice maksimalno relativizirao. On je iznio i tezu, koja je zaista originalna, da su ustase zapravo bili antifasisti, a Titovi partizani - fasisti. Jelcic je, naime, ustvrdio da u Hrvatskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata fasizma zapravo nije bilo (zagovarali su ga samo pojedinci); da je medju bleiburskim zrtvama bilo iskrenih antifasista, vecih nego na strani partizana; da su se deklarirani antifasisti cesce ponasali fasisticki.

Komemoracije u Jasenovcu i Bleiburgu dio su iste price - odnosa sluzbene Hrvatske prema vremenu Drugog svjetskog rata. Tek stave li se jedna pored druge - pokazuju pravu prirodu velike manipulacije. I kad se na mjestu strasnog ustaskog logora odaje pocast zrtvama - ni jednom se rijecju ne spominje tko su bili njihovi krvnici. Sve ostaje nejasno i nedefinirano. Zrtve su apstraktne, njihovi mucitelji neimenovani. Suprotno tome, iz cinjenice da je u Bleiburgu izvrsena odmazda, nepotrebna i bez suda, da je medju porazenim saveznicima Hitlera bilo i mnogo civila - izvlaci se zakljucak o njihovoj posvemasnjoj pravednosti, dok se partizani proglasavaju krvnicima, sadistima i zlocincima. Iz onoga sto se dogodilo na Bleiburskom polju izvlace se definitivne ocjene - pomilovanje za ustase, optuznica za Titove borce.

Famozna Tudjmanova politika nacionalne pomirbe i dosad je vodila uspostavljanju nove ravnoteze, s jedne strane, smanjenjem zasluga partizana i, s druge strane, umanjenjem krivice ustasa. Antifasizam se vec sedam godina potiskuje i bagatelizira, ustastvo se protezira i de facto rehabilitira. Uporno se stvara dojam kako su partizani zapravo bili mrtvozornici Hrvatske, a ustase "borci za Hrvatsku". Rat od prije pedeset i nesto godina u Hrvatskoj ni ovoga svibnja nije okoncan.

JELENA LOVRIC